Uoči summita o Balkanu, predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, uputio je teške optužbe na račun vlade na Kosovu – i odbacio glasine o vezama svoga brata s kriminalcima, piše njemački dnevnik Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ).

Prevedeni tekst prenosimo u cijelosti.

“Prije nekoliko tjedana, predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću stiglo je pismo iz Washingtona. Donald Trump mu je čestitao Dan državnosti – i dodao da sa stajališta Amerike uzajamno priznavanje država mora biti osnova svakog procesa normalizacije između Kosova i Srbije. Riječ je o zanimljivom naknadnom prilagođavanju američke pozicije, jer je još prošle godine Trumpov savjetnik za (nacionalnu) sigurnost, John Bolton, rekao, ako se Srbija i njena pokrajina koja je 2008. godina postala neovisna, mogu dogovoriti oko rješenja za svoj sukob, Washington neće odbaciti takvo rješenje. Bolton nije spominjao priznavanje Kosova od strane Srbije – a to je sada naknadno učinio Trump. Ali, gleda lii predsjednik Srbije to na isti način?

“To je viđenje koje mi ne možemo tek tako prihvatiti. Ali primili smo na znanje njegov interes da se razriješi ova za sve nas veoma teška tema, i to poštujemo”, komentira Vučić Trumpovu izjavu. “Mi želimo kompromis”, navodi Vučić, i govori o Briselskom sporazumu koji je zaključen 2013. pod nadzorom EU-a, u kojem su Srbija i Kosovo načelno postigli dogovor o normalizaciji odnosa. Srbija je, kako navodi, ispunila “100 posto” svih obaveza koje su joj nametnute putem Briselskog sporazuma, tvrdi Vučić. “Priština, za razliku od toga, nije ispunila svoju jedinu obavezu, a to je formiranje Zajednice srpskih općina. Nikada ne kukam i ne žalim se na drugu stranu, ali to su činjenice: Umjesto da ispune svoje obveze, oni su na Kosovu, u 21. stoljeću, uveli carine na uvoz iz centralne Srbije od 100 posto. To nije usmjereno samo protiv Srbije, već i protiv srpskog stanovništva na Kosovu”.

I kao da to nije bilo dovoljno, Kosovo je, kako se navodi, osnovalo i Vojsku Kosova, “što čak nije u skladu ni s njihovim vlastitim ustavom”. Usto, vlada u Prištini je usvojila i novu pregovaračku platformu, koja unaprijed ruši sve izglede za uspješne razgovore. “Sada smo u slijepoj ulici, ne znam kako ćemo odatle ponovno izaći”, ocijenio je Vučić.

“Srbija će imati svoje crvene linije”

Ali pođimo od pretpostavke da vlada Kosova dopusti Zajednicu srpskih općina i enklava, kao što je to dogovoreno u Bruxellesu. I pođimo dalje od pretpostavke da povuče i kaznene carine, koje su uvedene kao odgovor na to što je Srbije spriječila prijem Kosova u (međunarodnu) policijsku organizaciju Interpol. Bi li se Vučić u tom slučaju složio s izjavom da proces normalizacije između Kosova i Srbije treba obuhvatiti i uzajamno priznavanje država Kosova i Srbije?

“To je veoma teško pitanje. Ako bih se s time složio, mogao bih sutra biti uhićen uhapšen uz obrazloženje da kršim Ustav Srbije”, glasio je odgovor. I činjenica je da Ustav predsjedniku Srbije postavlja tijesne granice u pogledu pregovora o Kosovu. Preambula koja je dodana na inicijativu tadašnjeg predsjednika vlade Srbije Vojislava Koštunice izričito ističe da je Kosovo dio Srbije, a položena zakletva prilikom stupanja na dužnost propisuje predsjedniku države da čuva teritorijalni integritet Srbije, uključujući Kosovo. “Ne mogu reći koja bi bila naša pozicija u pregovaračkom procesu. Ali mogu reći: Ako povuku carine, onda ponovno možemo razgovarati jedni s drugima. Bez preduvjeta, o svim temama. Ali Srbija će naravno imati svoje crvene linije“, komentira Vučić ovaj zastoj.

