I tri desetljeća nakon ubojstva indijske Željezne lady Indire Gandhi, povjesničari nisu složni oko nasljeđa jedine indijske premijerke: podjednako je voljena i omražena - jedni je smatraju vizionarkom i vođom, a za druge je bila tek vlastohlepan autokrat.
Iako je mnogi slave kao snažnu čelnicu i priznaju joj kako je vješto Indiju vodila u najturbulentnijim vremenima, upravo je njezino gušenje secesionističkoga pokreta indijskih Sikha dovelo do atentata u kojem je ubijena 31. listopada 1984., a zatim je došlo do osvetničkog masakra koji Indiju i danas mori.
Indira Gandhi rođena je 18. studenoga 1917. i kao kći prvoga premijera neovisne Indije Džavaharlala Nehrua odrastala je u izrazito politiziranoj atmosferi borbe za nezavisnost.
Za predsjednicu vladajućega Indijskog nacionalnog kongresa izabrana je 1956., a kad joj je otac umro 1964., preuzela je dužnost ministrice informiranja.
Od glupačice do božice
Na vlast je katapultirana 1966. i odmah ju je dočekao podsmijeh, a članovi vlastite stranke koji su je postavili na čelo vlade jer su mislili da će njome lako manipulirati iza leđa su je podrugljivo zvali “glupačicom”.
Vrijeme koje je provela na čelu indijske vlade može se podijeliti u dva razdoblja: od 1967. do 1974. bila je karizmatična predvodnica masa, a od 1975. do 1984. njezinu vladavinu karakterizira centralizacija moći.
Da bi sačuvala vlast, nije prezala ni od čega: koristila se nezakonitim sredstvima i mijenjala pravila igre kako joj je odgovaralo. U četiri mandata na čelu 700-milijunske demokracije Indira Gandhi zloupotrijebila je koncept izvanrednog stanja, pokušala si je podrediti parlament, uvela je cenzuru tiska, kršila zakone, zatvarala protivnike i nasiljem odgovarala na neslaganje.
Prethodno se u pet godina, od 1966. do 1971., od ‘glupačice’ pretvorila u ‘božicu’ jer je pobijedila u indijsko-pakistanskome ratu koji je doveo do stvaranja nove države, Bangladeša.
Indiru Gandhi i danas vide kao premijerku koja je pomagala siromašnima, kaže Aditya Mukherjee, povjesničar na sveučilištu Džavaharlala Nehrua. Ona je uvela sustav socijalne pomoći i omogućila ugnjetenima da postanu vlasnici zemlje, a krilatica jedne od njezinih izbornih kampanja bila je ‘Garibi Hatao’ (Uništimo siromaštvo).
“Indira je na vlast došla kad je Indija bila najranjivija, neposredno nakon sramotnog poraza od Kine, u vrijeme velikih suša i učetverostručenja cijene nafte. Ali kao odlučna premijerka, ona je dobro vodila siromašnu zemlju i očuvala joj suverenost”.
Postavila je temelje indijskoga nuklearnog i svemirskog programa, a istovremeno je pokrenula i zelenu revoluciju u kojoj je nevjerojatno narasla proizvodnja hrane. Smatrali su je čelnicom koja se suprotstavlja američkoj hegemoniji.
Sukob sa Sikhima
No sva ta impresivna postignuća ne mogu skriti činjenicu da je Gandhi bila autoritaran vođa, nije trpjela neposluh, a sredinom sedamdesetih proglasila je i izvanredno stanje. To se razdoblje smatra najmračnijim dijelom indijske demokratske povijesti jer su mediji gušeni, protivnici zatvarani, a politička oporba nemilosrdno gažena. Nije poduzela gospodarske reforme, a zbog drakonskih zakona i pretjerane birokratizacije korupcija je narasla do nevjerojatne razine. Nije se odrekla dinastičkog pristupa politici i vlastitim je sinovima pomagala da napreduju u politici.
“Indira Gandhi bila je apsolutni patriot, ali ne prevelik demokrat. Kongresnu je stranku pretvorila u obiteljsku tvrtku”, napisao je povjesničar Ramachandra Guha
Vrhunac njezine vladavine bile su osamdesete kad se sukobila sa separatistima Sikhima iz sjeverne savezne države Punjaba. Sikhi su se borili za nezavisnu državu Halistan, a premijerka Indije poslala je vojsku u Zlatni hram, njihov najsvetiji hram. U lipnju 1984. vojska je dijelom uništila hram i ubila više od 550 ljudi koji su se u nj sklonili.
U listopadu iste godine premijerku su ubili njezini tjelohranitelji Sikhi.
Nakon atentata slijedila su četiri dana nereda u kojima je samo u New Delhiju ubijeno više od tri tisuće Sikha, a diljem Indije još četiri tisuće. Navodno su, piše dpa, taj pokolj vodili članovi Kongresne stranke u dosluhu s policijom, a budući da gotovo nitko nije odgovarao, Indija je i danas zbog njega podijeljena. Nakon pokolja osnovano je deset istražnih povjerenstava, ali je dosad osuđeno samo tridesetak ljudi, a među njima nitko iz političkog vrha.
