N1 analiza: Prigožinova tragedija - Rusi su ga slavili kao heroja, sad gubi sve

Za dramu s elementima farse koja se u Rusiji odigravala od petka do subote navečer, paralele se mogu tražiti u raznim povijesnim epizodama i djelima fikcije - od Oktobarske revolucije 1917. ili Mussolinijevog marša na Rim 1922. do propalog sovjetskog puča 1991., od Shakespearovih historija o engleskim kraljevima do razvikanih televizijskih serija poput Igre prijestolja ili Naslijeđa. Ali iz jedne druge serije pamtimo citat koji možda najbolje odgovara zlosretnom pohodu ruskog oligarha Jevgenija Prigožina na Moskvu s ne više od 25 tisuća svojih plaćenika iz grupe Wagner.

“Kad ideš na kralja, bolje je da ne promašiš”, rekao je lik afroameričkog gangstera Omara u HBO-ovoj seriji Žica. Putinov chef, kako zovu Prigožina zbog unosnog restoranskog biznisa koji mu je ovaj osigurao, također je na kraju krenuo na svog starog prijatelja i neokrunjenog cara Rusije. A onda se u posljednji tren povukao, kad je vojna kolona njegovih wagnerovaca, prema izvještajima, došla na gotovo 200 kilometara od Moskve.

Razlog zašto je Prigožin povukao svoje snage kad se već činilo da će s lakoćom ući u Moskvu i dalje je enigma, baš kao i razlog zašto je uopće krenuo na Moskvu, ali teorija i objašnjenja za obje odluke ne manjka.



Osebujni 62-godišnjak koji je slika i prilika ruskog sna - od sitnog lopova i prodavača hot dogova u Jeljcinovoj Rusiji postao je, zahvaljujući svom pokrovitelju Vladimiru Putinu, gospodar rata u Ukrajini, Siriji i diljem Afrike - od početka je svoju pobunu predstavljao kao obračun isključivo s ruskim ministrom obrane Sergejom Šojguom i zapovjednikom glavnog stožera vojske Valerijem Gerasimovim. Mjesecima smo slušali njegove sve nervoznije i agresivnije optužbe na račun ovog dvojca i njihovih podređenih, od korupcije i nesposobnosti do navodnog zakidanja njegovih wagnerovaca za topničko streljivo, što je itekako utjecalo na njihove gubitke u Bahmutu.  

Čak i kad je u intervjuu objavljenom u petak praktički oborio čitav narativ Kremlja o nužnosti invazije na Ukrajinu prošle godine, za to je okrivio pohlepne oligarhe i Šojgua koji je, kako kaže, filao Putina lažnim informacijama jer je htio ratnu slavu i promaknuće u maršala. Pravio se da ne zna da su teze o "denacifikaciji" Ukrajine i zaustavljanju "genocida" nad Rusima Donbasu upravo Putinove. 

Koji je plan Prigožin imao?

I kad je u petak navečer  poveo svoje snage iz Ukrajine natrag u Rusiju, koristeći vjerojatno izrežirani raketni napad na kamp Wagnera kao opravdanje, ni u jednom trenutku nije tražio smjenu Putina. Kakav je ustvari bio njegov plan, ako ga je uopće imao? Smijeniti Šojgua i zauzeti njegovo mjesto? Instalirati nekog odanog generala da zamijeni Gerasimova? Primjerice, Sergeja Surovikina, kojeg su vjerojatno baš zato natjerali da pošalje videoporuku u kojoj blazirano poziva “braću po krvi” iz Wagnera da “ne ide na ruku neprijatelju u ovom teškom trenutku za zemlju." 

Ili je mislio ići do kraja i u puču srušiti samog Putina pa ili sam zasjesti na prijestolje, računajući na ratnu slavu i ogorčenost debaklom vojske u Ukrajini, ili postaviti nekoga koga će on kontrolirati kao suvremeni Rasputin? I dalje možemo samo nagađati. A možemo mu, naravno, i vjerovati na riječ kad u svojoj posljednjoj audioporuci od ponedjeljka kaže da mu “nije bio cilj srušiti postojeći režim i legalno izabranu vlast", već “ne dopustiti uništenje Wagnera". Naime, Wagner bi , kako kaže, “prestao postojati 1. srpnja” jer je Šojgu tog datuma postavio rok da sve privatne vojne formacije potpišu ugovor s ministarstvom obrane. 

Na kraju je u subotu prihvatio misteriozni prijedlog koji mu je Putin preko bjeloruskog predsjednika Aleksandra Lukašenka odaslao, ali prema izjavama iz Kremlja, u tom prijedlogu šef Wagnera nije dobio ni smjenu Šojgua i Gerasimova niti opstanak Wagnera kao neovisne formacije. Jedina garancija koju je dobio je ona o svojevrsnom azilu u Bjelorusiji i amnestiji za njega i ostale sudionike u pobuni. I prihvatio ju je.  
Zašto? On sam inzistira da je htio izbjeći prolijevanje ruske krvi, a znamo da su u tom trenutku čečenski borci odani Putinu već poslani da ih razoružaju. Ne treba zanemariti ni izvještaje prema kojima su ruske sigurnosne službe u mafijaškoj maniri zaprijetile likvidacijom obitelji pobunjenika, kao ni da je Prigožin na raspolaganju imao samo 8, a ne 25 tisuća boraca.

No zasad je najuvjerljivije objašnjenje da naprosto nije dobio podršku iz krugova vojske ili razgranatog sigurnosnog aparata na koju je naivno računao. Stoga je, vjerojatno ispravno, procijenio da bez nje neće moći zauzeti Kremlj i svrgnuti režim - ili ga barem natjerati da prihvati njegov ultimatum. 

Isti onaj režim, dakle, kojem duguje svoje bogatstvo i priliku da uopće osnuje i vodi privatnu vojnu kompaniju kakve su izričito zabranjene po ruskom zakonu. A iako je Wagner u Ukrajini često operirao samostalno, bar dok je imala dovoljno ljudstva za to, jasno je da to ne bi mogao bez logističke i ostale podrške ruske vojske. 

Wagner je za Putina imao tri glavne svrhe

"Marš za pravdu" je za Putina bio nož u leđa

I Putin i Prigožin su gubitnici