Poznato je da stanice raka hrane svoje brzo razmnožavanje mijenjanjem vlastitog mehanizma da uzima glukozu, fermentira je i proizvodi laktat. Normalna stanica ne fermentira glukozu, nego je respiracijom rastavlja na ugljični dioksid i vodu.
U nedavnom članku CNN izvještava o rezultatima studije o mogućoj povezanosti konzumacije šećera i razvoja raka.
Devet godina dug istraživački projekt mogao bi objasniti vezu šećera i malignih tumora i utjecati na osobnu medicinu i prehranu za pacijente s rakom.
Poznato je da stanice raka hrane svoje brzo razmnožavanje mijenjanjem vlastitog mehanizma da uzima glukozu, fermentira je i proizvodi laktat. Normalna stanica ne fermentira glukozu, nego je respiracijom rastavlja na ugljični dioksid i vodu.
Takva se fermentacija naziva Warburgov efekt po njemačkom biokemičaru Ottu Warburgu koji ju je otkrio prije 80-ak godina.
Fermentacija šećera na mliječnu kiselinu proizvodi oko 15 puta manje energije nego respiracija. No mikrobiolog Johan M. Thevelein, glavni autor studije i profesor s Katoličkog sveučilišta u Leuvenu u Belgiji, kaže da stanice raka rastu puno brže od normalnih, a kvasac zapravo raste najbrže kada fermentira.
Stoga se postavlja pitanje je li Warburgov efekt simptom ili uzrok raka.
Thevelein je s kolegama eksperimentirao na stanicama kvasca jer, poput stanica raka, i oni rastu fermentacijom umjesto respiracijom. Pronašli su posredničku sastavnicu koja je “moćni aktivator” proteina RAS. RAS je proto-onkogen: gen koji kodira proteine koji pomažu regulaciji rasta stanica i diferencijacije. Stoga može postati onkogen, gen koji prouzrokuje rak, kada se dogodi mutacija.
Nova studija otkriva začarani krug. Šećer se raspada na stanice, posrednička sastavnica aktivira RAS proteine, a to pak stimulira rast broja stanica.
No stručnjaci upozoravaju da treba biti oprezan oko rezultata jer se u studiji radilo o kvascu.
Dr. Jennifer Ligibel, predsjednica Američkog društva kliničke onkologije, ističe da stanice kvasca nisu jednake ljudskim stanicama raka.
No kaže i da je to jedna od prvih studija koja je prikazala biološki mehanizam koji bi mogao objasniti vezu glukoze i napretka raka.
Često se razina šećera u tijelu povezuje s težinom. Kada su ljudi teži, tijelo obrađuje šećer drugačije nego kod lakših ljudi. Tako nastaje dijabetes tipa 2, pri čemu je razina šećera u krvi visoka, a razina inzulina, hormona koji tijelo upotrebljava za upravljanje šećerom u krvi, počinje rasti.
Ligibel napominje da je poznato da su veće razine šećera u krvi i inzulina povezane s rizikom nastanka raka, ali ističe i da su studije koje su istraživale povezanost količine šećera u prehrani i nastanka raka do sada bile nekonzistentne. Pretpostavlja se da bi ključ mogao biti u načinu na koji tijelo obrađuje šećer.
Šećer i pretilost
Studije na pacijentima s rakom dojke pokazale su da je bitna težina koju su ljudi izgubili različitim dijetama, a ne sama prehrana. To znači da ako poznajemo nekoga tko je pretio ili prekomjerne težine, važno im je pomoći da izgube kilograme.
Šećer može prouzrokovati pretilost, što vodi do raka.
Thevelein je izjavio da nimalo ne vjeruje da jedenje više šećera više uzrokuje rak, ali kaže da se zna da je jedenje šećera povezano s pretilošću, a pretilost vodi većem riziku od raka.
Ističe mogućnost toga i da jedenje previše šećera tijekom duljeg vremena može voditi i do neravnoteže RAS proteina u normalnim stanicama, a to bi RAS proteine moglo potaknuti da mutiraju.
U svakom slučaju preporučuje da se ne jede previše šećera kako bi se izbjegla pretilost.
