Svi znamo da su vitamini ključni za naše zdravlje, ali kako su dobili svoja imena i, još važnije, kada su uopće otkriveni?
Krajem 19. stoljeća doktori u Japanu su primijetili da se više razoblijevaju ljudi koji jedu bijelu rižu, nego oni koje jedu smeđu. Potaknut time, poljski kemičar Casimir Funk je započeo vlastite pokuse s golubovima početkom 20. stoljeća: golubovi hranjeni samo bijelom rižom razboljeli su se, ali im je bilo bolje kad su hranjeni rižinim mekinjama i kvascem.
Otkriće je potvrdilo raniju teoriju da su prehrana i bolest beri-beri (može uzrokovati zatajenje srca i gubitak osjeta u nogama i stopalima) povezani, ali krivac nije, kao što se ranije mislilo, nedostatak proteina. Radilo se o nedostatku druge tvari, teoretizirao je Funk 1912.: spoja koji sadrži dušik koji je nazvao “vitamin”, kombinirajući latinsku riječ za “život” s “aminom”, nazivom za spoj koji sadrži dušik.
Otkriće vitamina potreslo je znanstvenu zajednicu, sugerirajući da bi bolesti mogle biti uzrokovane nedostatkom u prehrani i izliječene odgovarajućim količinama novootkrivenih spojeva. “Monotonu prehranu treba izbjegavati”, izjavio je Funk.
Istraživači su požurili izolirati druge mikronutrijente povezane s bolestima poput rahitisa, skorbuta, gušavosti i drugih. Otprilike u vrijeme kada je Funk skovao izraz “vitamin”, američki znanstvenik za prehranu Elmer McCullum proveo je razne pokuse s hranom s različitim populacijama životinja i otkrio da je “dodatna” tvar sadržana u nekim mastima ključna za rast štakora. Ta tvar topiva u mastima postala je poznata kao vitamin “A” za “dodatak”.
McCollum i drugi također su proveli daljnje pokuse s Funkovom hranjivom tvari dobivenom iz rižinih mekinja, nazvavši je vitaminom “B” po bolesti beriberi. Na kraju se pokazalo da je tvar poznata kao vitamin B kompleks od osam vitamina topivih u vodi, od kojih je svaki dobio posebna imena poput tiamina i numeriran prema redoslijedu otkrića, piše National Geographic.
Slovo “e” korišteno u Funkovom novom izrazu na kraju je izbačeno nakon što su znanstvenici prepoznali da nisu svi spojevi amini koji sadrže dušik. No, nastavio se običaj imenovanja vitamina abecednim redoslijedom otkrića. Danas se četiri vitamina topiva u mastima (A, D, E i K) i devet vitamina topljivih u vodi (vitamin C i osam vitamina B—B1 [tiamin], B2 [riboflavin], B3 [niacin], B5 [pantotenski kiselina], B6 [piridoksin], B7 [biotin], B9 [folat] i B12 [kobalamin]—smatraju se bitnim za ljudski rast i zdravlje.
Vitamin…F?
Samo je jedan vitamin poništio logičan sustav imenovanja: vitamin K, koji je otkrio danski istraživač Carl Peter Henrik Dam 1929. Tvar je trebala biti na redu za naziv vitamin F s obzirom na datum otkrića. Ali Damovo istraživanje otkrilo je da je vitamin neophodan za zgrušavanje krvi – poznat kao koagulacija (Koagulation) u njemačkom časopisu koji je objavio njegovo istraživanje – i njegova kratica za vitamin nekako je zapela.
Prošla su desetljeća otkako je 1948. godine otkriven posljednji esencijalni vitamin — vitamin B12. Od tada su se istraživači usredotočili na dobrobiti tvari za zdravlje, saznali više o vezama između nedostatka vitamina i bolesti te ih koristili za liječenje stanja poput pelagre i anemije . Međutim, sada se čini malo vjerojatnim da će znanstvenici ikada otkriti novi esencijalni vitamin.
Ali čak i ako nema vitamina F ili G u našoj budućnosti, to ne znači da je otkriće prehrane zaustavljeno. Zapravo, istraživanje prehrane je naprednije nego ikad prije, što omogućuje znanstvenicima da proniknu u tajne čak i sićušnih tragova mikronutrijenata koji utječu na ljudsko zdravlje. Ako je zlatno doba otkrića vitamina bilo svojevrsno predjelo, znanstvenici vrebaju glavno jelo – brzo razvijajuće razumijevanje načina na koji hrana oblikuje naše živote.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!