 Srbiju u njenom stavu podržava Rusija, s čijim predsjednikom se Vučić redovito susreće. Stječe li na osnovu svojih razgovora s Vladimirom Putinom dojam da je rješenje srpsko-kosovskog sukoba u interesu Rusije? Vučić šuti nekoliko sekundi, poput nekoga tko najpreciznije odmjerava svaku riječ prije nego što je izgovori. A onda odgovara: “Službena pozicija Rusije glasi da oni podržavaju teritorijalni integritet Srbije. To je sve što o tome mogu reći”. Doduše ono što (pri tome) Vučić niti izgovara niti naznačuje, može se zaključiti: spor s Kosovom je najveća prepreka na putu Srbije u EU. Prema tome, postizanje dogovora bi ovu zemlju makar teoretski približio članstvu – a sigurno da nije u interesu Moskve izgubiti svog najboljeg saveznika na Balkanu zbog EU-a.

Ali, je li često citirana “europska perspektiva” s obzirom na stanje u EU-u i s obzirom na otpor protiv proširenja, poput onog koji potječe naročito od predsjednika Francuske Emmanuela Macrona uopće i dalje realna? Može li se na tim temeljima voditi politika? “Za razliku od nekih drugih zemalja u regiji, uključujući Albaniju, Sjevernu Makedoniju ili Bosnu, koje se žale na ponašanje EU-a prema njima, mi s tim nemamo većih problema”, kaže Vučić. Iako EU, kako navodi, nije posebno popularna u Srbiji, ipak priključenje ostaje njegov najvažniji cilj. “Inače, mi ne bismo bili najsiromašnija članica EU-a. Imamo veće prosječne plaće i mirovine od Bugarske i privlačimo znatno veći broj investitora. Ekonomski izgledi Srbije su izvrsni, što potvrđuju i Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka”, ističe predsjednik ove države na Balkanu.

Vučićevu konstataciju da EU ne uživa pretjeranu popularnost u Srbiji, potvrđuju ankete, poput, primjerice, Balkanskog barometra, ankete Regionalnog vijeća za suradnju (RCC) sa sjedištem u Sarajevu. Prema tim podacima, samo 29 posto Srba imaju pozitivna ekonomska očekivanja od EU-a, dok više od 60 posto imaju negativan ili indiferentan stav prema njoj. Riječ je o rekordno niskim vrijednostima u regiji, koje se u usporedbi s drugim državama ne bi promijenile ni u slučaju primjene drugačije metodologije. Ali, ako ni trećina Srba ne želi u EU – zašto bi EU trebao primiti Srbiju? Zašto bi Srbija trebala to željeti? “To je jedina racionalna politika koju možemo ponuditi narodu. To govorim Washingtonu isto kao i Moskvi”, odgovara Vučić.

Jer kao prvo, Srbija želi spadati u onu vrstu društva koje simbolizira EU, a drugo ova zemlja jednostavno pripada tamo, a treće, to je važno za gospodarstvo i za razvoj zemlje. Vučić navodi brojčane podatke: preko 80 posto vanjskotrgovinske razmjene Srbija realizira sa zemljama koje su ili već članice EU ili žele to postati. “Ali to je točno: Kosovo je razlog zašto EU nije tako popularna u Srbiji. Srbi vide EU kao instituciju koja vrši pritisak na Srbiju zbog Kosova”. Ipak, njegov osnovni vanjskopolitički cilj ostaje pristupanje EU-u, i to stalno ističe, dodaje Vučić.

Međutim, neki diplomati i drugi stručnjaci u Berlinu, Bruxellesu ili u drugim glavnim gradovima, koji na temelju svoje profesije preciznije prate Srbiju, sve više sumnjaju u to vodi li se aktualna politika Srbije doista s ciljem da se ova zemlja približi EU-u. I dok Srbija u ekonomsko-političkom smislu doista slijedi put reformi, i ne ispostavlja se samo zbog Sporazuma o slobodnoj trgovini s Rusijom kao atraktivna za sve veći broj investitora koji između ostalog dolaze i upravo iz Nemačke, iako nije članica EU-a, ipak se unutarnja politika i stanje demokracije u Srbiji prate sa sve većom skepsom, i to ne samo u Berlinu. Vučić već godinama energično odbacuje tvrdnje da se najvažniji masovni mediji u zemlji, kao primjerice visokotiražni bulevarski list “Informer” ili postaja “Pink” koji često izaziva metež, pod njegovom ili kontrolom njegovih ljudi. Ne može poreći da ga ti mediji podržavaju 100 posto. Oni bez izuzetka hvale Vučića, dok se njegovi protivnici svakodnevno napadaju, i to donekle na huškački način.

