Neki ljudi čitav život se bore s teškim događajima i nikad ih ne prebrode. Oni koji imaju više samopouzdanja otporniji su, a samopouzdanje se uči, to nije urođena sposobnost.

Baš svi jednom dožive neku traumu, tešku situaciju, svoju ili nečiju bolest, smrt, dramatične trenutke… a neki se od toga oporave vrlo brzo i nastave život normalno, dok drugima prođe i čitav život, a da nisu tu situaciju razriješili u sebi. I ne, ta sposobnost da se oporavimo nije baš urođena, ona se može i naučiti, kaže stručnjakinja za pozitivnu psihologiju Ivana Štulić.

A pozitivna psihologija upravo, između ostalog, proučava fenomen zašto su neki otporniji na traumatične događaje te kakve oni mentalne strategije imaju koje im pomažu da se brže oporave.

Iako je otpornost kompleksna pojava, možemo izdvojiti četiri glavna elementa koji pomažu u izgradnji otpornosti.

Prvo je samopouzdanje.

“Radi se zapravo o osjećaju koji nosimo prema sebi samima – jesam li ja dovoljno sposoban nositi se s traumom ili lošim događajem? Dio samopouzdanja razvija se u djetinjstvu. Ako smo imali roditelje koji su nam dozvolili da pogriješimo, koji su nas ohrabrivali da ispravimo grešku te su bili uz nas u teškim trenucima, obično razvijamo jače samopouzdanje. Ne znači da ne možemo razviti samopouzdanje ako nismo imali takve roditelje, ali ako nam je to nedostajalo u djetinjstvu, možemo u sebi razviti snažnog kritičara. Tada se sami na sebe obrušavamo ako nešto krivo napravimo pa čujemo taj glas u sebi ‘kako si glup, zeznuo si, nema šanse da uspiješ”, ukazuje ova stručnjakinja.

Bitno je postati svjestan da imamo te misaone obrasce, a onda je potrebno razvijati suosjećanje prema sebi. Taj interni kritičar obično je refleksija roditelja ili neke druge figure s kojom smo odrasli. Zato je potrebno osvijestiti da imamo sposobnost mijenjati se, razvijati konstruktivni dijalog sa samim sobom i povećati samopouzdanje.

Tu se veže pojam vlastitog integriteta. Koliko puta si nešto obećamo, pa onda pogazimo vlastitu riječ? Naime, čak i kad ne spomenemo nikome obećanje koje smo dali sami sebi, ako ga ne ispunimo, to ruši naše samopouzdanje.

Vrlo jednostavan primjer – tisuću puta si obećamo da ćemo smanjiti ili prestati pušiti pa ujutro nastavimo s istom navikom. Ili, koliko puta obećamo da ćemo smanjiti kile, pa opet fijasko?

Tu je problem – gubimo vjeru u riječ koju smo dali sebi samima, a kad gazimo sami svoje obećanje (koje možda nismo nikome ni rekli) to djeluje destruktivno na vlastito samopouzdanje jer naš unutarnji glas počinje govoriti: “Ako gazim svoju vlastitu riječ, kako će moja riječ onda nešto značiti prema van”.

Zato Ivana Štulić predlaže: “Kad obećajete nešto sebi samima, neka to budu male promjene, mic po mic, za centimetar na dan. Jer centimetar na dan je 30 centimetara u mjesec dana. A to je već nešto, zar ne? Treba spustiti očekivanja tako da ih možemo ostvariti pa ćemo se i sami bolje osjećati”.

Drugi element koji gradi snažnog čovjeka koji se može brzo oporaviti od traume je optimizam, pišu 24sata.

“Veliki dio pozitivne psihologije posvećen je mentalnom stavu da će ishod biti dobar. Dokazano je da samo 25 posto našeg optimističnog ili pesimističnog karaktera ima genetsku pozadinu, ostatak se uči. I na tome se može raditi. Banalan i učinkovit trik je da se u svakoj situaciji pitamo: OK, a što je dobro u tome? Evo primjer korone – OK, bilo je grozno što smo svi ostali doma, ali je dobro da smo dobili vrijeme za obitelj, ne gubimo vrijeme za odlazak i dolazak s posla, više se družim sa susjedima i rodbinom. U svim teškim situacijama uvijek ima nešto dobro. I treba se sjetiti da su stvari ipak prolazne”, napominje Štulić.

Da, treba se čvrsto podsjetiti da su sve ružne stvari jednom prošle, tako će i nova situacija proći te će s vremenom biti lakše. Doslovno, kaže ona, treba se podsjećati da postoji svjetlo na kraju tunela i treba graditi takav stav.

Treći jaki mehanizam oporavka jest naš kapacitet da se nosimo s vlastitim emocijama i impulsima. Kad smo u teškoj situaciji, preplave nas osjećaji, možemo biti ljuti, uplašeni i tada se postavlja pitanje znamo li upravljati emocijama.

“Zvuči dosta kompleksno, ali pojednostavljeno – treba nam svjesnost. Ako sam svjesna svojih emocija, mogu si dozvoliti i odmak od emocija. ‘Ja sam ovdje, a tu je moja emocija’ – takav stav trebamo graditi, a ne da postanemo dio emocije. Tek kad to osvijestimo, možemo upravljati emocijom, gledati je, dozvoliti da proživimo osjećaj, ne bježati od njega, koliko god intenzivan bio. Baš kao i val koji ima svoj vrhunac i pad, tako se i osjećaju ispušu”, otkriva ova stručnjakinja.

Upozorava da neki ignoriraju osjećaje, potiskuju ih ili poriču te da to ne funkcionira. Može se vratiti u još intenzivnijem valu i zaskočiti nas dok nismo spremni. Zato se emocije ne smiju ignorirati, nego treba razviti kapacitet da postanemo svjesni osjećaja, da ih prihvatimo, a onda i da razvijemo kapacitet da osjećajima i upravljamo.

Četvrti način je i razvijanje tehnike Mindfulnessa koja pomaže upravljati stresom i da ostanemo mirni.

“Ako razvijamo tehnike Mindfulnessa koje nas vraćaju ovdje i sad, u praksi će nam to sigurno pomoći da u trenutku kad se dogodi nešto grozno ne reagiramo nekontrolirano kroz eksploziju osjećaja (eng. outburst). Prva pomoć Mindfulnessa je disanje, duboko udahnuti i izdahnuti šest puta kako bi smanjili razinu adrenalina i kortizola koji nas tjera na borbu ili bijeg. Mindfulness nam pomaže da se u trenutku intenzivnih emocija vratimo u ‘sada’ i ‘ovdje’, da osjetimo i prihvatimo emociju, a onda se počinje smanjivati i njen intenzitet”, kaže Štulić.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.