Nikola Dimitrov, makedonski ministar vanjskih poslova dao je ekskluzivni intervju za N1 televiziju. S njim je u Dubrovniku na 12. Dubrovnik Forumu razgovarala naša reporterka Ivana Dragičević.

Krenuli ste u veliku diplomatsku ofenzivu. Puno je turbulencija u Makedoniji. Koji su bili vaši prvi potezi?

Ova Makedonija, ona koju ja predstavljam, zrelija je Makedonija. Naučili smo brojne korisne lekcije u našoj borbi sa slabim institucijama i u sustavu u kojem je jedna osoba odlučivala o sudbini svakog građanina, čak i o njegovoj sreći, radnom mjestu, porezima i tako dalje. Zapravo nam ne trebaju stotine spomenika na trgu u Skoplju da bismo bili ponosni Makedonci. Ova Makedonija pristupa svojim susjedima bez predrasuda i straha. U prvi službeni posjet htio sam otići u Atenu jer je ondje izvor naših najvećih problema. A držim da je zadatak diplomacije rješavati probleme, otvarati zatvorena vrata, stjecati nove prijatelje i jačati postojeća prijateljstva.

Makedonija je zbog spora oko imena već dugo u svojevrsnoj čekaonici Europske unije i NATO-a. Kakvu ste poruku prenijeli Ateni i što su vam ondje rekli?

Moja je poruka bila sljedeća… Molimo vas za vašu potporu, držimo da morate promisliti o tome kakvog susjeda želite imati. U Makedoniji smo sada snažno predani izgradnji europske demokracije koja se temelji na vladavini prava te vjerujemo da je i u interesu Grčke imati takvog susjeda. Poručio sam im i da dugogodišnje blokiranje susjedne države u njezinim najvažnijim strateškim ciljevima nužno ne stvara konstruktivno ozračje, nego nas sve više čini defanzivnima i pojačava osjećaj straha. S obzirom na to da Grčka može iskoristiti svoj utjecaj kao članica Europske unije i NATO-a, može postaviti niz prepreka na naš put prema budućnosti. Ali ako nas pusti u NATO, nastat će vrlo pozitivna klima za rješavanje spora oko imena. A i to će imati vrlo umirujući učinak na regiju koja u nekoliko posljednjih mjeseci, čak i u posljednjih nekoliko godina, nije baš u najsretnijoj situaciji.

Mislite li da će spor oko imena biti riješen tijekom mandata vaše vlade, uz ovakvu situaciju i odgovor koji ste dobili u Grčkoj?

Odgovorili su da nisu spremni dati zeleno svjetlo za naše članstvo prema odredbama UN-ova referentnog okvira, ali moj je odgovor bio da ih nećemo prestati pokušavati uvjeravati na pristojan način i uz pozitivne poruke. Razgovarali smo i o mjerama za izgradnju povjerenja. Dodali smo više „mesa“ tom kosturu, a krajem kolovoza ministar Kotzias doći će u uzvratni posjet. Riječ je o dugotrajnom sporu koji se ne može riješiti preko noći. Ali naš je zadatak stvoriti odgovarajući kontekst kao temelj za daljnje korake. Moramo raditi i na domaćem planu. Jer ovo je pitanje izuzetno važno za makedonski identitet, to nije potrebno posebno naglašavati. Stoga trebamo suradnji svih ključnih političkih aktera i stvaranje nacionalnog konsenzusa u inkluzivnom procesu.

Hoće li to biti moguće s obzirom na sve što je Makedonija prošla u posljednje vrijeme u pogledu vašeg preuzimanja vlasti?

Neće biti lako, osobito nakon 27. travnja, što je bila kulminacija onoga što je EK definirala kao zarobljavanje države. Toga dana policija je slijedila stranačke zapovijedi, a ne Ustav i naš parlament, sjedište naše demokracije. Slabe institucije idu ruku pod ruku s nacionalizmom. A sama definicija političkog profila Gruevskog jest ta da je on „zaštitnik nacionalnih interesa“ u Makedoniji. Ali mi želimo zamijeniti taj tip plitkog nacionalizma, koji obično poražavajuće utječe na nacionalne interese, vizionarskim domoljubljem. Mi želimo rezultate. I dok u regiji traju rasprave o prošlosti, od davne preko one otprije stotinu godina pa sve do one recentije, naši mladi i sposobni ljudi odlaze u Europu. Stoga moramo početi poduzimati određene korake u našoj regiji.

Drugo pitanje u Makedoniji bila je Tiranska deklaracija tijekom pregovora o formiranju vaše vlade te status Albanaca u Makedoniji. Je li to danas stvarnost u Makedoniji? Kako se nosite s time s obzirom na opoziciju od Gruevskog?

Ključna je priča makedonske krize trostruka. Prvo, sada i sami znamo, čak i bez bilo kakve europske perspektive, da reforme moramo shvatiti ozbiljno. Nasušno su nam potrebni jaki suci, državni tužitelji, komisija za borbu protiv korupcije. Moramo to učiniti radi nas samih.

To je problem koji i Albanija ima u pogledu institucija i korupcije.

