Trebaju li znanstveni radovi i članci biti besplatni i javno dostupni na internetu, ili ih autori moraju imati puno pravo naplaćivati, jedno je od možda najsloženijih pitanja o autorskim pravima koja su se pojavila u digitalnom dobu. Pročitajte vrlo zanimljivu priču o mladoj kazahstanki koja smatra da znanje NIJE roba.

Alexandra Elbakyan je 27-godišnja studentica iz Kazahstana koja upravlja stranicom na kojoj je objavljeno gotovo 50 tisuća znanstvenih radova i članaka s raznih sveučilišta, na “tržištu” zapravo vrijednih i do 10 tisuća američkih dolara. Krajem prošle godine protiv nje je pokrenut i sudski postupak zbog piratizma, a Applied and Computational Harmonic Analysis, čiji rad među ostalim ima u svojoj arhivi, izračunao je da bi je to moglo stajati i do 150 tisuća dolara po članku, piše Washington Post (WP).

Ona ne bježi od odgovornosti, i za intervju koji je prenio Google kaže da “postoji mnogo argumenata koji tvrde da krađa autorskog djela (op.a. slobodan prijevod, a originalno “copyright infringement“) nije krađa.”

“Ali čak i da jest, u ovom slučaju je opravdana”, stajalište je Elbakyan.

“Sav sadržaj trebao bi biti slobodan i neograničeno dostupan. Zakoni o autorskim pravima štete edukaciji i istraživanjima.”

Elbakyan se bori za ‘liberalizaciju znanja’ i slobodni pristup znanju i radovima u cijelom svijetu, koji želi osloboditi od “tiranije izdavača koji teže zaradi”. Takva je stajališta stekla odrastajući u bivšoj Sovjetskoj Republici gdje je bilo teško doći do znanja i informacija. Iako je neki uspoređuju s “Robinom Hoodom”, ona smatra da to nije dobra usporedba, “jer je ono što je on radio bilo nezakonito.”

“A dijeljenje knjiga i znanstvenih članaka ne bi trebalo biti ilegalno.”

Akademija u simptomima bolesti koju je glazbena industrija već preboljela

S njom se slažu mnogi akademici, sveučilišni knjižničari, pa i odvjetnici. Vjeruju da Elbakyan akademskim izdavačima dala trenutak sličan onome koji je doživjela i glazbena industrija, koju je zauvijek potreslo i izmijenilo ilegalno skidanje pjesama.

Problem je ovo star vjerojatno koliko i internet – dok jedni zagovaraju slobodan pristup informacijama kao priliku za razvijanje istraživanja, znanosti i lakši pristup znanju onima koji mu drugačije ne mogu pristupiti, drugi kažu da se na ovaj način omogućava krađa autorskih djela, i time smanjuje važnost rada samog autora.

Financial Times piše da su akademski radovi “jedini posao koji internet još nije uspio ubiti”, jer su akademici među rijetkima koji se, za razliku od medija i ostalih autora, nisu tako slobodno preselili na internet.

Je li akademska zajednica sama kriva za dilemu s kojom se suočava?

WP navodi da je akademija svijet koji se temelji na “objavljuj ili propadni” principu, odnosno profesori i predavači se ocjenjuju, među ostalim, prema količini znanstvenih radova koje objave u karijeri, čime ‘outsourcaju’ vrijednost obrazovanja.

To radovima i člancima daje vrijednost, ako ne društvu, onda samoj akademiji i istraživačima. Škole i knjižničari tvrde ih upravo zbog toga iskorištavaju izdavači kojima je cilj zaraditi na takvim radovima. Istraživači i autori potpišu se na radove koji su često javno financirani, daju ih besplatno izdavačima, a oni ih onda prodaju ili prodaju (cijele, ili omoguće pretplatu na dijelove rada i članke) ponovno drugim sveučilištima, znanstvenicima ili državi.

U Americi pojedini članci mogu stajati i do 35 dolara, zbog čega neki tvrde da kao porezni obveznici financiraju stvaranje tih radova (ako je istraživač dobio sredstva iz proračuna), i onda ponovno plaćaju ono što su već zapravo platili.

Kritičari naplaćivanja akademskih radova kažu i da cijene radova sve više rastu i ne prate gospodarske promjene. Troškovi i cijene za određene radove i članke porasli su u odnosu na 1986. godinu za 456 posto, govore podaci iz Association of Research Librariesa.

