Migracije će zasigurno biti jedna od ključnih tema predizborne kampanje za europske izbore 2024. godine. O migracijama, dezinformacijama i odnosu Europe prema migracijama danas, za emisiju N1 (DIS)info, Ivana Dragičević razgovarala je s Geraldom Knausom, osnivačem i direktorom Europske stabilizacijske inicijative (ESI).
Kao što znamo, 2024. je superizborna godina u Europi. Mislim da je sada kristalno jasno da će migracije biti jedna od najvažnijih, ako ne i najvažnija tema. Što vidite kao glavne izazove za našu javnost u Europi i na što treba obratiti pozornost? Jer, ako ne već i prije, to je od 2015. vruća tema u raspravi. Dakle, na što treba pripaziti u ovoj kampanji?
Knaus: Najveći izazov, ali i najveća potreba za demokratske snage jest ne dopustiti ekstremistima da umiješaju najrazličitija pitanja u ovu nejasnu, toksičnu teoriju zavjere o masovnim migracijama ljudi iz cijeloga svijeta u Europu koju omogućavaju nekompetentne ili podmukle elite. Jer se u stvarnosti ne bavimo problemom migracija, nego smo suočeni s različitim problemima. Istina, najveći broj izbjeglica u povijesti dolazi u EU od njegovog nastanka, ali to je izravni rezultat Putinova napada na Ukrajinu. Od svih izbjeglica u Njemačkoj, a 2022. godina bila je rekordna, i lani je još dolazilo mnogo Ukrajinaca, većina su ih žene i djeca. Zapravo, postoji široka potpora, ne samo u Njemačkoj nego i Poljskoj, Češkoj, Bugarskoj, baltičkim državama i diljem Europe jer se zna da ti ljudi moraju bježati i mogu otići jedino u EU. Dakle, ovo je zapravo izazov zaštite velikog broja izbjeglica i to nema nikakve veze s prizorima koje gledamo s mjesta poput Lampeduse. A to je ujedno i drugi problem: Nezakonite migracije preko Sredozemlja. I tu mislim da je jasno da postoji kriza, da je dramatično, ali rekao bih da je najveća kriza broj poginulih na toj granici. U posljednjih 10 godina poginulo je 28 tisuća ljudi, od početka 2014. do kraja 2023. godine. Više od 28 tisuća, samo na Sredozemlju, na putu da se domognu Europe. To je broj jednak broju žrtava u ratu. Dakle, kako možemo smanjiti taj broj? Istina, lani je više ljudi prešlo put do Italije nego u godinama prije, ali ukupan broj prelazaka Sredozemlja bio je tek nešto veći od 250.000, što je broj ljudi koje SAD zaustavi i presretne u jednom mjesecu na svojoj granici s Meksikom. Dakle, brojka od četvrt milijuna ljudi iz cijele Afrike i s Bliskog istoka koji nezakonito dolaze u Europu visoka je, cijena je visoka, mnogi pogibaju, ali to ne transformira Europu. To je osobito problem vezano za treće pitanje koje ću spomenuti jer nismo sposobni reagirati na ovo u skladu s našim zakonima i vrijednostima, prema kojima moramo procijeniti komu treba zaštita, nema prava na migraciju, ljudi ne mogu tek tako odlučiti doći u Europu ako žele, ali imaju pravo tražiti zaštitu, što treba pošteno procijeniti i ljudi moraju dobiti humani tretman. U Europi imamo treći problem za koji trenutačno nema rješenja: Nekoliko država i dalje se pridržava vladavine prava, u tim se državama podnosi mnogo zahtjeva za azil i pruža se mnogo zaštite. Tu smo vidjeli zaokret u posljednjih nekoliko godina, šačica država pruža sve više zaštite u EU-u. Samo na Austriju i Njemačku otpada gotovo polovica pozitivnih odluka o azilu u cijeloj Europskoj uniji. Nekoliko drugih država poput Švicarske, koja nije u EU-u, ali dio je Schengena te zemlje Beneluxa i, dakako, Francuska također su važne države odredišta za tražitelje azila. A mnoge države u Europi praktički ih pokušavaju natjerati da odu dalje u države gdje se i dalje primjenjuje vladavina prava.