Omalovažavajući nazivi za Albance

Upadljiv je i ton prema kosovskim Albancima: spomenuti mediji (a i neki članovi Vlade Srbije, poput srpskog ministra obrane Vulina) Albance često nazivaju “Šiptarima”. Kada ga ne koriste sami Albanci, ovaj izraz ima omalovažavajuće značenje, kao primjerice izraz “nigger” za crne Amerikance. “Informer”, koji vodi poslovni čovjek Dragan Vučićević, poznat po svojim posebno primitivnim stajalištima, stalno izvještava o “Šiptarima” koji navodno imaju namjeru napasti i razoriti Srbiju, što međutim srećom sprečava Putin. Zar nije čudno to što upravo oni mediji, koji Vas u potpunosti podržavaju, svojim korisnicima iz dana u dan predstavljaju svijet na način koji je dijametralno suprotstavljen Vašim vanjskopolitičkim ciljevima, gospodine predsjedniče?

“Dragan Vučićević mi je već 25 godina osobni prijatelj. Ali on je otvoreno proruski nastrojen. To je njegov stav. On me podržava, ali ne podržava moju stranku, koju često kritizira”, navodi Vučić. Ali je li to od pomoći u svjetlu pomirenja s Kosovom, koje opet predstavlja uvjet za pristupanje EU-u, ako novine, na čijem je čelu osobni predsjednikov prijatelj, na svakih nekoliko dana objavljuju potcjenjivačke članke o “Šiptarima” i o EU-u? “Ja nisam glavni i odgovorni urednik nekih novina i nemam ni namjeru to postati. Ali svakodnevno se zalažem za to da očekivanja srpskog naroda po pitanju rješenja kosovskog sukoba postanu umjerenija. I zato me gotovo svakodnevno u Srbiji nazivaju izdajnikom”, odgovara Vučić.

Ako se prati izlaganje najmoćnijeg čovjeka u Srbiji, onda je situacija u Beogradu očito ovakva: Ni osobni prijatelj predsjednika, niti vlasnik “TV Pinka” koji je blizak vlasti, niti šefovi drugih medija, koji imaju dobru suradnju s vladom Srbije i čija usta su uvijek puna hvale za predsjednika države, ni najmanje se ne obaziru na njegove ključne vanjskopolitičke težnje. Naprotiv, oni svakodnevno pišu i emitiraju suprotno od toga. “Oni imaju svoja vlastita mišljenja, a ja to poštujem”, govori Vučić o šefovima njemu vjernih medija.

A zar predsjednika ne ljuti kad novine njegovog starog prijatelja donose naslov da je razaranje katedrale Notre-Dame u požaru “Božja kazna” zato što je Francuska priznala Kosovo?

“Ako je to moja najveća greška i moj najveći problem – u redu. Onda ću s Vama o tome razgovarati”, kaže Vučić, vidno iznerviran zbog svojih odnosa sa šefovima medija u zemlji, da bi odmah potom prešao na drugu temu. Pravi problem po pitanju Kosova je zapravo taj, da “druga strana” ne čini ništa u korist rješenja: “Oni samo govore o tome da žele da ih Srbija prizna i govore svom stanovništvu da se neće upuštati u ustupke. Ali ako ne treba biti ustupaka, volio bih vidjeti nekog srpskog političara koji bi na takvim temeljima mogao doći do nekog sporazuma. Takav političar ne postoji”.

Bizaran trenutak s “lingvistom”

Međutim, čim se dođe do konkretnih pitanja, ni Vučić nije voljan govoriti o ustupcima. Na pitanje savjetuje li preko od 400 kosovskih Srba, koji služe u kosovskoj policiji, da napuste službu, ne želi reći svoje stajalište ni nakon ponovljenih upita. “To je za nas teško pitanje” i “o tome ćemo razgovarati” su jedine rečenice koje se mogu izmamiti od predsjednika o tom pitanju. Umjesto toga, Vučić na postavljeno pitanje potvrđuje svoj prethodni iskaz, da Albanci samo čekaju pravi trenutak da napadnu Srbe na sjeveru Kosova: “Da, to zaista mislim. Takva opasnost uvijek postoji”.

Je li prema tome odnos između Srbije i Kosova još gori nego 1999, kad je Vučić bio ministar informiranja pod silnikom Slobodanom Miloševićem? “To se ne može usporediti. Sada nismo u ratu”.

