Centar za analizu europske politike (CEPA), neprofitna institucija za javnu politiku sa sjedištem u Washingtonu, objavila je analizu o raspadu ruske elite i (ne)povjerenju ruskog predsjednika Vladimira Putina u bliske suradnike.
U ratnom vremenu u Rusiji moćnici su zbunjeni, oligarsi nemoćni, a diktator ne vjeruje nikome. Osobe u vrhu ruskog gospodarstva, birokracije i sigurnosnog aparata nisu ono što su bili. Vladimir Putin i njegova invazija na Ukrajinu uklonili su većinu moći koju su nekoć imali. Godinu dana nakon početka rata, oni i dalje ostaju uz Putina iz straha da bi im budućnost mogla biti još gora, piše za CEPA-u Ivan Fomin, suradnik za demokraciju koji je ranio radio i kao izvanredni profesor na Visokoj školi ekonomije u Moskvi.
Rusija više nema oligarha
Strogo govoreći, Rusija više nema “oligarhe”, a za to se pobrinuo raz. Tajkuni koji danas surađuju s Kremljom, u najboljem slučaju imaju ograničenu mogućnost da utječu na ključne političke odluke. Sve više se prikazuju kao taoci Putinove autokracije. Neki se pokušavju distancirati od njega, osobito nakon što je Međunarodni kazneni sud (ICC) izdao nalog za uhićenje ruskog lidera. Jako mali broj pokazuje otvoreno neslaganje s njegovim odlukama.
Misteriozne smrti poslovnih ljudi i dužnosnika državnih korporacija (koje Atlantic ironično naziva “sindromom iznenadne ruske smrti”) također obeshrabruju ovaj dio elite od prebjega. Stoga mnogi oligarsi, čak i oni koji se protive eskalaciji, ne izražavaju antiratno mišljenje ili stavove protiv Putina. Tako se ponašaju i šefovi velikih državnih korporacija poput Igora Sečina (Rosneft) i Sergeja Čemezova (Rostec).
Ruski bankar Oleg Tinkov koji je kritizirao Putinov rat bio je prisiljen odreći se imovine u Rusiji. Mihail Fridman bio je oprezniji, ali je ipak govorio u prilog zaustavljanja krvoprolića u Ukrajini. Unatoč tome, Ujedinjeno Kraljevstvo, država u kojoj živi, uvalo mu je sankcije, a Putin mu se s druge strane ruga. Prema tome, nije ni čudno da su prebjezi na visokoj razini rijetki.
Nekadašnje zvijezde danas na udaru
Ako je rat obespravio ruske oligarhe, očekivalo se da će sigurnosna elita (popularnai siloviki) bolje proći. No, to se nije dogodilo. Naime, ruski moćnici bili su prvi na udaru nakon što Putinova tzv. “specijalna vojna operacija” nije krenula prema planu.
Čak se i osnivač plačeničke grupe Wagner i nekadašnja zvijezda u usponu, Jevgenij Prigožin, našao u teškoj situaciji. Iako ih je bilo 50.000, mnogi od njegovih plaćenika su ubijeni u ratu, a bili su posebno važni Putinu jer je pokušao nadoknaditi gubitke profesionalnih vojnih snaga pretrpljene u prvim mjesecima invazije.
Unatoč njegovoj važnoj ulozi u ratu, uspon Prigožina prijeti sigurnosnom establišmentu u cjelini, pa je sada i on u nemilosti. Više mu nije dozvoljeno novačiti po zatvorima, a žali se i da mu je uskraćen pristup vladinim agencijama. Prigožin je priznao teške gubitke u osmomjesečnoj borbi za Bahmut, a Putin je u međuvremenu postavio novog generala Valerija Gerasimova za vođu “specijalnom operacijom”. Prigožin je također napadao i Gerasimova.
Treba spomenuti i sigurnosnu rusku službu FSB koja je osjetila Putinov gnjev zbog krive procjene da će se vlada ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog brzo urušiti. Rezultat? Šef Pete službe FSB-a, Sergej Beseda, tajno je stavljen u kućni pritvor i na kraju prebačen u zatvor.
Odmazda za neuspješne
Postoje navodi i da je nekoliko generala ili pritvoreno ili otpušteno, što je odmazda za lošu izvedbu na bojištu. Štoviše, zamjenik načelnika Rosgvardije, Nacionalne garde, Roman Gavrilov, bio je prisiljen otići u mirovinu. Suočen s elitom čijih se instinkata boji i čijim interesima ne vjeruje, čini se da se Putin oslanja na poznato. Yuri Kovalčuk, jedan od Putinovih najbližih prijatelja i jastreb koji je bio prvi i entuzijastični pristaša odluke o invaziji, nastavlja lijepo profitirati od svojih bliskih i dugogodišnjih osobnih veza.
Slično vrijedi i za FSB, Beseda je na koncu pušten i zatvora i vraćen na svoju poziciju u agenciji. Osim toga, njegov sin Alexander Beseda promaknut je na čelo odjela koji nadzire sve sigurnosne agencije.
Fomin ističe da je ovdje opet vidljiva još jedna Putinova osobina – ideološka fluidnost. Dok tvrdolinijaši zagovaraju “staljinistički” pristup koji uključuje potpunu mobilizaciju gospodarstva i društva i uporabu taktičkog nuklearnog oružja, Putin se odlučio za polovičnu strategiju – djelomična mobilizacija i ograničena eskalacija, što tvrdolinijaše čini nezadovoljnima.
Više od godinu dana od početka rata, Putin i preostali članovi njegovog bliskog kruga suradnika, tj. frakcije njegove elite održavaju neugodan, ali neizbježan suživot. Nekadašnji oligarsi ostaju uz njega jer se boje što bi se moglo dogoditi ako odu, a silovici se bore iz straha što bi se moglo dogoditi ako izgube. Putin jedva skriva svoje razočaranje i jednima i drugima, ali nema drugu elitu na koji bi se oslonio. Ima li utjehe u starim prijateljima, to zapravo samo on zna, zaključuje Fomin za CEPA-u.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare