Ruševine i sablasni alternativni smještaji u kojima žive stari i bolesni, slika je današnje Ljubije. Stanovnicima ove nekadašnje općine, a danas prijedorske mjesne zajednice, najveći problem je hrana. Ima ih koji ni po tri dana ništa ne pojedu.

Više gladna nego sita Ljubica Komljenović živi u trošnoj kući staroj preko 100 godina. Radila je prije rata u Čajevcu, a s 12 godina staža nema pravo na penziju.

“Tri dana nisam ništa jela. Uzela sam soli i osolila vode sebi i to popila. Vidima ja ili ubiti se ili zvati nekoga da pomogne. Tada sam nazvala Daru i ona mi je tri puta došla i donijela hrane”, rekla je Komljenović.

Nema potomke ni drugu rodbinu i zdravlje je izdaje. Žali se na bol u nogama i rukama, a gubi i ravnotežu. Međutim, doktoru ne ide jer je Dom zdravlja udaljen 10 kilometara, pa za autobusne karte, da ode i da se vrati, treba izdvojiti četiri marke.

Iz istih razloga ne ide ni u javnu kuhinju. A, pitanje je da li bi i tu dobila obrok. U javnoj kuhinju se hrani 35 korisnika, a postoji potreba za 75.

“Svaki dan dvoje, troje, koji nismo na spisku, dolaze pitaju ima li šta da neće ostati, da ponesu i da jedu”, otkriva Karolina Vruna iz Društvenog centra Ljubija.

U Ljubiji žive stari, nemoćni, ali i izbjegli i raseljeni iz dvadesetdvije općine bivše Jugoslavije. Raspuštanjem kolektivnog centra dobili su alternativne smještaje, ali ne i posao ili redovna primanja. Zbog toga su u redu u javnoj kuhinji već u 10 ujutro. Promrzli čekaju nestrpljivo, iako hrana iz Prijedora dolazi tek oko 13 sati.

“Nemam nikavih primanja. Živim od ove kuhinje. Dovoljan mi je samo jedan obrok”, tvrdi Demiri Safez, izbjeglica iz Srbije.

Sa zatvaranjem Rudnika Ljubija, odlaze inžinjeri i radnici, općina postaje mjesna zajednica. Danas bez srednje škole, bez biblioteke, bez mesnice, a uskoro prema najavama i bez ljekarne.

“Sa 2014. na 2015. umrlo je 72, a rodilo se samo troje. Sada vam je jasno šta je Ljubija”, ističe Mile Inđić, predsjednik MZ Ljubija.

Nije uvijek tako bilo. Vesna Šolaja pamti period od 60-ih do 90-ih kada je tu živjelo preko 20 hiljada stanovnika i oko 5.000 radnika.

“Ljubija je tad imala srednju školu, đački dom, bazen, bolnicu”, kaže Vesna Šolaja iz UG “Rudarke” Ljubija.

Iz okolnih gradova su ovdje dolazili da rade, da se školuju, ali i da se zabave.

Šolaja nam pokazuje ruševinu koja je bila Dom kulture. Ništa ne ukazuje na to da je ovdje nekada nastupao tenor svjetskog glasa Luciano Pavarotti.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.