Zašto volimo navijati za autsajdere?

Pixabay

Od izbornih utrka, romana i filmova do Olimpijskih igara, često navijamo za one za koje mislimo da su u nepovoljnijem položaju u usporedbi sa svojim suparnicima. Zašto to činimo otkriva više o nama samima nego o njima.

Uspon autsajdera utkan je u najzanimljivije crtice iz povijesti. Od Davida i Golijata, Pepeljuge i Rockya Balboe pa sve do Erin Brockovich, jednostavno ne možemo odoljeti pričama u kojima slabi i ranjivi trijumfiraju nad jakima i moćnima, prenosi rts.rs.

Tu tendenciju posebno vidimo u sportu. Razmislite samo o popularnosti jamajčanskog bob tima koji je inspirirao film Cool Runnings. Prema nekim političkim komentatorima, igranje na kartu autsajdera može imati utjecaj na glasače. Kao netko tko nikada nije obnašao političku dužnost, Donald Trump predstavio se kao autsajder na predsjedničkim izborima u SAD-u 2016., što je termin koji sada prihvaća Kamala Harris, demokratska kandidatkinja u utrci za Bijelu kuću 2024. godine.

Malo je psiholoških studija o fenomenu simpatije prema autsajderima. Ali čak i oskudna literatura koja postoji, može nam pomoći u shvaćanju navijanja za slabije – i načine na koje ova neobična hirovitost ljudskog uma može utjecati na naše donošenje odluka u svakodnevnom životu.

Privlačnost gubitnika

“Učinak autsajdera” zapravo je prilično neobičan s obzirom na dobro poznatu fiksaciju čovječanstva na status i prestiž. Prema teoriji društvenog identiteta, svoje samopoštovanje često crpimo iz uspjeha naše grupe. Kao rezultat toga, skloni smo poraz svojih idola tretirati kao osobni neuspjeh, zbog čega se osjećamo manje sigurni u vlastite sposobnosti. To je bolno – kao što može posvjedočiti svaki navijač nogometne momčadi.

Zašto bismo svojevoljno prolazili kroz to razočaranje podržavajući autsajdera koji ima male ili nikakve šanse da nam donese radost? Imalo bi puno više smisla navijati za favorite bilo kojeg događaja – tako da barem možemo uživati u njihovoj slavi.

Neki od prvih odgovora dolaze iz fascinantne studije Josepha Vandella sa Sveučilišta Južne Floride i njegovih kolega sredinom 2000-tih. Kako bi provjerili je li učinak autsajdera stvaran, prvo su ispitali reakcije američkih studenata na Olimpijske igre 2004. godine. Prije održavanja igara sudionicima je predstavljen popis pet zemalja i broj medalja koje su do tada osvojile na Olimpijskim igrama: Švedska (469), Bugarska (195), Belgija (140), Meksiko (40), Slovenija (6).

Učenici su zatim morali zamisliti dvije zemlje koje sudjeluju u nadolazećem plivačkom natjecanju i ocijeniti koliko bi željeli da svaka zemlja pobijedi na ljestvici od jedan (apsolutno ne) do devet (apsolutno da). Bez obzira na to koji su par ocjenjivali, američki studenti dali su jasnu prednost zemlji koja je povijesno osvajala manje medalja. Ako su dobili Švedsku protiv Belgije, primjerice, favorizirali su Belgiju, ali ako su dobili Belgiju protiv Slovenije, favorizirali su Sloveniju. Sveukupno, 75 posto ispitanika preferiralo je reprezentaciju zemlje s manje medalja.

Utjecaj različitih čimbenika

Vandelov tim zatim je istražio neke od dodatnih čimbenika koji bi mogli povećati ili smanjiti ovaj učinak. U jednom eksperimentu sudionici su pročitali kratak opis dva europska košarkaška tima, CSKA Moskva i Maccabi Tel Aviv. Prikazali su jednu momčad kao autsajdera s lošim rezultatima, a drugu kao vrhunsku momčad. Potom su pogledali snimku utakmice i odgovorili na upitnik o svojim ocjenama momčadi.

Kako bi osigurali da na rezultate ne utječu postojeće predrasude, istraživači su mijenjali način na koji su timovi predstavljeni u tekstu. Polovici sudionika rečeno je da je moskovski CSKA u podređenom položaju, dok je ostalima rečeno da je Maccabi Tel Aviv u utakmicu ušao posljednji na ljestvici. U svakom slučaju, sudionici su značajno više favorizirali autsajdera. Iz studije se može naslutiti kako često pretpostavljamo kako će autsajderi uložiti više truda kako bi nadoknadili svoje nedostatke, što ih čini simpatičnijima.

Vandell posljednji eksperiment pokazao je da privlačnost autsajdera leži u percepciji nepravde. Kada su zamoljeni da odaberu svoje favorite iz para sportskih timova, sudionici su preferirali tim s najlošijim učinkom, ali taj se učinak smanjio ako su otkrili da je tim pun novca. Niz prijašnjih neuspjeha tada jedva da je izazivao simpatije.

