Jevgenij Prigožin je svom šefu Vladimiru Putinu dugovao sve, ali na kraju ga je izdao i doveo Rusiju na rub anarhije u bizarnom maršu svojih plaćenika na Moskvu. Pucao je previsoko, na kraju se predao i sada gubi sve - osim slobode i života. Ako Putin održi svoje obećanje.
Za dramu s elementima farse koja se u Rusiji odigravala od petka do subote navečer, paralele se mogu tražiti u raznim povijesnim epizodama i djelima fikcije – od Oktobarske revolucije 1917. ili Mussolinijevog marša na Rim 1922. do propalog sovjetskog puča 1991., od Shakespearovih historija o engleskim kraljevima do razvikanih televizijskih serija poput Igre prijestolja ili Naslijeđa. Ali iz jedne druge serije pamtimo citat koji možda najbolje odgovara zlosretnom pohodu ruskog oligarha Jevgenija Prigožina na Moskvu s ne više od 25 tisuća svojih plaćenika iz grupe Wagner.
“Kad ideš na kralja, bolje je da ne promašiš”, rekao je lik afroameričkog gangstera Omara u HBO-ovoj seriji Žica. Putinov chef, kako zovu Prigožina zbog unosnog restoranskog biznisa koji mu je ovaj osigurao, također je na kraju krenuo na svog starog prijatelja i neokrunjenog cara Rusije. A onda se u posljednji tren povukao, kad je vojna kolona njegovih wagnerovaca, prema izvještajima, došla na gotovo 200 kilometara od Moskve.
Razlog zašto je Prigožin povukao svoje snage kad se već činilo da će s lakoćom ući u Moskvu i dalje je enigma, baš kao i razlog zašto je uopće krenuo na Moskvu, ali teorija i objašnjenja za obje odluke ne manjka.
Osebujni 62-godišnjak koji je slika i prilika ruskog sna – od sitnog lopova i prodavača hot dogova u Jeljcinovoj Rusiji postao je, zahvaljujući svom pokrovitelju Vladimiru Putinu, gospodar rata u Ukrajini, Siriji i diljem Afrike – od početka je svoju pobunu predstavljao kao obračun isključivo s ruskim ministrom obrane Sergejom Šojguom i zapovjednikom glavnog stožera vojske Valerijem Gerasimovim. Mjesecima smo slušali njegove sve nervoznije i agresivnije optužbe na račun ovog dvojca i njihovih podređenih, od korupcije i nesposobnosti do navodnog zakidanja njegovih wagnerovaca za topničko streljivo, što je itekako utjecalo na njihove gubitke u Bahmutu.
Čak i kad je u intervjuu objavljenom u petak praktički oborio čitav narativ Kremlja o nužnosti invazije na Ukrajinu prošle godine, za to je okrivio pohlepne oligarhe i Šojgua koji je, kako kaže, filao Putina lažnim informacijama jer je htio ratnu slavu i promaknuće u maršala. Pravio se da ne zna da su teze o “denacifikaciji” Ukrajine i zaustavljanju “genocida” nad Rusima Donbasu upravo Putinove.
Koji je plan Prigožin imao?
I kad je u petak navečer poveo svoje snage iz Ukrajine natrag u Rusiju, koristeći vjerojatno izrežirani raketni napad na kamp Wagnera kao opravdanje, ni u jednom trenutku nije tražio smjenu Putina. Kakav je ustvari bio njegov plan, ako ga je uopće imao? Smijeniti Šojgua i zauzeti njegovo mjesto? Instalirati nekog odanog generala da zamijeni Gerasimova? Primjerice, Sergeja Surovikina, kojeg su vjerojatno baš zato natjerali da pošalje videoporuku u kojoj blazirano poziva “braću po krvi” iz Wagnera da “ne ide na ruku neprijatelju u ovom teškom trenutku za zemlju.”
Ili je mislio ići do kraja i u puču srušiti samog Putina pa ili sam zasjesti na prijestolje, računajući na ratnu slavu i ogorčenost debaklom vojske u Ukrajini, ili postaviti nekoga koga će on kontrolirati kao suvremeni Rasputin? I dalje možemo samo nagađati. A možemo mu, naravno, i vjerovati na riječ kad u svojoj posljednjoj audioporuci od ponedjeljka kaže da mu “nije bio cilj srušiti postojeći režim i legalno izabranu vlast”, već “ne dopustiti uništenje Wagnera”. Naime, Wagner bi , kako kaže, “prestao postojati 1. srpnja” jer je Šojgu tog datuma postavio rok da sve privatne vojne formacije potpišu ugovor s ministarstvom obrane.
Na kraju je u subotu prihvatio misteriozni prijedlog koji mu je Putin preko bjeloruskog predsjednika Aleksandra Lukašenka odaslao, ali prema izjavama iz Kremlja, u tom prijedlogu šef Wagnera nije dobio ni smjenu Šojgua i Gerasimova niti opstanak Wagnera kao neovisne formacije. Jedina garancija koju je dobio je ona o svojevrsnom azilu u Bjelorusiji i amnestiji za njega i ostale sudionike u pobuni. I prihvatio ju je.
