"Ni ja ni članovi moje obitelji – dakle, ni moja djeca! – nismo 'razvalili čeljust žvakaćom', pa ni 'od nervoze ili dosade zbog krajnje nenaviknutosti na takve čudne događaje, na kojima se ne možeš pošteno ni potući”. Ni ja niti moja djeca -a naravno, ni moja supruga – nikad se nismo potukli".
Dio je to pisma kojeg je ministar kulture Zlatko Hasanbegović uputio pravobraniteljici za djecu Ivani Milas Klarić, a zbog teksta Zrinke Vrabec Mojzeš u kojem je spominjala njegovu djecu.
Hasanbegovićevo pismo prenosimo u cijelosti.
“Poštovana gospođo pravobraniteljice!
U zagrebačkom tjedniku Nacional, br. 951 od 19. srpnja 2016., na str. 8.-9. koje dostavljam u prilogu, objavljen je članak Zrinke Vrabec Mojzeš pod naslovom „Od raspusta do kampanje”. U tom se tekstu nalaze i sljedeći odlomci:
“A kad smo već kod kampanje, ljubazno molim buduću vladu, ma tko je sastavljao, da prilikom imenovanja ministra kulture nastoji izabrati nekoga tko je bio barem na dva koncerta u životu i možda pokojoj kazališnoj predstavi, a ne samo na nogometnim utakmicama. Netko tko zna da nije zgodno u prvom redu gala koncerta na Stradunu razvaliti čeljust žvakaćom, s cijelom obitelji – ženom i djecom koja također marljivo žvaču. Možda od nervoze ili dosade zbog krajnje nenaviknutosti na takve čudne događaje, na kojima se ne možeš pošteno ni potući, a kamoli vikati ‘za dom spremni’ ili baciti neku baklju.
Bilo bi zgodno da ministar bude netko tko zna kada treba zapljeskati, kada se ustati i kako pozdraviti ljude oko sebe. Osim što podrazumijeva podrezane nokte, opranu kosu, pošišane dlake u nosu, čiste gaće i ‘zglancane’ cipele, ministarska funkcija zahtijeva i poneku društvenu vještinu, lakoću komunikacije, ležernost s medijima, a i određena doza simpatičnosti, bez luđačkog pogleda, dobro bi došla. Budući da sve to megapopularni Hasanbegović nema ni u tragovima, ovo je moj osobni dodatak zahtjevu Kulturnjaka 2016, koji su u otvorenom pismu zatražili da stranke već sada imenuju budućeg kandidata za ministra kulture…”
Autorica članka te urednik i nakladnik spomenutoga tjednika imaju legitimno pravo o mome djelovanju kao ministra kulture u vladi Republike Hrvatske, kao i o mojim političkim pogledima, znanstvenim uvjerenjima, člancima i knjigama misliti (i pisati) što god hoće, ali se pritom ne mogu nekažnjeno služiti neistinitim činjeničnim tvrdnjama, besprimjernim govorom mržnje, a još manje mogu tekst koji je prepun izmišljotina i najodvratnijih uvreda začiniti još i javnim obračunom s mojom obitelji odnosno s mojom suprugom i dvojicom mojih malodobnih sinova te im izravno obezvrijediti ljudsko, građansko i dječje dostojanstvo.
Ni u kojoj javnoj prigodi, pa dakle ni na „gala koncertu na Stradunu” ni ja ni članovi moje obitelji – dakle, ni moja djeca! – nismo „razvalili čeljust žvakaćom”, pa ni „od nervoze ili dosade zbog krajnje nenaviknutosti na takve čudne događaje, na kojima se ne možeš pošteno ni potući”. Ni ja niti moja djeca – a naravno, ni moja supruga – nikad se nismo potukli, a na kulturne događaje nismo nenaviknuti niti na njima zijevamo od dosade – kako uvredljivo insinuira Zrinka Vrabec Mojzeš – nego je baš obrnuto: i moja obitelj i ja redovito posjećujemo i koncerte i kazališne predstave, a moja djeca, stara deset i dvanaest godina, od najranije dobi pohađaju glazbenu školu Vatroslava Lisinskog (violina i klarinet) te zagrebački dramski studio i učilište Zagrebačkoga kazališta mladih (ZKM), a njihova pristojnost, građanski odgoj, trud, predani rad i nadarenost prepoznati su i nagrađeni javnim nastupima, priznanjima, odabirom među više stotina djece na kazališnoj audiciji i dvogodišnjim glumačkim angažmanom u dječjoj kazališnoj predstavi Emil i detektivi u redovitom repertoaru ZKM-a.
Drugim riječima, u koncertnim prostorima i u kazališnim dvoranama smo neusporedivo češće od Zrinke Vrabec Mojzeš koju se tamo zapravo i ne da primijetiti. Pravobraniteljica za djecu, dakako, nije institucija koja registrira posjete kulturnim manifestacijama, ali je – u smislu čl. 2. Zakona o pravobranitelju za djecu, ona koja štiti, prati i promiče prava i interese djece na temelju Ustava Republike Hrvatske, međunarodnih ugovora i zakona. To znači da, između ostaloga, prati povrede pojedinačnih prava djece i proučava opće pojave i načine povreda prava i interesa djece (čl. 6.) te je ovlaštena nadležnim tijelima državne uprave, tijelima lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravnim i fizičkim osobama predlagati poduzimanje mjera za sprječavanje štetnih djelovanja koja ugrožavaju prava i interese djece i zahtijevati izvješća o poduzetim mjerama (čl. 10.). U skladu s time, pravobraniteljica za djecu je, sukladno čl. 14. istog zakona, ako dozna ili ocijeni da je dijete izvrgnuto tjelesnom ili duševnom nasilju, spolnoj zloporabi, zlostavljanju ili izrabljivanju, zanemarivanju ili nehajnom postupanju, obvezna odmah podnijeti prijavu nadležnom državnom odvjetništvu te upozoriti nadležni centar za socijalnu skrb i predložiti mjere za zaštitu prava i interesa djeteta.
Zato Vas ljubazno molim, poštovana gospođo pravobraniteljice za djecu, da me u skladu s čl. 16. Zakona izvijestite, dijelite li moje mišljenje da su opisanim tekstom Zrinke Vrabec Mojzeš, povrijeđeni interesi i ljudska prava moje malodobne djece – ili možda moja djeca nemaju pravo na zaštitu!? – i ako to mišljenje dijelite, koje korake kanite poduzeti. Razumije se da ću ja, ne čekajući Vašu obavijest, poduzeti one korake na koje sam ovlašten osloncem na Ustav Republike Hrvatske, Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda s Dopunskim protokolima te zakone Republike Hrvatske.
S poštovanjem,
Dr. sc. Zlatko HASANBEGOVIĆ”.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