Potom slijedi bizaran trenutak, u kojem se predsjednik Srbije ističe kao lingvist. Riječ je o govoru od 9. rujna 2018. u kosovskom gradu Mitrovici, tijekom kojega je Vučić Miloševića nazvao “velikim srpskim liderom”. Ali to pitanje nije moguće postaviti do kraja, jer Vučić prekida. “Ne, to nisam rekao”. Potom slijedi konverzacija dijelom na engleskom, a dijelom na srpskom jeziku, tijekom koje je riječ o korektnom prijevodu srpske riječi “veliki”. Jer kao “velikog srpskog lidera” je Vučić označio svog prethodnika Miloševića u Mitrovici. U intervjuu sada, međutim, navodi, da korektan prijevod za “veliki” nije engleski izraz “great” (ili na njemačkom “gross”), nego “big”. Je li Vučić, prema tome, htio za Miloševića reći da je bio “jak” ili “debeli” lider? Daljnja prebiranja oko tančina izraza ne vode nikuda, ali ne mijenjaju ništa u činjenici da je velika većina publike u čitavoj regiji shvatila Vučićevu formulaciju na taj način, da je predsjednik Srbije ratnog huškača Miloševića nazvao “velikim”, a ne “debelim” liderom ili liderom koji se možda ističe po nekoj drugoj osobini. Ni iskaze da je Milošević “imao najbolje namjere” Vučić navodi da nije izgovorio u tom smislu. “Rekao sam da su njegove namjere “možda” bile najbolje. Moj govor u Mitrovici je u stvarnosti bio najjači napad na Miloševićevu politiku”, objašnjava Vučić svoje viđenje samog sebe.

Potom nas razgovor dovodi do Olivera Ivanovića, političkog lidera kosovskih Srba koji je ubijen tijekom prošle godine, koji je imao kritički stav u odnosu na Vučića i protiv koga su mediji poput “Informera” ili “TV Pinka” iz tog razloga poveli kampanju mržnje. U jednom od svojih posljednjih intervjua prije smrti, Ivanović je rekao da se Srbi na sjeveru Kosova u međuvremenu više ne boje Albanaca, nego kriminalnih Srba, koji se voze po Mitrovici u džipovima bez registarskih oznaka i šire strah. Na pitanje može li Srbija izvršiti utjecaj na bespravno stanje na sjeveru (Kosova), ili o njegovom mišljenju uopće nije riječ o bespravnom stanju, Vučić odgovara: “Ne mogu reći da na sjeveru, na jugu ili bilo gdje drugdje na Kosovu ne postoji bespravno stanje. Ali ne znam kako dolazite do zaključka tko je ubio Olivera Ivanovića.” Na odgovor novinara koji vodi intervju, da on to ni na koji način nije rekao niti je insinuirao da je Vučić na bilo koji način sudjelovao u ubojstvu, ovaj samo kratko odgovara: “Nisam ja, i svi to znaju”.

Iako, očigledno je da su oni mediji, koji u potpunosti stoje iza Vučića, u mjesecima uoči Ivanovićevog ubojstva vodili agresivnu kampanju protiv njega i da su ga opisivali kao “izdajnika”. Preko ovog komentara Vučić prelazi izjavom da je zapravo on taj kojega gotovo svakodnevno u medijima nazivaju izdajnikom, i to Televizija “N1”, ili dnevni list “Danas”, primjerice”. I ti mediji imaju zaista kritički stav prema Vučiću. Ili moglo bi se reći i: oni obavljaju svoje osnovne novinarske zadatke, umjesto da hvale vlast u državi. Iako, istraživanja nisu mogla potvrditi da su Vučića novinari iz tih medijskih kuća nazivali “izdajnikom” ili da su ga i približno tako primitivno grdili kao što su to činili provladini mediji s njegovim protivnicima.

“Kao da na jugu žive samo sveci”

Na pitanje vidi li vezu između dnevnih napada na oporbene političare u njemu naklonjenim medijima i određenih nasilnih događaja, Vučić odgovara: “Nikako. Ako imate neke dokaze, molim Vas da nas o tome obavijestite. U stvarnosti, ja sam izložen desetorostruko većim napadima od strane opozicije”. Predsjedniku se ne sviđa ni pitanje o njegovim mogućnostima da utječe na sjever Kosova, koje se, između ostalog, u međuvremenu jasno postavlja u Berlinu. “Zašto određeni ljudi stalno inzistiraju na tome da je na Kosovu uvijek riječ samo o sjeveru? Kao da na jugu žive samo sveci, iako se tamo nalazi kolijevka mafije, i tamo su aktivne organizacije trgovaca droge. Ali uvijek se radi o sjeveru. Zašto? Zato što je sjever Kosova jedina prepreka kosovskim Albancima na putu prema punoj neovisnosti”. I samo zato postoji “ta kampanja” i pokušaj vršenja utjecaja od strane zapada: “Mnoge zapadne zemlje pokušavaju kupiti svaku osobu ponaosob na sjeveru. Jednom nalažu da osnuje nevladinu organizaciju protiv mene, a drugima se financira medijski rad protiv mene. Zato što tim ljudima tamo treba novac, oni to prihvaćaju. Ali oni imaju i savjest, i zato ja dobivam izbore. Ljudi glasaju onako kako smatraju da trebaju.”