To je problem solidarnosti i organizacije unutar EU-a, ali sva navedena tri problema zahtijevaju vrlo različite odgovore. I samo da pokažem proturječja glede stavova krajnje desnice o migracijama i njihovih stajališta o vanjskoj politici… Krajnja desnica diljem Europe predlaže da se Ukrajinu ostavi samom te da izgubi rat, da je se ne podupire. Ako se to dogodi, imat ćemo milijune novih izbjeglica iz Ukrajine koji bježe u Europsku uniju, pa će krajnja desnica opet reći da ih trebamo zaustaviti, bez prijedloga o tome kako to učiniti. Dakle, tu moramo načiniti razliku i pronaći odgovore na veoma konkretne, no raznolike probleme.
Zamislite da ste običan europski građanin koji živi svoj život, muče ga troškovi života, inflacija i svi problemi koji su nam manje-više zajednički diljem Europe te koji gleda društvene mreže na mobilnom telefonu… U ovom digitalnom informacijskom kaosu može li Europa ostati čvrsta? Vratit ćemo se na Njemačku, ali svjedočimo usponu krajnje desnice u anketama diljem Europe. Kako se postaviti prema tom narativu ili kako bismo trebali reagirati na ovu politiku straha i nezadovoljstvo ljudi kad je vrlo lako u sve umiješati priču o migracijama?
Knaus: Vrlo su važne spomenute slike koje ljudi gledaju na pametnim telefonima. Ljudi razmišljaju u slikama, a dramatične, emotivne slike ljudima ostaju u pamćenju. Kad bih govorio o brojkama i rekao da se određen broj ljudi iz cijele Afrike domogao Španjolske i da taj broj nije mnogo veći od broja onih koji su iz Francuske otišli u UK preko La Manchea uz pomoć krijumčara, ljudi neće upamtiti broj, no možda će upamtiti sliku. Imamo izazov povezan s time. Ali odgovor mora biti mnogo jasnija komunikacija o onome što bi, primjerice, moglo smanjiti broj migracija iz zapadne ili sjeverne Afrike u Španjolsku bez kršenja ljudskih prava. Ako uspijemo pokazati, a tu dolazimo do koncepta sigurnih trećih zemalja… Uspijemo li pokazati da možemo demotivirati ljude da se ukrcavaju na ribarske brodice u Senegalu kako bi otišli na Kanarske otoke jer imamo sporazum sa zemljom na zapadu Afrike prema kojem su spremni prihvatiti natrag one koji odu i sposobni, u idealnom svijetu, a to se može brzo organizirati, surađivati s UNHCR-om da utvrdi imaju li vraćeni ljudi pravo na azil u Senegalu ili Maroku, oduzet ćemo ljudima poticaj da prelaze Atlantik i masovno pogibaju. Jer kad se ukrcaju na te brodice, a to su većinom mladi muškarci koji žele bolju budućnost i znaju da neće biti vraćeni nakon što dođu u Španjolsku… Oduzet ćemo im poticaj tako što ćemo reći: “Od ovog trenutka zaustavljat ćemo te brodice ne tako što ćemo dopustiti da se utope, upravo suprotno, moramo svakoga spasiti, ne uskraćivanjem prava na predaju zahtjeva za azilom, nego organiziranjem ozbiljne procedure za odobravanje azila koja se može provesti nakon povratka u zapadnoj Africi.” Zemlje zapadne Afrike pristat će na to samo ako u zamjenu ponudimo legalne migracije i preseljenje izbjeglica. Ali obje ove stvari imaju smisla. Dakle, bili bismo poput Kanade, rekli bismo da su nam potrebni ti mladi muškarci koji riskiraju život. Mogli bismo im reći: “Ako položite jednogodišnji “online” tečaj španjolskog, engleskog, njemačkog ili francuskog te ako imate određene kompetencije, pomoći ćemo vam, možete podnijeti zahtjev i raditi legalno, trebamo vas. Radit ćete legalno i nećete biti iskorištavani na marginama našeg gospodarstva, na poljoprivrednim gospodarstvima. Dovest ćemo vas legalno, postoji način. Ali nemojte se ukrcati na ribarsku brodicu i možda se utopiti u Atlantiku, jer ćete biti vraćeni. Pružamo vam legalan put. Kao i Kanada, svake godine primamo velik broj ljudi kojima treba zaštita. UNHCR nam može pomoći odabrati one kojima treba zaštita.” Možemo ih dovesti legalno, da ne riskiraju život. Tako ćemo pokazati da postoji kontrola.
