Gost Novog dana Mašenjke Vukadinović bio je redatelj Oliver Frljić, bivši intendant Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca te sadašnji voditelj kazališnog dijela projekta Europske prijestolnice kulture.
Od početka ste u projektu Rijeka – Europska prijestolnica kulture. Što se trenutno radi i koje su faze projekta?
Do 2020. godine ima puno faza pa je do kraja godine potrebno ekipirati timove za realizaciju. Sad je raspisan natječaj za direktora agencije Rijeka 2020., koja će realizirati sve te programe. Nakon toga se ide u pregovore s partnerima, budžetiranje projekata i osmišljavanje dodatnih programa, što su planovi koji će se realizirati sukcesivno u svakoj od programskih linija.
Što su vaše ambicije i zamisli kada je riječ o kazališnoj umjetnosti?
Ja nastavljam cilj druge sezone u riječkom HNK – internacionalizaciju HNK i postavljanje Rijeke na europsku mapu. Mi smo već započeli u protekloj sezoni. Sezonu smo otvorili premijerom predstave “Kompleks Ristić” na najznačajnijem festivalu u regiji, Bitefu, a završili premijeru na bečkom Wiener Festwochenu. Htio bih otići puno dalje od toga i govoriti o onome što suvremena Europa je. Ona ima puno problema i o tome treba govoriti. Ne treba je idealizirati ni kao društveni niti kao kulturni prostor. Nadam se da će ovi projekti u sklopu kazališnog programa, ali i prateći projekti govoriti o tome: što Europa je, u što se pretvara i što bi trebala biti.
VEZANE VIJESTI
Umjetnost uvijek odgovara na zbilju, ne govori samo o prošlosti. Što će gledatelju značiti internacionalizacija? Možda gostovanja i upliv drugih, različitih kazališnih estetika?
Mi ćemo imati produkcije s nekim od najznačajnijih europskih imena. Tu su Rimini Protokoll, Jan Lauwers i Needcompany, Oskaras Koršunovast, Krystian Lupa. Radimo i projekt gdje će uz talijansku dramu biti i jedan od ansamala riječkog HNK biti uključeni i ansambli drugih nacionalnih manjina i članica EU, ali i zemalja koje još nisu članice. Taj projekt mi je vrlo važan i njime otvaramo cijelu stvar 2018., jer će govoriti oonom što se događa u Europi – o nacionalnoj homogenizaciji, porastu netolerancije, islamofobiji i različitim drugim vrstama isključivanja. Meni je važno da o tome govore oni koji su prvi na udaru takvih tendencija u društvu, a ansambli različitih nacionalnih manjina su upravo mjesta i prostor gdje se o takvim stvarima može govoriti.
Kad govorite o toleranciji – imali ste puno nemira u svom mandatu, označeni ste kao kontrovezni intendant i kao provokator. Kako se nosite s tim i je li umjetnička provokacija u takvim slučajevima namjerna da bi se ukazalo na nepravilnosti?
Ono što se događalo u hrvatskom društvu u vrijeme kad je Tomislav Karamarko poveo desnu revoluciju, pa pokušao institucionalizirati tekovine toga, to je bilo pogubno za ovo društvo i vratilo ga unatrag. Ta situacija može biti plodna za umjetnost, ako postoji hrabrost umjetnika da o tome govori. Mi smo u zadnjih 25 godina svjedočila da nije bilo pretjerane hrabrosti da se govori o negativnostima u društvu, bili su tek rijetki pojedinci, neki od njih su morali otići iz Hrvatske zato što su dizali svoj kritički glas protiv hrvatske stvarnosti koju su živjeli. U proteklih godinu dana se sve to intenziviralo – vidjeli smo da je HDZ otvoreno radio na fašizaciji hrvatskog društva, zajedno sa svojim koalicijskim partnerima i to je ono što g. Hasanbegović nastavlja raditi i u tehničkom mandatu. On je odlučio da ko pravi partijski komesar nastavi do zadnjeg časa provoditi jednu politiku koja je politika kulturocida. Ona je u ovom kratkom periodu već nanijela toliko štete hrvatskoj kulturi da će se morati popravljati godinama. Mi toga svega vjerojatno nismo ni svjesni. Turbulentna razdoblja jesu plodna razdoblja za umjetnost, ali ja bih volio da živimo u nekom mirnijem periodu.
Kada govorimo o djelovanju na lokalnoj razini, imate podršku Rijeke, ali kod ovog projekta bit će vam važna suradnja s Ministarstvom. Nakon razgovora s ministrom imali ste načelnu podršku. Je li do daljnjega neosporno da ćete imati podršku države?
Ja nisam imao ni jedan sastanak s g. Hasanbegovićem, niti sam ga planirao.
Gradonačelnik se sastao s njim.