Zašto? On sam inzistira da je htio izbjeći prolijevanje ruske krvi, a znamo da su u tom trenutku čečenski borci odani Putinu već poslani da ih razoružaju. Ne treba zanemariti ni izvještaje prema kojima su ruske sigurnosne službe u mafijaškoj maniri zaprijetile likvidacijom obitelji pobunjenika, kao ni da je Prigožin na raspolaganju imao samo 8, a ne 25 tisuća boraca.
No zasad je najuvjerljivije objašnjenje da naprosto nije dobio podršku iz krugova vojske ili razgranatog sigurnosnog aparata na koju je naivno računao. Stoga je, vjerojatno ispravno, procijenio da bez nje neće moći zauzeti Kremlj i svrgnuti režim – ili ga barem natjerati da prihvati njegov ultimatum.
Isti onaj režim, dakle, kojem duguje svoje bogatstvo i priliku da uopće osnuje i vodi privatnu vojnu kompaniju kakve su izričito zabranjene po ruskom zakonu. A iako je Wagner u Ukrajini često operirao samostalno, bar dok je imala dovoljno ljudstva za to, jasno je da to ne bi mogao bez logističke i ostale podrške ruske vojske.
Wagner je za Putina imao tri glavne svrhe
Putinu je Wagner kao plaćenička alternativa regularnoj vojsci odgovarao iz više razloga. Kao bolje motivirana, plaćena, pa i opremljena i obučena postrojba, sastavljena uglavnom od vojnih veterana (ne računajući tisuće zatvorenika koje je Prigožin vrbovao kao potrošni ljudski materijal za suicidalne juriše na Bahmut), Wagner je bio pogodan za najteže borbene zadaće.
Kao privatna paravojska, bili su idealni za prljave zadaće intervencije u korist raznih diktatora ili pobunjenih generala od Sirije do Libije, Sudana do Malija, uz zaštitu tamošnjih unosnih resursa poput nafte ili urana. A kao takva elitna postrojba van kontrole ministarstva obrane, koristio je Putinovoj prokušanoj strategiji disperzije moći i kreiranja suparništva među raznim elementima režima, kako nijedan ne bi postao toliko snažan da ugrozi autoritet samog cara.
U tome i leži ironija ovog obrata. Na kraju nije Šojgu ili neki od generala postao previše ambiciozan, već upravo Putinov pouzdani “fikser”. Znakovi da se Prigožin otima kontroli i solira bili su tu odavno, no Putin ih je, barem javno, ignorirao, što je ovaj vjerojatno shvatio kao prešutno odobrenje. Pogotovo kad je, primjerice, Putin nedavno viđen kako demonstrativno okreće leđa Šojguu.
Istinski razlog iza onoga što je Prigožin, u isto vrijeme pompozno i eufemistički, nazvao “marš za pravdu” i dalje je jednako nejasan kao razlog zašto ga je u manje od 24 sata prekinuo. Brzina kojom su wagnerovi profesionalci u kolonama vojnih transportera, kamiona i civilnih kamioneta, uz pokoji tenk i mobilni protuzračni sustav, prešli gotovo 800 kilometara autocestom M4 impresivna je koliko je ponižavajuća za regularne ruske snage.
“Marš za pravdu” je za Putina bio nož u leđa
Tim više što su u svoju početnu postaju u Rusiji, Rostov na Donu, ušli i zauzeli je preko noći sa petka na subotu, uključujući glavni stožer ruskog Južnog vojnog okruga, bez otpora. A ovaj milijunski grad na jugozapadu Rusije glavno je logističko čvorište za “specijalnu vojnu operaciju” u obližnjoj Rusiji. Na daljnjem pohodu prema Moskvi ušli su i u milijunski Voronjež i tamo također okupirali vojne objekte.
Ako je najveći dio desetkovane ruske vojske razmješten u Ukrajini, Moskvi je ostala Nacionalna garda, tzv. Rosgvardija, uz čitav niz drugih militariziranih sigurnosnih službi (FSB, GRU, FSO, SBP i ostale). Ruske snage su se za obranu metropole od pobunjenika pripremale raskopavajući prilazne ceste bagerima, blokirajući ih autobusima i navrat-nanos pripremajući mitraljeska gnijezda. Jedini pravi oružani otpor pružila je ruska avijacija, s poraznim rezultatom. Wagnerovci su navodno oborili ili oštetili 6 vojnih helikoptera i jedan transportni avion, pri čemu su ubili više pilota.
A ako se Prigožin možda nadao da će Putin i ovaj “marš za pravdu” tolerirati kao još jednu njegovu eskapadu, Putinov govor u subotu definitivno je razbio tu iluziju, koristeći riječi kao što su “oružana pobuna”, “nož u leđa”, “pretjerane ambicije i interesi (koji su) doveli do izdaje” i prijetnja svima koji su “krenuli putem ucjena i terorističkih metoda” da će “odgovarati i pred zakonom i pred našim narodom”.
