"'Šta će narod reći?' naša je najteža bolest. U isto vrijeme kada sam saznala za karcinom i pokrenula sam rastavu braka. U nekim momentima mi je bilo važnije što se rastajem nego što imam rak", otkrila je gostujući u Pressingu književnica i kolumnistica Martina Mlinarević.
Pobijedili ste rak. Je li lakše izliječiti rak nego mentalitet?
Definitvno da, voljela bih da vidim toga tko će pobijediti ovo stanje u zemlji. Dok me pitate za stanje u državi i politiku ne mogu reći ništa pozitivno. Onog trenutka kad je izrečena dijagnoza karcinom sve mi je drugačije bilo u glavi. Apsolutno me sad u ovom trenutku ne zanima šta će se dogoditi u ovoj “nakupini” koja se zove država. Sve nas manje ima tu, ljudi su sve više na izlaznim vratima. Voljela bih i ja da se neko nađe i pojavi sa čarobnim štapom.
VEZANA VIJEST
Zašto kad imamo sve, poput zdravlja, mislimo da nemamo ništa i onda kad izgubimo počnemo voljeti život?
Koliko mi je ova godina bila najteža zbog bolesti bila mi je i najljepša. Proživjela sam neke od najdivnijih trenutaka kako profesionalno tako i privatno. Upoznala sam mnoge divne ljude, imala sam sudare takvih pozitivnih energija i oni su mi ovu godinu učinili prekrasnom. Moj angažman je da pokažem kako treba očistiti unutrašnji svijet i onda će se popraviti i prostor oko nas. Najbitnije je da smo zadovoljni sami sa sobom.
Zašto je i u 21. stoljeću važno šta će narod reći?
To je naša najteža bolest. U isto vrijeme kada sam saznala za karcinom i pokrenula sam rastavu braka. U nekim momentima mi je bilo važnije što se rastajem nego što imam rak. Kod nas je sramota bilo šta, evo – imati karcinom, a posebno se “razgolititi”. Htjela sam svojom naslovnicom razbiti neke predrasude, to su teme o kojima se ne priča.
Moj izlazak s naslovnicom išao je u smjeru da pokažem klincima da se moramo nositi sa onim što nam je došlo na put. Nisam tražila karcinom, ali kad se to dogodilo nosim ga najbolje što znam. Ono što mi prikazujemo na društvenim mrežama je sa jako mnogo falša i laži, neki “happiness”, a najmanje je sreće u svemu tome.
Izjavili ste kako je rak dojke na neki način bolest tuge. Je li zaista tuga bila okidač da dobijete rak?
To je rečenica koju sam pročitala u jednom uredu i šokirala sam se. Dobila sam šamar i otrežnjenje i to me je potaknulo da radim na sebi. U kasnijim razgovorima s drugim ljudima mislim da se može reći da ima nešto u tom načinu gledanja na rak dojke. Izrazito sam pozitivna osoba, ali očito da se to negdje nakupljalo.
