Novinar, pisac i scenarist serije "Novine" koja u nedjelju kreće s emitiranjem gostovao je u ponedjeljak u Pressingu Petra Štefanića.

Nakon nekih problema, serija ide na javnu televiziju. Što je bio problem?

Nismo obaviješteni da je bilo problema, ali se s terminom dosta spekuliralo, sad je li problem bio u definiranju jesenske sheme, ne znamo. Mislim da ova serija nije toliko problematična da bi je HTV bojkotirao, pogotovo zato što je njihova serija. Ne vidim što bi tu moglo biti problematično, iako ljudi koji su radili na njoj, uključujući redatelja Matanića, očekuju dizanje prašine. Ne vidim ništa neobično i provokativno. To uvijek ovisi o tome koliko je što kome provokativno, a ja ne mislim da je prešlo mjeru.

To je prime time i sa sadržajem će odskakati od ostalog sadržaja na HTV-u?

Odskakat će i po priči i kvaliteti i vizualnom izgledu, svim elementima po kojima se ocjenjuju dramske serije. Odskakat će od svega što smo vidjeli na ovim prostorima. I po režiji, glumi bit će daleko iznad, ali ja sam dosta subjektivan.

OK, je li ovo priča o Novom listu?

Ne, nije.

Nema stereotipnijeg pitanja od priče o fikciji i zbilji u seriji – a cijela radnja se odvija u Rijeci.

Često sam iz objektivnih razloga izložen tom pitanju, bio sam urednik, a to što je snimljena u Rijeci to je više plod Matanićeve želje da snimi Rijeku kao nikad prije, jer mi ne znamo kako ona izgleda na televiziji, a ona je vrlo vizualno zahvalna. Daje puno mogućnosti da ga se lijepo snimi. To je prvenstveni razlog, a ne to što sam ja bio urednik Novog lista. U svemu što radite ima autobiografskog, ali pogrešno je to doživljavati kao dokumentarac. Vodio sam se unutrašnjom logikom pripovijedanja, nakon što sam ugrubo postavio radnju i likove.

Radili ste u doba kada je tamo vlasnik bio Robert Ježić, HDZ-u blizak. Mnogi su novinari tada kupljeni da sjede na klupi. Bilo je tada slučajeva da su lijevo liberalni novinari angažirani tada kako ne bi pisali nego sjedili na klupi?

To je donekle točno. Bio je samo jedan novinar kupljen, dobivao plaću da ne radi i to protiv svoje volje – Viktor Ivančić. To je ujedno i moj oubiljan krimen, mada sam došao na uredničko mjesto kada je ta zabrana vrijedila 6 mjeseci. Ona se nije riješila. On je moj najbolji prijatelj i tada i danas. Kad sam došao, pokušao sam podsjetiti Ježeća na njegovo obećanje da će pisati, ali to se razvlačilo i otezalo. Kada je Sanader podnio ostavku, on je mogao pisati, ali više nije htio. Bio sam u delikatnoj situaciji iz koje nisam našao izlaz, možda sam trebao opodnijeti ostavku, ali nije mi se to činilo pametnim. Između Viktora kojeg volim i situacije – nimalo se ne ponosim, ali nisam to riješio.

Kako je pisati za televiziju u odnosu na pisanje klasične literature?

Pisao sam scenarij za Cirkus Kolumbiju 2010. godine, temeljen na mojoj knjizi. Razlika je na tehničkoj razini, postoje zakonitosti drugačije od novinskog i televizijskog. Ključna stvar je da razmišljate u dijalozima i scenama, a ne kroz emotivna stanja likova i opise.

Ipak se piše za širu publiku?

Naravno. Ne vjerujem da ću ikada napisati knjigu koju će držati u rukama onoliko ljudi koji će pogledati ovu seriju. Tehnička je stvar kako ćete pisati priču – kroz scene ili poglavlja. Način razmišljanja je drukčiji.

Koliko danas TV proizvod može trajati, kao što su nekadašnje serije iz bivše Jugoslavije. Koliko su danas gledljive? Može li se očekivati trajnija vrijednost?

Tako se bržo živi i tako je tehnologija napredovala da je teško razmišljati što će biti za deset godina. Prije 30, 40 godina snimane su neke serije i na desetke puta su reprizirane, ali se to još gleda. Radi se o kvaliteti – dobre stvari preživljavaju.

Koji su vam uzori? Koliko gledate uopće te serije, gutate li ih u komadu preko noći?

Ne mogu reći da sam gutač serija, mada sam pogledao jako puno i američkih i skandinavskih zadnjih godina. Mislim da je ruski jedan pisac kazao da su danas Tolstoj i Dostojevski živi pisali bi serije, jer su to društveni romani današnjice. Ne bih ih uspoređivao s klasičnim romanima.

Netko je primijetio već strukturnu sličnost sa serijom Žica, osobno meni najboljom u povijesti, ali da je stil tih serija posve drukčiji? Da je Vaša serija napravljena puno nabrijanije od mirne Wire serije?

Žica je jedna od najvažnijih serija snimljenih na svijetu, ona je prekretnica. Puno je serija nastalo nakon nje, a bile su sjajne i veličanstvene, ali televizija danas previše toga guta da bismo mogli pratiti sve na pravi način i da bismo imali pravi odnos.

Serija House of cards je do te mjere cinična prema američkoj politici da je zapravo zadivljujuće gledati da se nešto toliko gledano na taj način bavi s politikom? I da je gori od stvarne zbilje? Je li paralela s House of Cards….

Uz Žicu je i House of Cards jedan od uzora, kao i danski Borgen, Breaking Bad. Ima ih puno, godišnje pet do šest ih se proizvede. Sve su one inspiraccija i poticaj za pisanje serija. Uzori nisu toliko vidljivi. Mogu se iščitavati između redaka i podtekstu, prije svega zbog originalne i prepoznatljive Matanićeve režije. To je zapravo njegovo umjetničko djelo. Priča, radnja i likovi su moji, ali ovo je najbolje što je on snimio.

Je li bilo pritisaka s obzirom da se dotiče djela establišmenta? Čujem da je i Crkva prikazana na način koji nije posve uobičajen u prime time na javnoj televiziji? 

Nikakvih pritisaka nije bilo i zato moram zahvaliti producentima, koji su to napravili na visokoj razini.Ne znam kako će se to doživjeti, ali koliko znam na producente nije vršen pritisak, a oni su i mene i Matanića štitili od toga i svaka im čast na tome.

Očekujete neke jake reakcije?

To je najgore. Problem mi ne bi pričinjavale negativne reakcije, ali nisam konfliktan i ne volim konfrontacije. Ne priželjkujem reakcije, ali volio bih da uzbudi ljude i da ih potakne na razmišljanje – ne ludujem za prosvjedima protiv sebe.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.