Edukatorica je objasnila kako seksualni predatori ili pedofili pronalaze svoje potencijalne žrtve te kako izgleda proces groominga.
“Šutnja cijelog društva više od samog okrutnog čina boli preživjele, činjenica da predatori mirno nastavljaju svoje živote i traže druge žrtve, a preživjeli dobivaju doživotni zatvor i s nadom da će uz višesatne terapije i dobar specijalist mogu živjeti koliko-toliko normalnim životom“, rekla je Anese Vilić, koja je edukatorica supervizirane psihoterapije i aktivistica za zaštitu djece.
Prema istraživanju Vijeća Europe, svaka peta maloljetnica doživjela je neki oblik seksualnog nasilja, a 80 posto su djevojčice. UNICEF BiH ističe kako je najalarmantnija prijetnja seksualno iskorištavanje i zlostavljanje na internetu.
Jedan od pet
“Vijeće Europe je napravilo istraživanje i ima kampanju koju je pokrenuo ‘Jedan od pet’. Pratio ju je i UNICEF s istim podacima, a mnoge zemlje imaju slične podatke. Nažalost, Bosna i Hercegovina ne provodi nacionalna istraživanja. No, Hrvatska je napravila isto istraživanje i dobila ‘Jedno od pet’. Tišina je velika, a velik je i broj preživjelih.
Najčešće progovaraju tek u odrasloj dobi. Ono što je važno znati, zašto je šutnja tolika, je da je vrlo često počinitelj netko kome djeca vjeruju. Devedeset posto počinitelja djeci je poznato. I do 50% su roditeljske figure, najčešće otac, očuh, majčin partner i slično. Sljedećih 20% su članovi uže obitelji, a zatim 20% ostali ljudi su oni koji su djeci bliski iz povjerenja, učitelji, treneri, na bilo koji način mogu biti dostupni djeci.
Tek 10% kada govorimo o počiniteljima su osobe nepoznate djeci, a to je danas najčešće u online formi”, objašnjava Anesa Vilić.
Što je grooming?
Ova pojava kontaktiranja odraslih putem interneta, djece mlađe od 16 godina, radi uspostavljanja seksualnog kontakta s javnošću poznata je kao grooming.
„Grooming je cijeli proces. Kako su uopće seksualni predatori, nisu svi pedofili i kako seksualni predatori dolaze u kontakt s djecom?
Moramo uzeti u obzir da su to obično ljudi koji biraju znanja i poslove koji im omogućavaju lak pristup djeci. A pritom, ma koliko nam to bilo čudno, jako vole djecu, vole provoditi vrijeme s njima. Poklanjaju im puno pažnje, imaju puno vremena i strpljenja i jako su uključeni u ono što djeca vole. Zanimaju ih kakvi su im interesi, koje su igre, koji su sportovi, koji su igrači, što je djetetu zanimljivo, što voli… I tako traže početak kontakta.
Kad kažem grooming, to je zavođenje koje se ne odnosi samo na djecu. Cijelo je to okruženje, pa i oni čuvaju anonimnost. Dakle, naša šutnja im omogućuje da rade ono što rade. Groomaju cijelu obitelj, jako su uglađeni, na njima se ne vidi ništa što bi govorilo da je spolni predator”, ističe Vilić.
Procjena rizika
Nakon uspostavljanja kontakta s djetetom, sljedeći korak je, kaže, razvijanje odnosa i procjena rizika.
“Dijete je najčešće iz disfunkcionalne obitelji, nema dobar odnos s roditeljima, zna čuvati tajne, na tajnost ga tjera nešto drugo, ima emotivnu vezu sa zlostavljačem i tako procjenjuje rizik djeteta , jer neće svako dijete ući u taj krug seksualnog zlostavljanja. Određena djeca u takvo što ulaze na određeni način. A tu je i ekskluziva – ja sam ti prijatelj, razumijem te, tu sam za tebe. Tako se uspostavlja odnos – ‘to je naša tajna’.
Zato je to ključna rečenica koju bi roditelji trebali naučiti svoju djecu. Ne postoji tajna između odrasle osobe i djeteta. Imamo iznenađenja, kada pripremamo tortu, kada spremamo poklon, to su iznenađenja, nisu tajne. Prvi put kad odrasla osoba kaže djetetu ‘imamo tajnu’, sva se svjetla upale, čak i ako se ništa ne dogodi. Ali to je signal da nešto nije u redu. Jer, inače, nemate potrebu kao odrasla osoba imati tajnu s djetetom. I onda se na kraju polako uvodi seksualna tema. Najčešće počinje od izloženosti pornografiji do poticanja kontakta. I treba vremena. Nema iznenadnog, brzopletog seksualnog zlostavljanja. To je rijetko”, napominje Vilić.
Zašto djeca uglavnom šute?
“Imaju unutarnji osjećaj da im se neće vjerovati, da će se preispitivati je li to istina, zašto… Pogotovo ako ne kažu odmah, onda se pitaju zašto nisu rekli ranije. Ne postoji rečenica koja se koristi u kontaktu sa preživjelim, a počinje sa ‘zašto’. ‘Zašto nisi rekao?’, rekao si onda kad si mogao reći, kad je neki empatični svjedok naišao i pokazao interes da ti se nešto dogodilo i htio čuti, a onda je i to proces.
Djeca također šute jer su emocionalno vezana za tu osobu. Vole je isto onoliko koliko osjete da nešto nije u redu i to je ta jako teška pozicija rascjepa koja se dešava kod djeteta gdje ono ne zna da li nešto nije u redu s njim, možda je to sve normalno, tako treba biti , pa sigurno me voli , ne bi me povrijedio…
Boji se da će povrijediti obiteljsku koheziju, jer najčešće se obitelji raspadaju nakon što shvate da se tako nešto dogodilo. Naravno, počinitelj se izmješta, a obitelj kasnije vrlo teško uspostavlja drugačiju dinamiku“, ističe Vilić.
Kaže da društvo treba “otvoriti um i biti tu za dijete”.
“Ključna rečenica je da kada zlostavljamo djecu, djeca ne prestaju voljeti nas, nego prestaju voljeti sebe. I to je nenadoknadiv gubitak. Imaju osjećaj da im je srušen cijeli svijet, slika o sebi, slika o drugima, slika koju su do tada imali, jer ih osoba koju vole zlostavlja. Užasno je teško to dvoje pomiriti u vlastitoj glavi i biti funkcionalan u društvu. Ono što je najžalosnije je da su vrlo često vrlo funkcionalni, dok ih nešto ne obuzme”, zaključuje Vilić.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!