Da. No, bez obzira na funkciju koju Hasanbegović obavlja, s njim ne može biti dijaloga, jer se vrlo jasno radi o osobi koja radi na razaranju svega što je kritički glas u društvu, pogotovo prema političkoj opciji iz koje dolazi. Što se tiče njegovih obećanja i izjava, tome nisam vjerovao ni u jednom trenutku, jer mislim da on govori jednu stvar, a na terenu radi sasvim drugo. Što se tiče budućeg ministra kulture, nadam se da će to biti osoba koja je kompetentnija i da će dati podršku, jer ovaj projekt jest od nacionalnog interesa. Iako se realizira u Rijeci, on se može iskoristiti za širu promidžbu ovog društva. Svaki normalan ministar bi trebao na to tako gledati i pomoći ovom projektu. Vidjet ćemo što će vrijeme donijeti.
Kako se radi fina opstrukcija projekata? Je li dovoljno da se zatvori “špina”, kao što se događalao vama u Rijeci?
Nama su Hasanbegović i njegova zamjenica Ana Lederer uskratili 500 tisuća kuna, odnosno 480 tisuća za programe, uz obrazloženje da imamo previše autorskih projekata, a premalo svjetske i domaće dramske književnosti, što nije točno. Mi smo im pobrojali što što se sve realiziralo u protekle dvije godine, iako ne vidim nikakav problem ni u autorskim projektima. Trebalo bi znati da se u polju dramskih umjetnosti stvari razvijaju, ne stoje tamo gdje su bile u 19. stoljeću. Postoji puno načina za opstrukciju rada i u institucionalnom i vaninstitucionalnom kontekstu. To smo vidjeli i kroz ovaj desant na nezavisnu scenu, koji je izvršilo Hasanbegovićevo ministarstvo. Nadam se da će u ministarstvo doći osoba koja će prepoznati vrijednost ovoga i znati to iskoristiti za afirmaciju Rijeke i Hrvatske u europskom kontekstu.
Kako se projekt financira?
Na tome se još uvijek radi. Dio sredstava dolazi iz Europske unije, dio će osigurati grad, a dio bi trebalo ministarstvo. U onom segmentu koji ću ja realizirati ići ću na europske fondove, jer postoji potencijal da se dobiju sredstva i nadam se da će se svi projekti realizirati u onom obimu u kojem su zamišljeni.
Kakva su vaša iskustva u riječkom kazalištu, kada govorimo o publici? Je li ona dobro odgojena?
Mislim da je jako dobro odgojena. Mi smo radili na edukaciji publike, pokrenuli smo program koji je jedistven u RH i ovom dijelu Europe. Zove se “diplomirani gledatelj” i radi se o neformalnoj edukaciji gledatelja. Oni su imali niz radionica, omogućeno im je da dolaze na početak proba svih projekata koji su se radili, da dođu na zadnje probe i razgovaraju s autorima. Imali smo radionicu na kojoj smo pokazali kako se postavlja svjetlo, mogli su vidjeti i ono što publika rijetko ima priliku vidjeti – kako predstava izgleda s one druge strane za vrijeme izvedbe i to doslovno. Taj program je u jednom trenutku imao 130 polaznika, što je za grad veličine Rijeke impozantna brojka. Ja ću u sklopu EPK nastaviti s edukacijskim programima. Svi autori koje sam nabrojao u planu su da naprave i različite oblike edukacije i za lokalnu zajednicu, a probat ćemo uspostaviti suradnju i s umjetničkim školama u regiji da se studenti upoznaju s njihovim radom, metodologijom rada, načinom na koji nastaju predstave.
Paralelno razvijate i vaše projekte. Za jesen pripremate “Rekvijem za Europu”. Što on donosi?
Projekt će se realizirati u Staatsschauspielhausu u Dresdenu i nastavlja se na ovo o čemu smo govorili – pitanje onoga što se događa u Europi, krize vrijednosti, koje običavamo zvati europskim, porast islamofobije. Dresden je zanimljiv jer je to grad s vrlo jakom desnicom. PEGIDA se ondje okuplja jednom tjedno i tu se skupi oko 5.000 ljudi. Mislim da je taj grad lakmus papir za ono što se može dogoditi u ostatku Njemačke, jako mi je drago da radim upravo u tom gradu. Govorili smo o turbulentnim vremenima u umjetnosti. Mislim da ovo je jedan veliki izazov – da se na ovakvom mjestu govori o budućnosti Europe, da ona ovakva kakva je umre i da se rodi neka druga Europa. Ne smijemo zaboraviti da pored idealizirane slike Europe postoji i ona druga – ona koja je imala kolonijalna osvajanja i koja je stvorila ekonomsku ovisnost, Europa koja izvozi velike količine oružja, Europa socijalnih nejednakosti, da tu postoji razlika između bogatog sjevera i siromašnog juga, što se vidi po standardu zemalja članica EU. Mislim da Europa nije nimalo idilična i homogena i mislim da s novim terorističkim napadima određene politike u Europi koje priželjkuju suspendiranje određenih ljudskih i građanskih prava dolaze na svoje i to je također nešto o čemu se treba govoriti i u umjetničkim produkcijama.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
