Ugledni hrvatski znanstvenik svjetskoga glasa, Ivan Đikić, koji uporno pokušava premijeru Andreju Plenkoviću, na primjeru ministra Pave Barišića, ukazati kako je plagiranje opasna prijetnja hrvatskom društvu, na svom je blogu opisao kontakte s hrvatskim ministrima.
Đikić je, piše, kontaktirao sa šest ministara, i s onima iz HDZ-a, kao i s onima iz SDP-a, među kojima je i Željko Jovanovića za kojega je Đikić, prema aktualnom ministru Pavi Barišiću, “bio neformalni konzultant i savjetnik“.
Tekst Ivana Đikića u cijelosti prenosimo s njegovoga bloga:
“Do sada sam osobno razgovarao sa šest ministara iz raznih Vlada RH (četiri člana HDZ-a, jednim članom iz HSLS-a i jednim iz SDP-a).
Svi su tražili moje mišljenje i odgovarao sam im uvijek iskreno, s određenom dozom kritike i konstruktivno fokusirajući se na probleme mladih i na njihovu budućnost. To su bili moji u potpunosti besplatni savjeti kao neovisnog stručnjaka za dobrobit Hrvatske i za njih nikada nisam ni tražio ni uzeo bilo kakav honorar.
Godinu dana prije razgovara s ministrom Jovanovićem (SDP) vodio sam razgovor i s ministrom Fuchsom (HDZ).
Oba su razgovara bila vođena sličnim temama: transparentnost u financiranju znanstvenih projekata i odborima koji odlučuju o napredovanju, znanstvenoj čestitosti, ulaganju u mlade… Kao zasebna tema razgovora bio je problem znanstvenika koji i nakon navršenih 65 godina života raznim načinima produžuju svoje vodeće funkcije te ne dozvoljavaju mladima napredovanje i vođenje institucija novim i produktivnijim načinom. Ta je tema i danas relevantna jer nemali broj znanstvenika, te i još više starosne dobi, bez jasnih kriterija iskorištava novac iz MZOS-a umjesto da ga se usmjerava mladima za napredak njihove karijere. Stoga su oba ministra i iz HDZ-a kao i SDP-a čuli moja slična mišljenja.
Ministar Jovanović je u razgovoru postavio dosta potpitanja. Ponudio mi je da budem formalni savjetnik u MZOS. Odbio sam ga rekavši da se ne želim baviti politikom u znanosti i da to neću prihvatiti. Zamolio me je da surađujemo na raznim znanstvenim projektima no odgovorio sam da ni to ne mogu prihvatiti zbog moje djece s kojima želim provesti što više vremena. Iskreno, bio sam umoran od tih svih napada kojima sam u Hrvatskoj bio izložen od 2006.-2010. godine i od svega mi je bio potreban mali odmak. Nakon tog razgovora nikada nisam prihvatio ni jednu javnu funkciju tijekom Vlade premijera Milanovića ni u kojem odboru u MZOS i znanstvenim institucijama i odbio sam sve ponude. Prema tome, nema i ne može biti bilo kakvih primisli da sam bio bilo kakav savjetnik: formalni ili neformalni, poluformalni ili plaćeni u MZOS ministra Jovanovića.
Slična je situacija bila prije dva tjedna ali tada sam razgovarao s premijerom Plenkovićem. Ured predsjednika Vlade RH nazvao me 03. siječnja 2017. godine. Razgovor je bio ugodan. Na moje komentare o opasnostima koje plagiranje ministra znanosti donosi, prvenstveno mladima u RH, premijer, gospodin Plenković nije dao jasan odgovor. Tek mi je rečeno da osobno poznaje ministra Barišića, da se radi o maloj grešci u fusnoti i da je on odgovoran ministar.
Razgovarali smo i o premijerovim idejama o širem uključivanju stručnjaka u reformu obrazovanja u Hrvatskoj pri čemu mi je ponuđeno da sudjelujem u Savjetničkom tijelu pri Vladi RH koje bi trebalo iznjedriti promjene u obrazovnom sustavu u Hrvatskoj. Odbio sam prijedlog jednostavno zbog nedostatka vremena za tako odgovornu funkciju. Na kraju našega razgovora imao sam potrebu naglasiti da kao odgovorni znanstvenik neću moći prešutjeti činjenice koje potvrđuju plagiranje od strane ministra znanosti. Zamolio sam premijera da se fokusiramo na kulturu komunikacije temeljem činjenica kako bi se izbjegli osobni napadi i sukobi u javnosti zbog mojih iskustava iz 2006. godine. Premijer se složio i pozvao me na kavu pri mojem slijedećem dolasku u Zagreb kako bi se i osobno upoznali. Zahvalio sam i time je razgovor bio završen.”
