Jesu li stanovnici država nastalih raspadom bivše Jugoslavije poligloti po rođenju i učenju materinjeg jezika ili se ipak radi o istom jeziku?
Pitanje je to koje se ponovno pokrenulo zahvaljujući donošenju Deklaracije o zajedničkom jeziku, koju potpisuje niz uglednih intelektualaca iz regije, na koje se digla kuka i motika u nacionalističkim krugovima.
VEZANE VIJESTI
U tekstu deklaracije se jezik ne imenuje, ali se – potpuno suprotno nacionalističkim mitovima – tvrdi da je on zajednički građanima Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Hrvatske.
No, ima i onih koji kažu da tvrditi da se radi o istom, premda policentričnom jeziku, zapravo politički konstrukt, a ne bjelodana istina. Naša ministrica kulture Nine Obuljen Koržinek, naime, kaže: “Pitanje zajedničkog jezika je politički konstrukt koji je došao s jednom državom ’45. godine i nikada zapravo u stvarnosti nije zaživio. On se nazivao hrvatsko-srpskim jezikom, ali svi smo mi u školi učili hrvatski i pisali smo na hrvatskom. Nije mi jasno koji bi cilj bio danas pokretati takvu inicijativu”.
Ciljevi Deklaracije su, među ostalima, zaustavljanje represivnih, nepotrebnih i po govornike štetnih praksi razdvajanja jezika, prestanak rigidnog definiranja standardnih varijanti i izbjegavanje nepotrebnih, besmislenih i skupih ”prevođenja” u sudskoj i administrativnoj praksi kao i sredstvima javnog informiranja. Tako navode potpisnici Deklaracije. No, prethodnik Nine Obuljen Koržinek, HDZ-ovac Zlatko Hasanbegović, je po običaju nešto oštriji i u takva objašnjenja ne vjeruje. Poručio je da se radi o “vukovskom vapaju jugoslavenskih nacionalista za izgubljenom domajom”.
Zvuči li Hasanbegović uvjerljivije od Štefice Galić, urednice portala Tačno.net, i potpisnice Deklaracije, koja kaže:
“Smatram da ne treba pristajati na sve veće nacionalističke podjele, kako sutra naša djeca ne bi bila neprijatelji jedni drugima, da se – naravno – razumiju, kao što se i mi do sada razumijemo i da se ukidaju dvije škole pod jednim krovom. Da jezik ponovo bude ono što će nas spajati, a ne razdvajati.”
Zašto Argentina priča španjolskim, Brazil portugalskim jezikom, a stanovnici BiH, Hrvatske, Crne Gore i Srbije – različitim jezicima? Jesu li oni uistinu različiti, pa je Bosna i Hercegovina, primjerice, uistinu trojezična zemlja? Ili se i ondje svi zapravo međusobno razumiju, na što logika kaže da “pričaju istim jezikom”?
