Novinar i savjetnik bivšeg predsjednika Stjepana Mesića Tomislav Jakić gostovao je u Novom danu, komentirajući sustret predsjednice Kolinde Grabar Kitarović te srbijanskog mandatara Aleksandra Vučića.

Koliko je u običajeno da se sastaju premijer, odnonos mandatar jedne države i predsjednica druge države?

U ovom formatu sastanka, to je prilično neuobičajeno. Susret premijera i predsjednice je dio protokola kod posjete predsjednika, ali u funkciji davanja poticaja rješavanja međudržavnih odnosa je neuobičajeno.

Kolika je njihova razlika u ovlastima?

Premijer Vučić, makar je tehnički, ima sasvim sigurno veće ovlasti od predsjednice. Ne znam kako će izgledati dokument, ali on zbog skučenosti ovlaštenja predsjednice ne može ići dalje od deklarativnog. O skučenosti njenih ovlasti ovisit će i način definiranja dokumenta.

Kako komentirate tajming, budući da ovom trenu Hrvatska nema vlade?

Tajming je sve prije nego jako sretan. Podsjetio bi vas da je ova izjava repriza onoga što je 2001. s tadašnjim predsjednikom Jugoslavije, Vojislavom Koštunicom, potpisao predsjednik Mesić. Oni su potpisali izjavu o načelima daljnje normalizacije odnosa. I sada, 15 godina kasnije se vraćamo u situaciju potpisivanja dokumenta koji će nas uputiti kako dalje, to je paradoksalno. On može značiti nešto, ali ograničava ga bitno što predsjednica ima skučene ovlasti. Sjetimo se da je Mesić imao vladu iz istog političkog tabora, koliko god se Račan ogradio od potpisivanja te izjave iz 2001.

Zašto se ogradio?

Nije imao hrabrosti za velike iskorake. Postojao je dualizam, ali ne u ciljevima, već u metodama. Mesić je smatrao da idemo potpisati nešto oko čega se možemo pridržavati makar strogo načelno, pa ćemo u boljoj atmosferi odnosa ići na teža pitanja. S druge strane, Račanova Vlada je objavila 10 ili 12 točaka o tome što Srbija mora ispuniti da bismo išli dalje. Izjava Mesić-Koštunica potpisana je na sastanku srednjoeuropskih predsjednika u Italiji i nakon nje je Račan rekao da nas to ne obvezuje.

Hoće li se isto dogoditi i Kolindi Grabar Kitarović?

Ako dođe vlada u kojoj će dominantna snaga biti socijaldemokrati, ne bi se trebala naći u takvoj sirtuaicji, jer su oni elastičniji od HDZ-a u odnosima prema Srbiji. Ako bi opet dominirao HDZ i to pod pretpostavkom da se HDZ ne promijeni, što ja ne očekujem, ušla bi u slijepu ulici, vlada bi rekla da naša politika neće biti to.

Jesu li socijaldemokrati uistinu fleksibilniji? Milanović je imao epizodu kada je njegova vlada odlučila o blokadi granica i zahladila odnose sa Srbijom, a Vučić je kazao da čeka novu vladu s kojom će bolje surađivati. Bio je i prvi koji je čestitao Karamarku, premda ni službeni rezultati nisu bili objavljeni.

To je točno, ali ako promatrate unutarpolitičke odnose, odnose prema srpskoj manjini, političku retoriku iz redova Vlade HDZ-a, onda dugoročno nije bilo realno očekivati poboljšanje odnosa s Vladom Srbije. SDP-ova je vlada imala ekscese, kao što je zatvaranje granice, a što je bila potpuno iracionalna provala ljutnje ponašanjem Srbije i jedna nepotrebna reakcija, koja je značajno zahladila odnose. Međutim, odnosi su su normalizirali nakon 10 dana, a oni su sada na objektivno nezadovojsto zemalja na niskoj razini.

Iz Ureda predsjednice se doznaje da će biti govora o tri područja odnosa, među ostalim bit će riječi o granici na Dunavu, treba li je rješavati bilateralno ili arbitražom. Je li to dobar pristup?

Može se naći rješenje za sve, ako ima političke volje na jednoj i drugoj strani te volja za kompromisom, koju nisam uspio detektirati do sada. Ako deklaracija bude išla u smjeru konkretnih stvari, predsjednica je na tankom ledu, jer buduća vlada joj može reći da to nije njena ovlast – ona može sukreirati vanjsku politiku i dogovarati načelne stvari, ali ne i modele rješavanja konkretnih bilateralnih pitanja. To je posao vlade. Zato su Mesić i Koštunica jako pazili da ne izađu iz okvira načelnoga.

Kada je riječ o zaštiti manjina ima li prostora za više od deklarativnog dogovora rješenja?