Postavila bih vam dva važna pitanja. Primjerice, u našem dijelu svijeta, Hrvatska je najmlađa članica EU-a, stvaraju se dva narativa. Prvi: potrebni su nam strani radnici, imamo golem odljev mozgova, kao i drugdje u Europi, negativni demografski trend, potrebni su nam strani radnici. Mnogo je ljudi došlo iz srednje Azije, a i graničimo s BiH, ljudi prelaze granicu i pogibaju. Vidimo da desnica gradi narativ koji se temelji na njihovim uobičajenim frazama poput “uzet će nam radna mjesta”, “silovat će naše žene”, sve one tipične fraze… Kako i je li moguće smiriti javnost u ovakvoj situaciji? Tradicionalni mediji stavljaju te fraze u javni prostor, možda nesvjesno, možda nisu sposobni shvatiti proces. Kako se s time uhvatiti u koštac?
Knaus: Kreativnim načinima koji mogu imati vidljiv učinak i ukloniti strahove ljudi. Dat ću vam kontraintuitivan prijedlog, zapravo sam to predstavio političarima u Hrvatskoj, mislim da bi to trebao biti prioritet ove godine. Sada kada očekujemo skorašnji ulazak u Schengen Rumunjske i Bugarske, zamisao da je nužno pokušati zaustavljati sve one koji prelaze zapadni Balkan, da nam treba mnogo granične policije na granici Hrvatske i Bosne ili između država zapadnog Balkana kako bismo kontrolirali migracije, postaje sasvim bizarna. Jer svatko tko može otići iz Grčke kroz Bugarsku, Rumunjsku, Mađarsku ili Slovačku može doći u Njemačku direktno u schengenskom području bez granica. Dakle, ovo je trenutak da hrvatski političari EU-u predlože ulazak u Schengen svim državama zapadnog Balkana ako ispune određene uvjete. To EU-u daje mnogo utjecaja i ideja bi bila da granica između Bosne i Hrvatske, između Hercegovine i Hrvatske, postane nevidljiva, poput granice između Njemačke i Poljske, jer su to schengenske granice. I sve napore glede zaštite granice treba usmjeriti na granicu s Turskom, koja je jedina prava vanjska granica EU-a. Umjesto da Hrvatska proživljava dnevne i tjedne drame na granicama s Bosnom pri pokušajima da se uhvate očajni ljudi koji negdje u mraku prelaze zelenu granicu… U konačnici, svi oni uspijevaju! Nitko se dugo ne zaustavlja u Bosni. No koliko samo patnje, boli i kršenja ljudskih prava doživljavaju! Hrvatska zapravo treba načiniti zaokret i dati bolji prijedlog. A zatim moramo pregovarati s Turskom. Kako da nam Turska bude partner pri smanjenju nezakonitih migracija na granici s Turskom? A i tu je Hrvatska, kao što ste istaknuli, jedna od mnogih država koja je zainteresirana za radnu snagu. Ako se to organizira s Turskom, mladi Turci koji sada prolaze ekonomsku krizu, mnogi mladi radno sposobni Turci ne mogu naći dobar posao, no to više nisu nepismeni seljaci iz Anatolije, to su ljudi s 12-godišnjim obrazovanjem! Žive u Istanbulu, jednom od najvećih industrijskih centara svijeta… Ako im dopustite da legalno rade i uđu na vaše tržište rada te olakšate im putovanja… Ponudimo Turskoj nešto privlačno, a u zamjenu će nam Turska pomoći kontrolirati nezakonite migracije na granici s Europskom unijom. Tada cijela jugoistočna Europa može postati područje bez granica. Hrvatska bi od takve politike imala više koristi od ijedne druge članice EU-a. To je politika koja donosi kontrolu, nije politika otvaranja i gubitka kontrole, nego ponovne uspostave kontrole bez kršenja ljudskih prava.
Spomenuli ste ključnu riječ: kreativnost, nažalost, toga u politici nema mnogo u ovim ključnim vremenima za Europu. I za kraj… Vidjeli smo što se zbilo u Njemačkoj, objavu priče “Korektiva”, koji je dio našeg Europskog opservatorija za digitalne medije. Ljudi su izišli na ulice, održan je sastanak krajnje desnih ekstremista s nekim političarima iz AfD-a i CDU-a. Što mislite da će proizaći iz toga? Prema anketama, AfD je i dalje druga ili treća najjača stranka. Ljudi su izašli na ulice, neki kažu da je to bilo najveće okupljanje od pada Berlinskog zida. Znamo kakve korektive njemačka demokracija ima u tom pogledu nakon II. svjetskog rata… No je li to dovoljno? Jesu li ova otkrića dovoljna za procese koji se događaju?
