Obična, pitoma smokva (Ficus carica) je veliki listopadni grm ili manje drvo porijeklom iz zapadne Azije i s Mediterana. Uzgaja se od davnina i jedna je od najstarijih kultiviranih voćki. Najstarije stablo smokve za koje se zna da su ga zasadili ljudi je 2.300 godina stara Sveta smokva (Ficus religiosa) koja se nalazi na Šri Lanki. U Hrvatskoj je prisutno dvadesetak različitih sorti koje se pod različitim nazivima pojavljuju od južne Dalmacije do sjeverne Istre. Među najpoznatijim domaćim sortama nalaze se Zamorčica-Sušioka, Petrovača bijela i crna, Bjelica, Termenjača, Crnica, Bružetka bijela i crna, Vodenjača, Fico della Madonna, Rezavica, Šaraguja i Zimica. Inače, najstarija smokva u Hrvatskoj ima oko 300 godina, a nalazi se u Istri na Velikom Brijunu.

Jedna zanimljivost koja se veže za smokve je priča kako se unutar svake zrele smokve nalazi – mrtva osa. Prema nekima, upravo su mrtve ose zaslužne za hrskavu strukturu na koju nailazimo u središtu ove voćke, dok drugi govore kako je osa unutar zrele smokve već potpuno razgrađena.

Konkretnih informacija o tome nalaze li se u smokvama zaista mrtve ose baš i nema pa je Index odgovor potražio kod prve osobe u Hrvatskoj koja je doktorirala na temu smokava, kod agronoma Željka Prgometa koji već više od 25 godina na svojoj plantaži u Istri uzgaja 20 sorti ove voćke.

Dr. sc. Prgomet kaže kako je veliki protivnik onoga što naziva kontraznanjem, a napise i tekstove s kojima se i sam susreo o ovoj temi upravo je tako opisao.

Otkud ose i jedemo li ih u smokvama?

Kako je sugovornik objasnio, proces oplodnje smokve u kojem sudjeluju vrlo male ose iz roda Blastophaga grossorum zove se kaprifikacija. Cvjetove oprašuju vrlo male ose koje u plod smokve ulaze u potrazi za prikladnim mjestom za polaganje jaja. U obliku jajašca prezimljuju u malim plodovima divlje smokve, a aktiviraju se u proljeće kada ženske ose izlaze van i vrše uslugu oprašivanja. U plodu ostaju muške ose koje se u sljedeća tri mjeseca, koliko plodu treba do zrelosti, potpuno razgrade. Bez ove usluge oprašivanja, divlje smokve se ne bi mogle same razmnožavati sjemenom, a zauzvrat pružaju sigurno utočište i hranu sljedećoj generacija osa. Ovdje je najvažnije da se ovaj proces odnosi na divlje sorte smokava koje imaju tri uroda godišnje, ali ne i na one sorte smokava koje smo navikli jesti i koje godišnje rađaju samo dva puta.

Obična, pitoma smokva (Ficus carica) i njene brojne sorte ne zahtijevaju oprašivanje osicom ili peludi s drugog stabla i dr. sc. Prgomet uvjerava kako smokve koje smo navikli jesti nisu oprašene uz pomoć osa.

Smokva je jedna od rijetkih kultura voća koje se rijetko ili gotovo nikako ne tretiraju pesticidima tako da zasigurno spada među najmanje tretirano voće koje koristimo u prehrani, a po svojim je nutritivnim vrijednostima u vrhu voćnih kultura. Osim što nisu tretirane pesticidima, sada možemo biti sigurni da su smokve pogodne i za veganski način prehrane, piše Index.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.