Zašto iz Hrvatske odlaze liječnici i medicinske sestre, u kakvom je stanju hrvatsko zdravstvo te povlači li ministar zdravstva dobre poteze, kao i trebate li cijepiti dijete ili ne neka su od pitanja na koje nam je odgovorio gost Novog dana, predsjednik Hrvatske liječničke komore, Trpimir Goluža.

Zabrinjavajuće je stanje u zdravstvu. Top tema su liste čekanja, a na pojedine se preglede čeka i po 650 dana, ovisno o ustanovi. Zašto je tomu tako?

Liste čekanja postoje u svim europskim zemljama, tako i u Hrvatskoj. Treba imati na umu jednu stvar, a to je da akutni bolesnici nemaju nikakvih lista čekanja i odmah bivaju zbrinuti, a u sustavu nema dovoljan broj izvršitelja i ne može se dovoljno brzo pružiti zdravstvena usluga.

Postoji li odmak hrvatskih bolnica od europskih?

Naravno da postoji odmak, trebalo bi gledati specifično po pojedinoj pretrazi, a dobar dio toga je specifični stav prosječnog hrvatskog građanina o zdravlju i zdravstvenoj zaštiti. Napravili smo jednu analizu i preko 30 posto nalaza koji se nalaze na radiološkoj dijagnostici uopće se ne podiže, a to pokazuje da ljudi nisu odgovorni. Liječnici, s druge strane, propisuju pretrage koje ne bi trebali.

Priča se da liste čekanja odgovaraju bolnicama, jer HZZO bolnicama plaća po obavljenom pregledu.

Upravo zbog toga ne bi odgovaralo bolnicama imati liste čekanja, ako bi se pregled plaćao. Liste čekanja nisu posljedica smišljene politike odugovlačena pojedinih ravnatelja bolnice. Upravo suprotno, mislim da nemamo infrastrukturnih ni kadrovskih resursa i sustavom se neadekvatno upravlja. Lista će uvijek biti, samo je pitanje njihovih dužina. Mi smo ministru uputili dijagnostičko – terapijske smjernice, koje bi smanjile broj nepotrebnih pretraga, jer je u Hrvatskoj, u usporedbi s drugim europskim zemljama, negativnih nalaza značajno više, što kaže da dobar dio pretraga nije bio potreban.

Kako procijeniti je li pretraga bitna ili nije?

Liječnici su ljudi koji 6 godina idu na fakultet kako bi to naučili, potom na staž i na specijalizaciju. Za 12 godina mi to uistinu naučimo i vjerujem da jako dobro znamo.

Što ako je upornost građana problem?

Ako čovjek inzistira, onda mu je dobro omogućiti, međutim, ako je inzistiranje stručno neutemeljeno, po mom mišljenju, taj bi čovjek o vlastitom trošku trebao platiti pretragu.

Imamo i opciju da se, ako se u jednoj bolnici na pregled dugo čeka, može tražiti obavljanje toga pregleda u drugom gradu.

Svi osiguranici u Hrvatskoj mogu obavljati pretrage i preglede u cijeloj Hrvatskoj, međutim, ljudi se vežu za pojedine liječnike i ustanove i smatraju da je to najbolji izbor i inzistiraju na tome i spremni su dulje čekati. U Hrvatskoj ima neiskorištenih kapaciteta koji bi se boljom organizacijom i povjerenjem mogli iskoristiti. Hrvatski zdravstveni sustav je u takvom stanju da čelni ljudi trebaju živjeti sustav, raditi 24 sata i to je jedini način da hrvatski zdravstveni sustav ostane na ovoj razini pružanja uskluga, za koju držim da je jako dobra, pogotovo ako se stavi u korelaciju sa stanjem u zdravstvu i brojem djelatnika.

Ističete manjak resursa. Prema informacijama, Hrvatsku je napustilo 525 liječnika. Kako to komentirate?

Takva je situacija bila u prosincu prošle godine. Napravili smo studiju uparujući podatke iz sustava i došli do objektivnog pokazatelja koliko je liječnika otišlo i nije se vratilo. Došli smo do podataka koji su poprilično zabrinjavajući. Prosječna dob je značajno manja. Velik broj liječnika napustio je sustav prije nego je na pravi način uopće ušao u njega, kolege koji su netom nakon završenog fakulteta i staža odlučili karijeru nastaviti vani. Pozicija specijalizanata u Hrvatskoj bitno je lošija od pozicije vani. Cijela priča o pravilniku objektivno je pokazala kakva je situacija hrvatskih mladih liječnika. Oni su vezani određenim obvezama, robovlasničkim, a u zemljama Europske unije, nakon obavljene specijalizacije, pogotovo ako su bili dobri, kvalitetni, nemaju nikakve obaveze, nego poslodavac daje uvjete koje je vrlo teško odbiti.

Smatrate da hrvatski sustav ne radi dovoljno na tome da specijalizante zadrži u Hrvatskoj?