Kao prvo, nijedno od ovih otkrića ne bi trebalo iznenaditi ikoga tko prati krajnju desnicu u Europi i Njemačkoj. Dakle, tu je i jedna nota otrježnjenja. Viktor Orbán u svojoj je predizbornoj kampanji 2018. govorio kako je London pao pod islamizaciju jer ima gradonačelnika koji je podrijetlom Pakistanac. Takav rasistički diskurs islamizacije i toga da gradovi gube svoju dušu i identitet prisutan je godinama. A logična je posljedica tvrdnje da se vaša nacija uništava zbog migracija nužnost da nešto poduzmete, odnosno da protjerate one koji vam se ne sviđaju. A iskustvo Balkana, odnosno jugoistočne Europe, u posljednjih nekoliko desetljeća služi kao upozorenje. Oni koji kažu da žele protjerati manjine sasvim su sposobni to učiniti jednom kada im se ukaže prilika. Vidjeli smo kako JNA protjeruje Hrvate 1991. Takozvano etničko čišćenje u Bosni nije bilo ništa drugo nego provedba fantazija o počinjenju masovnih zločina s ciljem da uklonite stanovništvo koje vam se ne sviđa. Tomu sada svjedočimo u Ukrajini, vidjeli smo to na Kavkazu s protjerivanjem Armenaca iz Karabaha, lani je više od sto tisuća ljudi protjerano. Problem manjine “riješen je” uništavanjem manjine. Svjedočili smo tomu kroz povijest. Čovjek poput Höckea, čelnik AfD-a u Tiringiji, jednoj od 16 njemačkih saveznih država u kojima će se ove godine održati izbori, vodi u anketama i prije nekoliko je godina napisao knjigu u kojoj kaže da želi izvršiti golem pritisak na neautohtone narode, jasno je da pritom misli na muslimane i možda Afrikance, one za koje smatra da im u Njemačkoj nije mjesto. Kaže da na njih treba izvršiti golem pritisak tako da sami odu ili da će morati biti protjerani. Otvoreno govori da će to zahtijevati mjere koje će nam biti neugodne, ali nužne su jer je posrijedi rat, rat protiv migranata i onih koji su drukčiji. To smo vidjeli! A Höcke i dalje vodi u anketama u Tiringiji. Stoga mislim da je korisno što su ljudi shvatili koliko je ovo ozbiljno, korisno je što su na ulicama kako bi pokazali da i dalje postoji velika većina javnosti koja se tomu strastveno protivi. Kad izlazite na hladnoću, to pokazuje da vam je stalo. Dakle, to je važno, bolje nego da samo stišćete lajkove na Facebooku ili se bavite aktivizmom na društvenim mrežama. Ali to neće biti dovoljno ako se ljudi s takvim idejama domognu vlasti. Za to trebamo politike, okupljanje demokratskih stranaka kako bi pokazale da je narativ u srži rasističke, identitarističke fantazije velike zamjene stanovništva kroz migracije, uništavanja našeg identiteta, lažan i ubilački, ali i da se hrani spomenutim osjećajem gubitka kontrole na granicama koji je krajnja desnica prenapuhala. No i da na to možemo imati kreativan i konstruktivan odgovor humane kontrole. Dakle, moramo napasti AfD, ne zanima ga kontrola, nego rasizam i fantazije o nacionalnoj čistoći, njemačka riječ za to je “Völkisch”, što je fantazija iz 1930-ih. Moramo se izravno suočiti s njima, žele uništiti demokraciju i vladavinu prava, ali neke od njihovih glasača koji se boje gubitka kontrole moramo privući natrag demokratskim strankama tako što ćemo pokazati kako postoje načini da uspostavimo kontrolu u skladu s Europskom konvencijom o ljudskim pravima. No prijetnja je ozbiljna, ne samo u Njemačkoj nego i u Austriji, a u Mađarskoj imamo čelnika koji već godinama koristi takav narativ, a ljudi kao pomalo tretiraju kao šalu. Sjetite se kako se Juncker šalio da je ovaj diktator. No problem s Orbánom nije ono što je dosad činio, još nije protjerao velik broj ljudi iz Mađarske, problem je ono što govori, da misli kako je to legitimno i da podupire one sile koje mogu obrnuti ono što naziva islamizacijom europskih gradova. A to je poziv na masovne zločine.
Projekt ADMO je sufinanciran sredstvima Europske unije, iz programa Digitalna Europa.
Izraženi stavovi i mišljenja odnose se na Adria News i ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Izvršne agencije za zdravlje i digitalno gospodarstvo (HADEA). Za njih se ne mogu smatrati odgovornima ni Europska unija ni tijelo koje dodjeljuje potporu. Ovaj je projekt financiran iz Programa Europske unije za digitalnu Europu, u okviru Ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava 101083909.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!