Moram opet reći da 15 godina nakon prve deklaracije kada smo izrazili da imamo potrebu zaštite manjina, opet smo na točki da to moramo uvoditi u deklaraciju. Verbalno i deklarativno se možete dogovoriti o svemu, ali pitanje je što će slijediti, što ovisi o političkoj volji. Ako ona postoji i tamo i ovdje, to ima smisla i imat će posljdedice, ako ne – onda deklaracija ostaje mrtvo slovo na papiru.

Koliko je jednostavno pronalaženje informacija o nestalima, zašto već nije došlo do kvalitetnijeg rješenja?

To je pitanje koje traži vremena i iluzija je – koliko god je tragično čuti svima koji traže svoje poginule i nestale – nema tog rata nakon kojeg su pronađeni svi poginuli. Uvijek će ostati jedna cifra – u Americi se kaže missed in action – poginulih, onih koji su imali nejasne sudbine, pali u zarobljeništvu, ranjeni i iskrvarili na bojištu. Za dio se neće znati. Loše je što smo u RH gradili mit traženja i inzistiranja na podacima o svim nestalima, a to naprosto nije moguće. Mogli bismo ubrzati rad na onome što imamo, a to su posmrtni ostaci ljudi – to je moguće. Ako bude konkretne akcije forenzičara, kako bi se DNA analizom utvrdil indentiteti osoba iz posmrtnih ostataka, onda je napravljeno mnogo.

Tadašnji ministar vanjskih poslova Miro Kovač je u trenutku blokade pregovora Srbije s EU, poručio da će se sa sastancima čekati da se oformi vlada u Srbiji, no susreta nije bilo. Nije li neobično je da ih sada ima i hoće li i to biti tema razgovora, iako predsjednica nema utjecaja?

Sigurno je da će se srbijanski mandatar interesirati za razvoj na unutarpolitičkom planu u Hrvatskoj, kao što će se i predsjednica interesirati o tome kako Vučić vidi daljnji razvoj događaja u Srbiji. Nezamislivo da to ne dotaknu. Da, jedno vrijeme nije bilo nikakvih kontakata, i to kada su odnosi išli dolje, kada je na snagi bila blokada, iako se nije tako nazivala, tako da je činjenica da danas dolazi od susreta – dobrodošla. Htjeli-nehtjeli, susjedi smo i upućeni smo jedni ne druge, ne možemo biti u permanentnom sukobu. Nije u interesu ni RH niti Srbije da budemo u konfrontaciji.

Nije li neobično da ni jedne novine danas nemaju na naslovnici najavu ovog susreta? Kakav će, po vama, biti medijski odjek?

Uz rizik da se zamjerim medijima, moram reći da su izgubili sposobnost prepoznavanja onog što je važno. Na naslovnicama su trivijalnosti i ono što može zvučati senzacionalistički. Ozbiljna novina bi ovo imala na naslovnici, imala bi komentar, širi kontekst, domašaje sastanka, ovo o čemu mi sad razgovaramo. Mediji su nam požutili.

Hoće li predsjednici biti ograničenje i njena oštra distanca prema politici u regiji, budući da je ona isticala da će se okrenuti prema drugim političkim prioritetima?

To je uteg oko noge s kojim ona ide u susret, morat će objasniti premijeru svoju dosadašnju poziciju. Morat će naći premosnicu od te odbojnosti prema regiiji, čak i samom izrazu regija, dok se sastaje s njim u okolnostima krize vlasti i raspuštenog Sabora, vladajuće stranke u previranju, dok se sastaje s tehničkim premijerom koji će premijer tek postati.

Što hrvatska tehnička vlada može napraviti za ove odnose? Može li donositi odluke o, recimo, vanjskopolitičkim pitanjima poput Brexita i mogu li te vanjskopolitičke odluke imati stvarnog sadržaja?

Ne može. Znamo kako su se ponašali i ranije, tako da ne očekujem nikakve iskorake, ne vjerujem da su se ti isti ljudi iznenada promijeniili i shvatili da Hrvatska može voditi svoju politiku i imati svoje mišljenje, mada je članica EU i NATO pakta. To do sada nismo čuli, već samo smo se ponašali – kako oni, tako i mi.

Vidite li vi tu oštru podjelu – gdje je Hrvatska članica NATO-a i EU, a Srbija iako pristupa EU, ne skriva bliskosti s Rusijom i Kinom. Vidite li vi ovaj prostor kao mjesto u kojemu se prostor dijeli i geostrateški i politički?

Postoje interesi van ovog prostora da on bude podijeljen. Zadatak naših politika bi bio da se tome suprotstavi, da vodimo svoje politike u svom interesu. A nije interes ni RH niti Srbije da nam se preko leđa prelamaju treći interesi.

Hrvatska je dio politički i geostrateški pod utjecajem EU i SAD-a, je li to dijelom razlog što se razgovara na vrhu RH i Srbije?

Ured predsjednice je to unaprijed odlučno demantirao, što bih shvatio kao neizravnu potvrdu da je to baš tako.