Čini se da privlačnost autsajdera raste ako se oni nalaze u poziciji istinske slabosti. “Nedostatci i percipirana slabost izazivaju osjećaj nepravde kod većine ljudi. Oni tu nepravdu žele ispraviti”, primijetio je Vandellov tim.

Djeca hladnog srca

Mala djeca nemaju tih briga. “U ranim godinama života djeca su na strani jačeg, kao da štite svoje interese”, kaže Francois Kesk, istraživač u Lyonskom istraživačkom centru za neurologiju u Francuskoj. “Tek s učenjem moralnih vrijednosti počinju željeti uspostaviti neku vrstu pravde ili jednakosti među pojedincima.”

U istraživačkom radu iz 2021. Kesk je ispitao percepciju odraslih o emocijama autsajdera. Njegov tim je sudionicima pokazao razne stripove i video isječke dvoje ljudi u interakciji. Na primjer, jedan strip prikazuje lika – koji se činio dominantnijim i moćnijim – kako naređuje drugom liku da mu prvo donese piće, zatim knjigu i na kraju njegove naočale za čitanje. Nakon toga su upitani: “Što mislite da se ova osoba osjeća u ovom trenutku?”

Pitanje je namjerno bilo dvosmisleno: moglo se odnositi na bilo koji od dva lika. Međutim, veća je vjerojatnost da će sudionici uzeti u obzir lika koji poslužuje nego lika koji izdaje naredbe. “Većina niti ne uzima u obzir emocije dominantne osobe”, kaže Kesk.

Podržavajući hipotezu o nepravdi, njegov tim je otkrio da ta pristranost ovisi o tome koliko se prvi lik nerazumno ponaša. Ali i drugi čimbenici također mogu biti u igri.

“Moguće je da se pojedinci s velikom snagom doživljavaju kao hladniji od pojedinaca s niskom snagom”, dodaje Kesk. Ljudi jednostavno ne očekuju da ljudi na vlasti dožive tako širok raspon emocija, napominje istraživač, što bi nas moglo navesti da manje vremena provodimo razmišljajući o njihovim osjećajima.

Bajke

S obzirom na ovu duboko ukorijenjenu emocionalnu predrasudu, ne čudi da su priče o gubitnicima toliko rasprostranjene.

“Postoji inherentan romantičan osjećaj kada netko ili tim pobjeđuju izglede kako bi postigli neočekivani ishod”, kaže Robert Launt, profesor menadžmenta i ljudskih potencijala na Sveučilištu Ohio State. Launt smatra da iz tih priča često crpimo osobnu inspiraciju, za koju “pojedinci ističu da se “sve može” uz naporan rad i odlučnost”.

Radeći s Nathanom Pettitom sa Sveučilišta u New Yorku i Sarah Doyle sa Sveučilišta u Arizoni, Launt je ispitao načine na koje sami natjecatelji reagiraju na svoj status autsajdera ili favorita. “Naša otkrića pokazala su da autsajderi imaju tendenciju ulaziti u natjecanja s fokusom na pobjedu, što se može smatrati načinom razmišljanja za ‘napredovanje'”, kaže prof. Launt.

“Međutim, otkrili smo da favoriti ulaze u natjecanja s fokusom na izbjegavanje poraza, što se može promatrati kao način razmišljanja ‘predostrožnosti’ – fokus na izbjegavanje neželjenog ishoda.”

Ovi načini razmišljanja mogu oblikovati načine na koje ljudi reagiraju na različite oblike ohrabrenja, dodaje Launt. Ako želite motivirati autsajdera, bolje je usredotočiti se na slavu koju donosi nagrada; ako želite motivirati favorita, možete ga podsjetiti na sve što mora izgubiti.

Posljedice u stvarnom životu

Većina nas smo samo promatrači, naravno, ali Kesk sumnja da naša povećana empatija prema autsajderima može oblikovati naša mišljenja na mnogo različitih načina – “sudske presude, politika, (međunarodno) rješavanje sukoba i, naravno, ponašanje sportskih navijača. ”

“Čini se da je ovaj učinak vrlo jak i može se primijetiti kod gotovo svih, bez obzira na spol sudionika i njihov osjećaj superiornosti.”

Ako netko aktivno želi postati popularniji, trebao bi se predstaviti kao odvažan igrač koji pokušava izazvati privilegiranijeg ili etabliranijeg protivnika. U politici, na primjer, postoje dokazi da kandidature autsajdera mogu povećati osjećaj topline i dopadljivosti kandidata.

Međutim, učinak autsajdera može se lakše vidjeti u našim pogledima na sportaše koji će se natjecati na Olimpijskim igrama u Parizu 2024. u nadolazećim tjednima, jer smo zagrijani za natjecatelje koji se nadaju da će dokazati svoju vrijednost u odnosu na statističke prognoze. Od britanskog plivača Adama Peatyja do dominikanske troskokašice Tee Lafond, mnogi sportaši već privlače pažnju svojim teškim borbama.

Možda smo zadivljeni snagom i brzinom vođa, ali oni koji prkose izgledima osvojit će naša srca.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.