Depresija je jedan od najvećih javnozdravstvenih problema današnjice – na četvrtom je mjestu po pobolu u svijetu, a Svjetska zdravstvena organizacija predviđa da će 2020. biti na drugom.
Štoviše, na prvom mjestu kad je riječ o ženama jer one dvostruko češće obolijevaju od depresivnih poremećaja od muškaraca, za što postoji niz razloga, počevši od hormonalnih pa do činjenice da žene lakše otvoreno govore o sebi pa se lakše i odluče potražiti liječničku pomoć.
U Hrvatskoj nekoliko stotina tisuća ljudi boluje od depresivnih poremećaja. Podaci HZJZ-a govore da je depresija treća mentalna bolest (nakon alkoholizma i shizofrenije) zbog koje se liječi u bolnici. Između 1995. i 2013. godine broj hospitalizacija zbog depresivnih poremećaja gotovo se udvostručio iako imamo sve moćnije lijekove. Znači da nešto ne radimo dobro i da neke stvari trebamo unaprijediti, kaže prof. dr. sc. Veljko Đorđević s Katedre za psihijatriju i psihološku medicinu Medicinskog fakulteta u Zagrebu i psihijatar Klinike za psihološku medicinu KBC-a Zagreb.
Depresija je često neprepoznata, objašnjava, ne liječi se ili se neadekvatno liječi, a često recidivira tj. kronična je. Mnogi nisu svjesni da je to bolest, a ne trenutačno raspoloženje. Često je pokretač niza drugih bolesti: srčanih, neuroloških, autoimunih, malignih, čak i kod transplantacija i hematoloških bolesti. “Liječnička je greška ne prepoznati depresivni poremećaj srčanom ili malignom bolesniku jer taj poremećaj može naštetiti zdravlju tog čovjeka. Ako riješimo i depresivnost, i mogućnost izlječenja daleko je bolja”, upozorava prof. Đorđević. Liječenje depresije holističko je, ne postoji jedinstven model, kao što ni uzroci nisu isti: mogu biti biološki, psihološki, socijalni i duhovni.
“Socijalni uzrok koji je vrlo aktualan zasigurno je velika nezaposlenost, strah za egzistenciju i strah od otkaza. U tranziciji se ljudi nisu adaptirali na nove uvjete, a rat i poraće nose svoje biljege i većina se u tome pogubila. Nemamo samo problem branitelja i invalida nego svi smo mi na neki način stradali. Socijalni kapital koji smo imali dok smo bili siromašniji istrošio se”, ističe prof. Đorđević osvrćući se i na trend iseljavanja zbog lošeg života u Hrvatskoj:
“Svaki odlazak mladog čovjeka iz zemlje je tragedija za sve nas. I za njih, jer svatko bi volio sve ono što je naučio promovirati u svojoj zemlji. Putovati po svijetu, ali živjeti na svojoj grudi.I bez hrvatskih specifičnosti, suvremeni način života uvjetovan kompeticijom i ubrzavajućim tempom života kao 24-satnim imperativom velik je pritisak za čovjeka i vodi k otuđenju. Čovjek se, nažalost, evolucijski ne može tako brzo prilagođavati”, podsjeća psihijatar, piše Večernji list.