U Berlinu određene državne ustanove na osnovu izvješća iz regije, a i izvješća tajnih službi, u međuvremenu tvrde da su stekle dojam da Vučićev brat Andrej igra aktivnu ulogu na sjeveru Kosova. Ne samo za njegovu “Srpsku naprednu stranku”, već i na taj način što navodno održava kontakte s krugovima, koji nisu na glasu da 150 posto stoje na tlu pravne države. Ili je to kleveta?

Iako u pitanju nije spomenuto to ime, Vučić navodi po sebi “poduzetnika” Zvonka Veselinovića, osuđenog zbog prijevare, koji je prema uvjerenju mnogih Srba kralj podzemlja na sjeveru Kosova na kojem dominiraju Srbi. “Zvonko Veselinović, s kojim se moj brat dovodi u vezu, stvorio je svoje građevinsko poduzeće 2010, i 2011. godine, kad su današnji lideri oporbe Boris Tadić i Dragan Đilas bili na vlasti. Moj brat se možda dva ili tri puta susreo sa njim. Od 2015. godine ga više nije vidio. I u čemu je sada problem? Ne znam što reći na to. To je uvreda. Ako vi znate što je moj brat učinio, a što je pogrešno ili nelegalno, molim Vas da mi to kažete. Sve drugo su strašne laži, koje se koriste jer se ne može pronaći ništa protiv mene, i umjesto toga se pokušava kriminalizirati moju obitelj”. Navodi da je njegov brat član upravnog odbora Napredne stranke, i ništa više od toga.

I zaista, kontakt između Andreja Vučića i “poduzetnika” Veselinovića je doduše čudan, ali nije sam po sebi nečastan. Ali u okviru ozbiljnih istraga u slučaju ubojstva Ivanovića, sigurno bi ipak bilo uputno da se ti kontakti bliže ispitaju – i makar to bilo samo iz razloga da se dokaže njihova bezazlenost, kako se navodi u Berlinu. Upadljivo je da su sudionici dugo poricali veze između Veselinovića i Vučića – sve dok nekim srpskim istraživačkim novinarima nisu dostavljene fotografije, na kojima se vidi poduzetnik zajedno s bratom.

Ministar financija Srbije, Siniša Mali, jednom prilikom je Andreja Vučića nazvao “sivom eminencijom” u sustavu vlasti Aleksandra Vučića, koja se doduše ne pojavljuje u javnosti, ali vrši utjecaj iza kulisa. “On mi je veoma važan. Razgovaramo deset puta dnevno jedan s drugim. On mi je brat”, komentira Vučić odnos sa svojim bratom, koji doista samo malo kasnije zove predsjednika na mobilni telefon.

I na kraju je još jednom riječ o velikoj cjelini u regiji. Da bi naglasio značaj Srbije, Vučić rado ističe da su Srbi i Albanci najveći narodi na zapadnom Balkanu. To je točno, kao što i na Baltiku ili u Skandinaviji postoje narodi koji su u manjoj mjeri mali od drugih. Također bi se moglo reći i da su Albanci i Srbi nakon Rumunja, Grka i Mađara četvrti ili peti po veličini narodi u jugoistočnoj Europi, čime se ovo značenje donekle već relativizira. Ali Vučiću je važno naglasiti, da je njemu bitno pronaći modus vivendi s Albancima: “To bi za oba naroda bilo od najvećeg značaja. Ali s ultimatumima i jednostranim sporazumima to se ne može postići.” Ako se na Balkanu može uspostaviti “sjeverno-južna okosnica mira”, “to će značiti mir za naš dio svijeta u narednih 100 godina”. Srbija je u 20. stoljeću stradala od brojnih ratova. “Nadam se da u narednih 100 godina nećemo imati ni jedan jedini”, kaže predsjednik Srbije na kraju.

Ali neće proći mnogo vremena, dok mediji njegovih prijatelja opet ne objave rat sa “Šiptarima”. Pa makar to bilo samo u novinama.  

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.