Jedino što nije izgovorio je Prigožinovo ime, kao da ga unaprijed želi izbrisat iz kolektivne memorije. Putin je u više navrata u svojoj dugogodišnjoj vlasti, i izravno i neizravno, dao do znanja da za unutarnje izdajnike ima daleko više tolerancije nego za vanjske neprijatelje. U jednom intervjuu prije nekoliko godina, na pitanje novinara može li oprostiti, dao je znakovit odgovor: “Da, ali sve osim izdaje.”
U svom novom obraćanju u ponedjeljak navečer Putin je ponovio da Wagnerovi borci imaju, u suštini tri opcije: potpisati ugovor s ministarstvom obrane, otići kućama ili otići sa svojim vođom u azil u Bjelorusiju. Grmeći još jednom o izdaji i bratoubojstvu za koje je okrivio “neonaciste u Kijevu i njihove zapadne pokrovitelje”, inzistirajući da bi pobuna svakako bila ugušena i hvaleći “domoljubni duh građana”, Putin je pokušao prikriti dvije po njega iznimno neugodne činjenice.
Prvo, slabost koju je pokazao ostavljajući pobunjenike na slobodi, tim više što je protiv Prigožina pokrenut i kazneni postupak za oružanu pobunu. A unatoč obećanju iz Kremlja, taj postupak navodno još nije obustavljen. Jer, kako je to primijetio ruski šahovski velemajstor i Putinov kritičar Gari Kasparov, “u mafijaškoj državi u kojoj prijetnja nasiljem određuje sve, on je izgubio taj monopol”. I drugo, oduševljeni doček i oproštaj koji su mnogi građani Rostova priredili Wagneru i Prigožinu, fotografirajući se s njima i slaveći ih kao narodne heroje, a ne izdajnike. Ipak, i mnogi wagnerovci sad također krive Prigožina da je izdao njih i izdao ciljeve za koje se navodno borio.
“Priprema za ono što se dogodilo odvijala se unaprijed. Svi su dobili upute što i kako. Na kraju je jedan političar sa sumnjivim perspektivama izdržao jedan dan. Postojao je zadatak izazvati evakuaciju najviših dužnosnika i vlasti iz Moskve. Zatim krenuti u zauzimanje zgrade ministarstava. Planovi su bili golemi. Ali u stvarnosti je političar sa sumnjivim perspektivama nestao u jednom danu. To je sramota”, komentirao je ogorčeno na društvenoj mreži Telegram jedan ruski vojni bloger, a prenio savjetnik ukrajinskog ministarstva obrane Anton Geraščenko.
I drugi izvori bliski Wagneru išli su u svojoj retorici dalje i od samog Prigožina, pa je tako Telegram stranica AP Wagner za vrijeme marša na Moskvu prijeteći poručila: “Pipa (Putin) je napravio pogrešan izbor. Tim gore za njega. Uskoro ćemo imati novog predsjednika.”
I Putin i Prigožin su gubitnici
Prigožin je, ocjenjuje američki vojni analitičar Michael Kofman, dokazao da je “napola u pravu” oko trulosti čitavog ruskog sustava, ali da se u isto vrijeme preračunao jer je “djelovao iz očaja”. Po njegovom zaključku, i Prigožin i Putin su na kraju izgubili, režim je “ranjen”, a dugoročne posljedice ćemo tek vidjeti.
Iz retrospektive je jasnije zašto je Wagner mjesecima bjesomučno jurišao na Bahmut unatoč golemim gubicima, sve dok ga Prigožin nije slavodobitno proglasio zauzetim 21. svibnja. Trebala mu je, barem prividna, velika pobjeda na ukrajinskom bojištu kojom bi dokazao da je Wagner superioran regularnoj ruskoj vojsci i jedini sposoban zauzeti do kraja teritorij koji je Putin anektirao. Međutim, relevantni izvori uglavnom govore o nekoliko puta većem broju ruskih od ukrajinskih žrtava u onome što je sam nazvao bahmutskim “strojem za mljevenje mesa”. Da je sam Wagner završio samljeven u tom paklenom stroju, sugerira i tadašnja Prigožinova odluka da odmah povuče Wagner s fronte do daljnjega, očito svjestan da su gubici koje ima neodrživi i da još jednu takvu pobjedu Wagner neće preživjeti.
Da rezimiramo: u pokušaju da sačuva Wagner od uništenja a u isto vrijeme sebi osigura reputaciju pobjednika, Prigožin je zaratio s vojnim vrhom o kojem potpuno ovisi. Kad je njegov glavni suparnik Šojgu odlučio staviti Wagner pod svoju kontrolu, Prigožin je izveo suludo hazarderski potez i poveo svoje snage u pobunu.
Kad je postalo jasno da će ta pobuna završiti ili njihovim uništenjem ili rušenjem režima, odustao je. Iako sad tvrdi da mu je Lukašenko “ponudio modalitete legalnog nastavka rada Wagnera” u Bjelorusiji, prilično je izvjesno da će izgubiti svoju paravojsku, s njom i svaku šansu za preuzimanje vlasti. A njegova daljnja sloboda i život ovise isključio o tome hoće li se Putin držati svoje riječi.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!