O svom posljednjem romanu Sjećanje šume i pohvalama književne kritike na nju, odrastanju u Lici, životu u Parizu, o svom golom stilu pisanja i drugim temama u Pressingu večeras odgovarao je pisac Damir Karakaš.
Prema vašoj knjizi Kino Lika napravljen je istoimeni film.
“Inače je uvijek zanimljiv odnos knjige i filma. Nisam radio scenarij za Kino Liku. Film nije bio populistički, dobio je nagrade, on je po meni ispunio svoju svrhu. Meni je film dobar, no mnogima u Lici nije bio dobar. Nedavno je bio na televiziji, nisam znao da li da javim mami u Lici na ga gleda ili ne. Na kraju sam joj rekao pa kad sam ju drugi dan pitao kakav je bio bijesno je rekla da je dobro da je tata zaspao.”ni
Puno se pričalo o tom filmu, posebno o zadnjoj sceni koja je mnoge sablaznila. Jesu li vas iznenadile takve reakcije?
“Možda kod nekih ljudi od kojih to nisam očekivao. Ljudi u Lici me nisu iznenadili, oni su imali koji sam mislio. u lici me nije, oni
VEZANE VIJESTI
Iz Like se iseljava velik broj ljudi, ona je poprilično pusta. Nedostaje li i srpsko stanovništvo?
“Nedostaje fizički i kulturološki. Lika bez tih Srba nije ta prava autentična lika. Jednostavno živimo u takvom vremenu preseljenja. Vjerojatno će za 200 godina u Lici živjeti Kinezi, Arapi… Ja to pozdravljam.”
Kakvo je bilo odrastanje u takvoj višenacionalnoj sredini?
“Lijepo. To je bogatstvo u svim sferama.”
Jeste li vi kao djeca osjećali tu vrstu podjela? Vi ste iz miljea koji je bio desničarski, ustaški?
“Moja oba djeda su bili ustaše. Ja sam odrastao u tom nekom miljeu, poražene strane. Osjećalo se to u obitelji. Djedovi su bili tvrdoglavi, ali moj otac koji je bio pragmatičan se nije htio baviti politikom.”
Iz Like je bio i velik broj “eminentnih” ličnosti ustaškog pokreta?
“Mile Budak, Jure Francetić.. Ja sam kao mali slušao priče da dok je borba trajala da je on svirao girtaru, a metci bi letjeli iza njega. Romantizirale su se te priče.”
Niste nikad bili “prijatelj” s tim idejama u formativnim godinama?
“U jedno vrijeme da. U jednom periodu mi se činilo da je Ante Pavelić Che Guevara. Bilo se jako teško osvijestiti kad dolaziš iz takvog miljea. Znate kako to kod nas funkcionira.”
U kojem trenutku dolazi do switcha da cijelo to naslijeđe nije vaš izbor?
“S nekom zreloću. Sad radim novi roman s nekim likovima koji su istovremeno žrtve i krvnici. Taj kontekst me uvijek zanimao u kojem su se ti ljudi nalazili. Sve je to jako, jako komplicirano.”
Jedno vrijeme ste živjeli u Frnacuskoj, u Bordeauxu pa u Parizu.
“U jednom trenutku sam osjetio da moram otići iz Hrvatske. Znate kako je to, dok imaš osjećaj da moraš otići iz braka, kuće, posla, nečijeg života… Uzeo sam harmoniku, nisam imao ni para, nisam znao jezik. Otišao sam u Bordeaux i tamo svirao. Tamo sam bio godinu dana pa sam onda otišao u Pariz.”
Koji je bio vaš glazbeni repertoar?
“Odrastao sam slušajući punk, rock… Slušam dosta i jazz.
Jesu li po vama hrvatska i srpska književnost bliske? Jesu li ti jezici jedan?
“Bilo je dosta prijepora oko toga, bilo je zanimljivo dok se govorilo o toj Deklaraciji. Ja sam ju potpisao, smatram da u jeziku treba biti uključiv, a ne isključiv. Kad sam došao u Liku s obitelji, toliko je bila nepodnošljiva situacija. Penjao sam se u šumu kad je pred mene izašao neki čovjek s ovcama i pitao zašto sam to potpisao. Malo me šokirao. Ja sam hrvatski pisac, ali čitam i brojne srpske pisce.”
Čita li vas se i u Srbiji?
“Čita. Imam svoju publiku i u Srbiji.”
Nedavno ste primili nagradu u Republici Srpskoj?
“Kad sam bio tamo skupila se divna publika, ali bilo je nekih ljudi kojima se baš nije dopalo da sam ja tamo, nekakvi nacionalisti. Kad sam bio student Milanko Mihajlica bio mi cimer. Ja bih na jednom krevetu slušao Laibach, a on je stalno pričao o Titu i partiji. Danas je tamo jedan od najznačajnijih radikala, nacionalista.”
Što ste politički, ljevičar, anarhist…?
“Ne želim se svrstavati u neke skupine. To što ja hodam s obitelji na gay paradu, što volim Srbe, muslimane, Hrvate, Indijance, što se zalažem za neka ljudska prava… Ako netko smatra da sam zbog toga ljevičar, onda sam ljevičar. Neke stvari su jednostavno pitanje civilizacijskog dosega.”
Ide li knjiga s državom? Trebaju li i umjetnici biti maksimalno na tržištu?
“Mi nemamo tržište, moramo funckionirati kao neke male zemlje poput Danske koje imaju te sustave.”
Spominje se uvođenje poreza na autorske honorare?
“Intencija svih tih političara je da anuliraju kulturu i poglupljuju ljude. Hrvatska koja se kune u kulturu ima najmanji proračun za kulturu u regiji.”
Fama je da se u Hrvatskoj jako malo čita. Imate osjećaj da Hrvati po tom pitanju zaostaju zaostaju?
“Općenito ljudima koji ne čitaju fali jedna dimenzija, samo nisu toga svjesni. A na mlade utječu novi mediji. Ono što je nekad bila Biblija danas su iphoeni. Teška je situacija.”
Napisali ste jednom da “gospođa Hrvatska treba psihijatra”. Je li baš sve tako grozno?
“Kad gledate sve te dnevnika, što neminovno vodi u ludilo, shvatite sav taj jad i bijedu neke države i života. Kod nas ništa živo ne funkcionira.
Mi smo na dnu i to je dobro jer nemamo kud nego gore.”
