Psihologinja i obiteljska savjetnica Katarina Jovanović daje savjete svim roditeljima koji su se našli u nemiloj situaciji da im dijete bjesni na javnom mjestu.

Terrible two

Jeste li nekad čuli za izraz “terrible two”? Doslovan prijevod – užasne dvije. Misli se na dvije godine, točnije, na dvogodišnju djecu i činjenicu da se napadi bijesa, tzv. temper tantrumi, obično javljaju kod klinaca koji još nisu napunili tri godine.

Zašto baš tad? Glavni razvojni zadatak ove faze u odrastanju je sazrijevanje samokontrole, a roditelji su tu da ovo sazrijevanje potaknu i potpomognu. To bi značilo da i zahtjevi roditelja za samokontrolom djeteta postaju brojniji ili bi bar bilo dobro da tako bude. Jedan od prvih zadataka u tom smislu je navikavanje na kahlicu, odnosno odlazak na zahod, a ima ih još: da dijete spava u svom krevetiću, ako nije do tada, da lijepo sjedi za stolom, da jede što i ostali jedu, da spava u određeno vrijeme itd. Pošto smo našim mezimcima do tada uglavnom samo ugađali i pazili da im dlaka s glave ne padne, ovi zahtjevi ih frustriraju i lako dovode do izljeva bijesa, razdražljivosti i prkosa.

Ako su roditelji tijekom ovog perioda nesigurni, nedoslijedni i impulzivni (da ne kažem živčani), usporit će razvoj samokontrole kod svog djeteta.

Greške koje radimo

Što da radimo kad sukob ekskalira, posebno kad se to desi u javnosti, “van domaćeg terena”? Gdje griješimo?

Jedna od najčešćih grešaka je što “krećemo đonom”, dreknemo ili sikćemo kroz zube, a da prije toga nismo pokušali ništa drugo. Kako mislite kontrolirati dvogodišnjaka ako niste u situaciji  kontrolirati sami sebe?

Druga česta greška je što objašnjavamo, objašnjavamo, objašnjavamo. Volite li vi da vam bilo tko bilo što objašnjava kada ste bijesni kao ris? Normalno da ne volite. Zašto bi se onda to djeci sviđalo?

Treća je što molimo, mitimo, obećavamo. Pokazali smo slabost i djeca nas više ne doživljavaju kao oslonac.

Četvrta je što prijetimo “u prazno”. Nećeš dobiti slatkiše kad dođemo kući, nećeš se igrati s prijateljima, nećeš gledati crtać, dobit ćeš batine… Aha, samo sutra. Malo sutra.

Peta je što popuštamo i dajemo sve što traži, samo da se smiri.

Znate, nešto od ovoga možda i smiri vašeg drekavca, ali ništa neće dati dobre rezultate na duže staze. Umjesto toga, probajte nešto drugo.

Preventiva

Naoružajte se smirenošću. Budite nerealno smireni. Što više raste djetetov otpor, to više treba rasti vaša smirenost. Ako niste u stanju bar izgledati smireno, koliko god u vama kuha, ne preporučujem vam da ulazite u ring s bijesnim dvogodišnjakom.

Da počemo s preventivom.

Kad osjetite da se nevolja približava – dijete počinje prigovarati i njurgati, zanovijetati i otezati – unesite malo zabave u vašu šetnju/kupovinu, što god da radite. Zapanjeno pogledajte negdje u daljinu i uzviknite nešto tipa: “Majko mila, je li ono žirafa u supermarketu?!” I tražite od vašeg klinca da je nađete. A onda završite kupovinu tražeći žirafu.

Druga opcija je povjeriti djetetu neki nevjerojatno bitan zadatak – da vam nosi kišobran jer vas užasno boli ruka i treba vam pomoć… Onda mu cijelo vrijeme zahvaljujte što je tako dobar pomoćnik. Djeca vole nam udovoljavati. Mi to s vremenom upropastimo.

Kako se postaviti

Ako niste na vrijeme probali trikove s preusmjeravanjem pažnje i vaše preslatko čedo se pretvori u pomahnitalog drekavca, prvo udahnite duboko, a onda pokušajte sa žirafom. Ako se dijete upeca na mamac, odlično, završite to što ste planirali što efikasnije možete i bježite kući.

Ako se ne upeca, nego nastavi vrištati, bacati se i slično, molim vas, nemojte ulaziti u raspravu s dvogodišnjakom!

Uhvatite dijete za ruku i krenite kući. Da, otimat će se, možda će i nastaviti drečati. Mirno recite: “Vidim da si ljut/a, hajde, idemo kući.” Slobodno poljubite dijete u kosicu ili u ruku i poslije toga – šutite. Ne gledajte ga u oči. Ne objašnjavajte. Ne kritizirajte. Ne prijetite. Samo šutite, hodajte mirno, djetetovim tempom, nemojte ničim pokazati da ste uznemireni.

Ako se dijete smiri, nemojte ga pitati “što ti bi” ili neku sličnu roditeljsku glupost. Dijete ne zna šta mu je bilo, time ćete mu samo potaknuti ljutnju i sve će se ponoviti. Ponašajte se kao da se ništa nije dogodilo.

Kada se ovakve stvari dogode kod kuće, čučnite pored svog djeteta, recite mu da vidite da je ljuto i da ćete se družiti kad se smiri, a potom gledajte svoja posla. Ili bar izgledajte tako.

Važno je da neadekvatno djetetovo ponašanje ne nagrađujemo dodatnom pažnjom. Kada se dijete smiri, grlite se, mazite se, pričajte. Možda vam ovo ignoriranje djeluje kao gruba metoda, ali nije. Naši mališani trebaju naučiti da je njihov zadatak izaći na kraj sa svojim osjećajia – to se zove samokontrola. Nedovoljna i neefikasna samokontrola je jedan od glavnih okidača brojnih smetnji i poremećaja u kasnijem razvoju djeteta.

Naravno da djeca nisu sretna kada im nešto uskratimo, kada uvodimo pravila, kada ih kaznimo. Ali nisu djeca ta koja naprave problem, nego mi, roditelji. Suvremeni roditelji su, izgleda, sebi zacrtali potpuno nerealan odgojni cilj – da im dijete uvijek bude sretno – tako da odustaju i od uskraćivanja i od uvjetovanja i od kažnjavanja i od pravila… E sad, nije smak svijeta ako vaš trogodišnjak još obavlja nuždu u pelene, ali jedan petnaestogodišnjak koji nije naučio tolerirati frustraciju i odgoditi zadovoljstvo, zaista može i dotući svijet, barem vaš dio svijeta.

Ok, trebamo čuvati svoju djecu. Ali ako ih SAMO čuvamo, od svega i svačega, tko će ih odgajati?

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.