Sci-Hub

Vratimo se na ženu s početka priče. Nakon što je sama, uz pomoć drugih istraživača, naučila hakirati znanstvene radove koje je koristila ona ili ih njezini kolege, zaprimala je sve više molbi i zahtjeva drugih korisnika koji su htjeli doći do određenog rada, do znanja, dakle.

Tako je Elbakyan pokrenula Sci-Hub, točnije arhivu ‘ukradenih’ radova, na kojoj korisnici mogu zatražiti neki rad, a Sci-Hub se onda “pobrine” da ga pronađe i ‘digne’ na stranicu za sve korisnike. Ako rada nema u bazi, Sci-Hub koristi lozinke drugih baza koje ima, i tako ga pokuša pronaći, a ako ne ide ni tako, onda korisnike šalje na druge stranice gdje bi ga mogli pronaći, što često nije praktično jer vas odvede primjerice na neku stranu web stranicu, s vama nepoznatim jezikom. Lozinke su “donirali” oni koji se slažu s politikom objave radova, ili su “upecane” na sličan način na koji hakeri dolaze do lozinki prilikom krađe podataka, primjerice onih s bankovnih kartica korisnika.

Elbakyan kaže da je stranica došla u središte pozornosti zbog velike količine radova, a to znači dnevni unos od oko 150 tisuća članaka i istraživanja, što je i dalje malo u odnosu na ukupan broj radova koji postoje, ali dovoljno da izdavačka industrija pokrene proces protiv nje.

Elsevier, najveći svjetski izdavač akademskih radova, tužio ju je na federalnom sudu u New Yorku zbog, kako navode, “krađe autorskih djela i međunarodne mreže pirata te organizirane krađe autorskih radova.” Elbakyan su se nudili pravni savjeti i odvjetnici, no ona je sve ponude odbila. Kaže da ne bježi od odgovornosti i pisala je pismo sudu u kojem je objasnila svoje akcije.

“Elsevier”, napisala je, “operira po principu – ako ne platite, nećete čitati radove. Na mojoj stranici svaka osoba može pročitati koliko god radova želi, besplatno, i poslati donacija koliko i ako to želi. Zašto Elsevier ne može tako raditi, pitam se?”

Ranije je jedan sudac naredio da se ukine stranica, no Sci-Hub je samo promijenio domenu, kako bi baza radova i dalje bila dostupna.

Aaron Swartz

Cijela priča podsjeća i na Aarona Swartza koji je također skidao radove s američkih sveučilišta i objavljivao ih na internetu, bio je gorljivi zagovornik slobodnog pristupa informacijama i istraživačkim radovima, zbog čega ga je sudski progonila američka vlada. Nakon što mu je prijetila ogromna zatvorska kazna od više desetljeća, počinio je samoubojstvo.

Hoće li izdavači ostati bez svog ‘kruha’?

Izdavačka se industrija žustro bori protiv slobodnog pristupa odnosno krađe radova, jer kažu da izdavači niti autori ne mogu funckionirati ako će njihov rad biti besplatan za raspačavanje, a da je dovoljno autora koji sami po sebi objavljuju besplatno, i da zbog toga javnost ne pati radi onih koji radove naplaćuju. U statistici to znači da oni koji konkretno naplate radove budu skuplji za oko 50 posto od onih koji žive na dobrovoljnim donacijama.

Diljem svijeta već traje “pokret otvorenog pristupa”, kojim se nastoji omogućiti krajnjim korisnicima, najčešće upravo akademskim članovima, da čitaju i koriste radove u svojim daljnjim istraživanjima, zaključuje Washington Post.

“What would Jesus do?”

Treba li u potpunosti osloboditi informacije iz akademske zajednice, ili samo urediti način na koji se šire? Ili je “uređivanje” samo druga riječ za “ograničavanje”?

I što je s autorima znanstvenih djela? Trebaju li imati ekskluzivno pravo na naplaćivanje rezultata koje su dobili istraživanjem ili bi trebali djelovati po sličnom principu kao liječnici s Hipokratovom zakletvom, pojednostavljeno – (pomoći) bez obzira kome, kada i gdje.

Dokle god postoje argumenti za i protiv, vjerojatno će biti otvorena i dilema o autorskom pravu u digitalno doba. Informacija, u svijetu u kojem do nje dođemo klikom na mobitel, zapravo nikad nije bila skuplja.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook.