Zbog pritiska režima dok traje rat u Ukrajini, opozicija i proturatni pokret u Rusiji pokušavaju funkcionirati u najtežim mogućim uvjetima u zemlji, a niti okolnosti s kojima se suočavaju izvan Rusije nisu jednostavne, piše bivši ruski politički zatvorenik i izvršni direktor naftne kompanije Yukos Oil, Mikhail Hodorovski.
U duhu samokritičnosti, moramo priznati da nismo onoliko efikasni koliko bismo željeli biti u pokušajima da se suprotstavimo ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, piše Hodorovski za Politico.
Režim je prisutan posvuda, optužujući svoje kritičare da su “prodali majku zemlju.” Oni su izdajnici, kaže režim, a s vremena na vrijeme izdaju se drakonske zatvorske kazne. Vladimir Kara-Murza, jedan od vođa ruske demokratske oporbe, ovaj tjedan je osuđen na 25 godina zatvora.
Ipak, iako režim napada opoziciju a vodeće disidente trpa u zatvore, iz Ukrajine pristižu prigovori da Putinovi suparnici i ruski antiratni pokret ne čine dovoljno kako bi se borili protiv Kremlja, da gaje “imperijalističke stavove”, a odvija se i šira diskusija o kolektivnoj krivnji ruskog naroda.
Sve te tvrdnje glasno odjekuju u europskim institucijama, a dovele su do širokog uvođenja viznih restrikcija, zatvaranja bankovnih računa i kulturalne diskriminacije. Već više od godinu dana Europska unija provodi politiku kojom su svi rođeni u Rusiji krivi i odgovorni za Putina i njegov rat u Ukrajini.
Povrh toga, oporba se bori i s unutarnjim svađama o ispravnosti osobnih sankcija, moralno prihvatljivim granicama odluka donesenih u obranu interesa “običnih Rusa” – koji većinom podržavaju Putina – ali i potrebi da se oporba konsolidira, kao i privlačnosti, ili neprivlačnosti, ideje dezintegracije Rusije.
Ipak, tisuće i tisuće antiratnih aktivista odabralo je okrenuti leđa lagodnom životu i riskirati zatvor ili čak smrt. Usprkos tome, rat se nastavlja, a većina Rusa ga podržava.
“Meni se čini da će se rusko društvo s vremenom umoriti od rata, no posljedice ogromnog broja ranjenih i poginulih na javno mišljenje o ratu nisu bile onoliko velike koliko se očekivalo,” upozorava Hodorovski. Najvjerojatnije je inicijalni šok rata i očite uloge agresora zamijenjen zasad uspješnim narativom iz Kremlja, koji tvrdi da se Rusija samo brani, da žrtve nisu nizašto i da pobjeda nema alternative.
Važan faktor u oblikovanju javnog mišljenja – koji je pokrenut čim je rat počeo – bio je redistribucija resursa iz bogatijih segmenata društva koja su dosad izvlačila korist od vlade. Novac sada slobodno teče prema gospodarski siromašnim malim gradovima, većinom u obliku vojnih ugovora koji koriste radnicima u obrambenoj industriji.
Novac pristiže i novacima i vojnicima na ugovor koji u pravilu dolaze iz najsiromašnijih regija i segmenata društva. Oni sada primaju plaće 7-10 puta više od onih koje bi mogli zaraditi kod kuće, a obitelji poginulih ili teško ranjenih dobivaju više novca nego što bi inače mogli zaraditi tijekom čitavog života.
Novac se doslovno baca prema siromašnima – kao i tijekom krize za vrijeme pandemije – a Kremlj si to može priuštiti zbog zarade izvozom nafte i drugih sirovina.
Rezultat? Podrška Kremlju raste, a javnost će zadovoljno ignorirati horore u Ukrajini i izbjegavati osjećaj krivnje: odlučili su vjerovati pričama koje im prodaju propagandisti.
U ovom trenutku to znači da je antiratna oporba uspješno povećala cijenu suradnje vlade i javnosti. Naravno, veliki udarac za režim predstavlja činjenica da neki od najaktivnijih i najobrazovnijih mladih članova društva bježe iz zemlje. Istovremeno, neki se odlučuju na male činove sabotaže unutar zemlje.
Aktivna kampanja pobijanja propagande po pitanju mobilizacije uzbunila je Kremlj, a rezultat je da se novačenje odvija vrlo oprezno: izbjegavaju se veliki gradovi, a generali ne dobivaju onoliko novih vojnika koliko žele. Situacija za režim također se pogoršala kad govorimo o inženjerima, budući da je veliki broj IT specijalista otišao iz zemlje.
Ipak, nažalost kratkovidni stavovi zapadnih političara otežavaju posao opozicije.
Ruski antiratni odbor je na primjer započeo projekt poznat pod nazivom “Kovčeg” kojim žele pomoći ruskim izbjeglicama i imigrantima, a u njemu sudjeluje više od 100.000 ljudi. Većina koji su u posljednjem valu emigracije otišli iz Rusije su mladi i obrazovani ljudi koji ne žele poginuti u tuđem ratu i ne žele pomagati režimu i tako postati sudionici u ubojstvima.
Optužiti te pojedince da su na bilo koji način umiješani u ovo što se događa, oduzeti im mogućnost dobivanja vize, otvaranja bankovnih računa i osnivanja vlastitih biznisa izvan Rusije ogromna je pogreška. Neki od njih to jednostavno ne mogu podnijeti i vraćaju se kući, gdje nemaju izbora nego raditi za Putina, bilo direktno ili indirektno.
Istovremeno, kritike da ti ljudi ne prosvjeduju i ne ruše režim temeljene su na naivnom shvaćanju ruskog totalitarizma.
Mirni prosvjedi u demokratskim zemljama efikasan su oblik izražavanja nezadovoljstva, dok mirni prosvjedi u blago autoritarnim režimima – poput onog Viktora Janukoviča u Ukrajini – mogu unijeti razdor među elitu ako je prosvjed dovoljno velik. Jedini izbor u tom slučaju je otvoriti vatru na prosvjednike ili pobjeći. Pod čvrstim autoritarnim sustavima, poput na primjer onog Lukašenkovog u Bjelorusiji, mirni prosvjedi nestaju jer je vlast spremna ubijati.
Putin je već pobio stotine tisuća ljudi. Bilo kakav mirni prosvjed koji bi zaprijetio njegovom ostanku na vlasti bit će ugušen u krvi i ne može biti uspješan. To svi znaju.
Znači li to da se ne može učiniti ništa? Naravno da ne.
Još uvijek postoji opcija individualne sabotaže, rad jedan-na-jedan, pripremanje za oružani ustanak. Je li moguće preko noći srušiti režim na ovaj način? Sumnjam. No ipak, za režim se na ovaj način bez sumnje može stvoriti hrpa problema.
Svaki stručnjak koji ode iz zemlje ili jednostavno prestane raditi za državu i počne raditi na daljinu s plaćom koja mu se isplaćuje na račune izvan Rusije zadaje moćan udarac sposobnosti Kremlja da održava svoje oružje.
Ipak, Rusi moraju napokon odlučiti na čijoj su strani. Ne smije biti podrške niti simpatije za one koji žele sjediti na dvije stolice – one koji traže micanje individualnih sankcija, a istovremeno se nisu jasno ogradili od režima. Takvi ljudi su u vrijeme rata opasni.
“Pozivam javnost da razmisli, ne o kolektivnom kažnjavanju svih Rusa – što nije niti pošteno niti praktično – već da razmisli o tome što može izazvati najveću praktičnu štetu agresoru,” piše Hodorovski. Što je više onih koji dobiju priliku prestati raditi za režim, to će više novca završiti izvan dosega Kremlja, a Putinu će postati teže prolongirati rat.
Upravo zato oporba u Rusiji mora javno reći da je agresija neprihvatljiva, da je režim kriminalan i da Ukrajina ima pravo na svoj teritorijalni integritet. Tek poslije toga moći će se razgovarati o micanju individualnih sankcija, zaključuje Hodorovski.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!