Što se tiče specijalizacije, u Hrvatskoj je na snazi model koji je formiran sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, koji je potrošen. Mi živimo u 2017. godini, društvo je bitno različito od onog što je bilo, potrebe pojedinca, mogućnosti, želje su drugačije i sustav specijalizacije je potrebno prilagoditi. Tu mi kasnimo, međutim, Hrvatska liječnička komora je napravila prijedlog, koji smo uputili ministru, ali nismo naišli ni na kakav odgovor, a nadam se da će se razmotriti prijedlog, jer smatramo da je dobra osnova za uspostavljanje koncepta koji će omogućiti da mladi liječnici ostaju u sustavu. Kadrovsko pitanje određuje perspektivu sustava.

Što predlažete?

Da biste mogli donijeti prijedlog, mora se adekvatno procijeniti situaciju. Napravili smo anketu među 1500 liječnika. Njih  60 posto izavilo je da bi, kad bi dobili povoljnu ponudu iz inozemstva, svakako otišli, 30 posto kazalo je da bi dobro razmislili, a 10 posto bi svakako ostalo u Hrvatskoj. Analizirali smo zašto žele ostati u sustavu, to su ljudi koji su stambeno situirani i zadovoljni razvojem svoje karijere. Pitanje perspektive je jako važno, mladi ljudi ako ne vide perspektivu, donose odluku da napuste sustav. 80 posto hrvatskih liječnika smatra da neće biti bolje u dogledno vrijeme. Anketirali smo i kolege koji su rekli da bi napustili Hrvatsku i zanimalo nas je koji su razlozi. Iako se ističe potplaćenost liječnika, financije nisu najviše spominjan razlog odlaska, nego neostvarivanje vlastitih ambicija u hrvatskoj sredini. Nad liječnicima u Hrvatskoj se provodi svojevrsno pravno nasilje, gdje se određeni pravilnici i zakoni ne primjenjuju na način da se provode nego se krše.

Kako komentirate slučaj specijalizantskih ugovora u Sisku?

U Hrvatskoj nije još zaživjela ideja, a to je da nije potrebno donositi mjere za sprečavanje odlaska ljudi, potrebno je provoditi politiku zadržavanja, stimulacijskim uvjetima pokazati da u državi postoji mjesto i potreba za njima. Mjerama, zabranama, prijetnjama neće se niša postići. Sisak je primjer kakav ne smije biti. Postoje bolnice koje traže da specijalizanti potpišu da u slučaju njihove smrti obitelj snosi sve troškove specijalizacije. Umjesto da uprava bolnice u Sisku iznalazi načina kako zaposliti pet novih radiologa, koji su im prijeko potrebni, kao i uvođenje stimulativnih mjera, oni destimuliraju. Mladi liječnik koji planira imati obitelj, troje ili četvero djece, za mjesto rada neće sigurno izabrati bolnicu u Sisku. Temeljni problem je demografija, demografski slom i onda se dopusti pojedinim ravnatelja bolnica da donosi ovakve pravilnike.

Mnogi se liječnici nisu vratili iz inozemstva, ističu da nije bitan novac, nego odnos prema struci. Jesu li liječnici u Hrvatskoj dovoljno plaćeni?

To nije upitno. Liječnici u Hrvatskoj nisu dovoljno plaćeni, ako gledamo u korelaciji sa zemljama u Europi, ali ne mogu ni biti plaćeni kao u inozemstvu. Problem je u organiziranosti sustava. Kad odu u inozemstvo, moraju se baviti samo strukom, radom, a ne organizacijskim ptanjima, njihovo je da rade. Potiče se odgovornost u sustavu i izvrsnost. U Hrvatskoj nema odgovornosti niti se potiče izvrsnost. Napredak se može ostvariti samo sinergijom struke i politike.

Kakav je vaš odnos s ministrom zdravstva?

Korektan, ali ministar se u ovom periodu bavi analizama, nije počeo donositi odluke. HLK je spremna biti partner ministru. Primijetili smo da država ne donosi mjere i odluke koje bi bile aktivne i koje bi išle u prilog zdvstvenoga sustava i odlučili smo u okvirima svoje mogućnosti učiniti sve da se poboljša uloga liječnika. Radimo intenzivno na dogovaranju povoljnijih stambenih kredita za naše kadrove, jer je to jako važno. Mladi čovjek se usidri u sustav, kad ima riješeno stambeno pitanje. Ipak, nije pitanje liječnika. Liječnici će se snaći i u Hrvatskoj i izvan nje, pitanje je spašavanja građana. Ako se ovaj trend nastavi, zdravstvena usluga u Hrvatskoj će biti teže dostupna i manje kvalitetna.

Kakav je vaš stav o cijepljenju?

Svaki odgovoran čovjek bi se cijepio. Moj je stav vrlo jasan, preporuke struke se treba pridržavati, to nije ništa upitno. Imamo sjajne stručnjake epidemiologe i trebamo slušati struku, da struka kaže što treba raditi. 

Ipak, postoje roditelji koji ne žele cijepiti svoju djecu.

Vrlo je jednostavno. Ljudi koji se ne žele ponašati u skladu s određenim uzusima, trebaju biti destimulirani. Ako se netko ponaša na takav način da ugrožava vlastito dijete, ali i tuđe, onda treba pronaći mehanizam da ga destimulira. Određene beneficije koje mogu koristiti ljudi koji u potpunosti poštuju kalendar cijepljenja, trebale bi biti nedostupne ljudima koji iz samo njima znanih razloga i pseudorazloga to odbijaju.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.