Jergović: U Hrvatskoj ćemo gledati Wimbledon kada otiđe Novak

Neva Zganec/PIXSELL

Nemam suosjećanja za neustrašive. Herojstva raznih vrsta su mi gotovo odbojna. A odbojno mi je i što je među našim narodima i narodnostima toliko rašireno slavljenje raznih besmislenih podviga, rekao je za Novu.rs zagrebački književnik Miljenko Jergović.

Jergović je desetljećima jedan od najvećih autora na ovim prostorima, a njegova nova knjiga “Rat” zbirka je od 117 kratkih priča, koje se bave gradom i ljudima pod opsadom. Za Novu.rs je dao intervju kojeg prenosimo u nastavku.

Nije li šokantno da su danas oko nas gradovi pod opsadom?

Moram priznati da nije šokantno, iako sam bio istinski šokiran kada sam se našao u takvom gradu u proljeće 1992. godine. Ili bolje rečeno, kada je moj rodni grad (Sarajevo) postao takvo mjesto. Nakon toga, svih ovih 30 godina, pokušavam sačuvati svijest da se i nekim drugim ljudima događa da se jedno jutro probude u gradu pod opsadom. Na neki način, to je trajno stanje tisućama godina. Rat je krajnje primitivan, nimalo romantičan čin čovječanstva. Nijedna druga životinja ne ubija pripadnike svoje vrste. I nijedna druga životinja ne ubija, osim za hranu. Također, niti jedna životinja ne ubija zbog vjere, nacije i političkog uvjerenja. Kažete da životinje nemaju vjeru, naciju i uvjerenja? To je istina, ali što su vjera, nacija i uvjerenje ako se potvrđuju ubijanjem?

U “Ratu” ima puno nježnosti, ljubavi i ljepote, ali još više okrutnosti, grozote i užasa. Jeste li se bojali da ćete zagaziti u teritorij moraliziranja dok ste pisali ove priče? Dojam je da ste od toga bježali kao vrag od križa.

Od moraliziranja, kao i plašenje ljudi paklom u kojem će završiti ako čine zlo, nema nikakve koristi. Pogotovo u književnosti.

Ovom ste knjigom, čini se, malo dublje ušli u izvore narodne umjetnosti, mitova i legendi. Na trenutke se gotovo pretvara u svojevrsni “gotički folklor” ili čak čisti horor. Odakle ti trenuci u vašem pisanju? Možemo li očekivati horor roman Miljenka Jergovića?

Sumnjam da ću napisati horor roman, iako me strah, kao ljudska i životinjska reakcija, zanima i privlači. Između ostalog i zato što sam u vrlo ranom djetinjstvu bio gotovo polulud od straha. Bojao sam se spavati, jer čim bih zaspao, sanjao bih strašne snove. Stalno sam imao noćne more, a ponekad ih imam i danas. Čini mi se da sam o nečem lijepom ili ugodnom maštao od šeste ili sedme godine. Još uvijek imam veliki interes za strah, što ide uz određeni osjećaj solidarnosti ili razumijevanja za ljude koji se boje. Nemam suosjećanja za neustrašive. Herojstva raznih vrsta su mi gotovo odbojna. A, odbojno mi je i što je kod naših naroda i narodnosti toliko rašireno slavljenje raznih smislenih ili postupno besmislenih podviga. I Srbi i Hrvati u svojim su povijestima, stvarnim ili izmišljenim, uvijek bili puni onih koji su bili spremni žrtvovati sebe, ali i sve oko sebe, za neke zajedničke ciljeve. Činili su to često i ne vodeći računa koliko su ti ciljevi moralno ispravni, odnosno koliko su u skladu s nekim univerzalnim, nadnacionalnim i kršćanskim iskustvom dobra. Ono čega je, međutim, kod naših naroda uvijek bilo malo ili nimalo, bili su stid i pokajanje. Sretni su oni narodi koji su svoju djecu odgojili na sramoti, a ne na junaštvu.

Koje Vam je najdraže razdoblje u karijeri, kada su u pitanju knjige i odjek u javnosti?

Naravno, zadnja knjiga mi je uvijek najdraža. A što se tiče javnosti, odnosno mog društvenog položaja i načina na koji su moji postupci tretirani, o tome radije ne razmišljam. Kad bih razmišljao o tome, mogao bih se ubiti.

Mislite li da se u javnosti stalno ponavljaju neka pitanja i odgovori vezani za srpsko-hrvatske odnose i da već postoji zamor? A pritom se čini kao vječna tema koja nikada neće proći.

Cijela nacionalna, odnosno nacionalistička dinamika u odnosima Srba i Hrvata, odnosno srpskih i hrvatskih nacionalističkih elita, temelji se na nečemu što se ponavlja po stoti ili tisućiti put. S tim da Hrvati imaju Srbe kao svoju jedinu opsesiju, u odnosu na koju formiraju vlastiti identitet, jezik, pogled na svijet, tako da bi se, u skladu s tom njihovom samopercepcijom, moglo reći da su Hrvati zapravo oni koji nisu Srbi, i kad bi, ne daj bože, nekim čudom nestalo Srba, ne bi više moglo biti ni Hrvata kao Ne-Srba. Srbi, opet, imaju više opsesivnih tema. Uz već pomalo marginalizirane Hrvate, tu su, naravno, i Albanci. Zatim, Europa i Zapad, s brojnim podtemama, od Vatikana do Njemačke, pa sve do teških zabluda o vlastitoj važnosti. Rekao bih da je Srbima lakše i da bi se Srbi lakše mogli izliječili od samih sebe. Hrvati će radije biti sluge, konobari i sobarice, pretposljednji među svim europskim narodima, ako znaju da je Srbima još gore i da su Srbi iza njih. To im je draže nego da budu bogati i cijenjeni, a da su Srbi još bogatiji i cjenjeniji. Primjerice, HRT već godinama ne prenosi velike svjetske teniske turnire, svjetska i europska prvenstva u košarci. što mislite zašto? Tek onog dana kad se Novak Đoković oprosti od tenisa, Wimbledon ćemo ponovno moći gledati na televiziji u Hrvatskoj.

Pokojni hrvatski novinar Denis Kuljiš jednom je rekao: “Od Srbije me zanima samo Beograd.” Je li i vama ta izjava bliska?

– Nije. Srbija me, izvan Beograda, zanima iz više razloga, i književnih, i filmskih, i umjetničkih. Sjećam se, recimo, romana Dragoslava Mihailovića “Petrijin vijenac” i istoimenog filma Srđana Karanovića. Svijet “Petrijina vijenca” je i moj svijet.

U Beogradu već imate veliki broj prijatelja: akademik Vlada Kostić, redatelj Boris Miljković, književnici Dragan Velikić i Svetislav Basara, samo su neki od njih. Da ste kojim slučajem iz Beograda, što bi vam najviše smetalo i protiv čega biste se borili?

Da sam kojim slučajem iz Beograda, ili da se preselim u Beograd, mislim da bi me nakon nekoliko tjedana ili mjeseci mnoge stvari toliko počele živcirati, da bi u stalnim usporedbama srpskog i hrvatskog slučaja Srbi naglo počeli gubiti. I kao što mi se danas čini da je u Beogradu svašta bolje nego u Zagrebu, tako bi odjednom i to postalo obrnuto. Ali, prirodno je da bude tako.