Drugo, uspjeli smo se ujediniti bez obzira na etničku pripadnost, a to je nešto što se na Balkanu ne događa često. Zahtijevamo pravdu i preuzimanje odgovornosti. Taj osjećaj zajedništva bio je izložen napadu „politike straha“. Gruevski je govorio o federalizaciji na stranačkom skupu u Ohridu tjednima prije spomenute deklaracije. Ovaj se novi duh u mnogočemu suprotstavlja načinu na koji je politika funkcionirala u Makedoniji, vezala se uz etnička područja, nije prelazila etničke granice. Ključna vizija ove vlade jest ta da je Makedonija jača kad je i jedinstvo jače. Ako je jaz velik, Makedonija je slaba. Napore moramo usmjeriti na to da svi naši građani Makedoniju doživljavaju kao svoju domovinu. A to se ne može postići deklaracijom ili jednim zakonom, zahtijeva konstantan napor.

Je li to moguće? Kakav je identitet u tom smislu moguć ako uzmemo u obzir dvije etničke skupine koje žive u Makedoniji?

Zajedništvo o kojem govorim pokazali su izborni rezultati. Pripadnici albanske etničke skupine glasovali su za socijaldemokrate. Kriza se u mnogočemu nije svodila na Makedonce i Albance u Makedoniji, nego na nekažnjavanje, preuzimanje odgovornosti i pitanje demokracije nasuprot autokracije. Mislim da je to dominantan osjećaj u državi. Neki političari će pokušati upotrijebiti ono što nazivam starom politikom, dio te politike u mnogočemu je opravdan jer se moramo pozabaviti onime što muči naše građane. Ali to je naša sudbina, multietničko smo društvo i moramo postupati vrlo oprezno. Vrlo je bitno da postoji ravnoteža.

Je li međunarodna zajednica svjesna svih izazova? Tijekom krize Federica Mogherini posjetila je Skoplje, a zatim ga je posjetio i g. Hoyt iz State Departmenta. Jesu li svjesni koliko je cijela ova regija krhka, ne samo Makedonija, osobito zapad?

Nakon spomenutog posjeta, Europsko vijeće poslalo je poruku Balkanu. Izrazili su zabrinutost, ali i dali ohrabrenje, perspektiva i dalje postoji. Držim da će trebati učiniti i korak dalje da bi doista pomogli ovoj regiji. Granice su takve kakve jesu, svi u regiji moramo surađivati, svi imamo europsku perspektivu. Dijelimo iskustva i jednog dana granice neće biti toliko važne… To je vizija, ali u neku je ruku dovedena u pitanje. Stoga će trebati jasnija perspektiva, odvažnija Europa koja će se usuditi reći: „Ovo je pogrešno.“ Ako se uoči značajan nedostatak demokracije, poruka upućena javnosti mora biti da je to pogrešno. Dakle, Europa samu sebe mora shvaćati ozbiljno i opet mora biti ambiciozna. Mora koristiti i mrkvu i batinu te mora biti iskrenija. Mislim da će to pomoći Balkanu.

Bilo je nekoliko ideja o tome kako pristupiti rješavanju bilateralnih pitanja u regiji. Spomenuli ste granice, Hrvatska se spori oko granice sa Slovenijom. Obje su države članice Europske unije i NATO-a, ali situacija je vrlo uzavrela po pitanju granice između naših dviju država. Kako bi najbolje bilo riješiti bilateralna pitanja u regiji, uzmemo li u obzir njihov broj i razlike među njima?

Drago mi je da su Hrvatska i Slovenija članice ova oba kluba. Mislim da to pomaže uspostavi uravnotežena odnosa u sporu. Ključna je bila deklaracija potpisana na summitu u Beču u okviru Berlinskog procesa kada se šest zemalja obvezalo da se na europskom putu neće međusobno blokirati pod izlikom bilateralnih pitanja. Jer kada proces integracije postane talac bilateralnih sporova, cijela regija ispašta. Glede ovog pitanja mogu izraziti svoju nadu, čujem da postoji izrazito europska reakcija na ovo pitanje u Zagrebu i Ljubljani. Najbolje bi bilo sjesti za stol i naći rješenje kojim će obje zemlje u jednakoj mjeri biti zadovoljne. Držim da zapravo ne možete riješiti neki spor ako se jedna zemlja osjeća poraženom, tako nanosite poraz cijeloj regiji. Ali mislim da je inicijalna reakcija iz oba glavna grada vrlo ohrabrujuća. Nadam se da će i drugi slijediti ovaj primjer.

Spomenuli ste Berlinski proces. Njemačka je veoma uključena, Angela Merkel i g. Steinmeier rekli su da će ostati predani regiji. Imamo i proces Brdo-Brijuni, koji predstavlja jamstvo Njemačke i Francuske zajedno sa Slovenijom i Hrvatskom. Mislite li da bi ove inicijative mogle biti zamjena za agendu prolongirana pristupa Europskoj uniji? Jer znamo da tijekom Junckerova predsjedanja Europskom komisijom neće biti novog proširenja, vidjet ćemo kako će se stvari odvijati unutar Europske unije. Mogu li ove regionalne inicijative pomoći da održi ovaj zamah, odnosno duh procesa reformi?

Te inicijative ne mogu zamijeniti europsku perspektivu, no mogu poslužiti kao alati koji će pomoći zemljama ostvariti taj cilj. Problem s proširenjem je sljedeći… Države članice izgubile su povjerenje u to da članstvo doista ima pozitivne učinke, da se zemlje nakon ulaska doista transformiraju. A mi smo izgubili povjerenje u to da postoji kraj tog procesa, to je svjetlo na kraju tunela nevidljivo. Mislim da su spomenute inicijative izuzetno korisni alati u kontekstu infrastrukture, povezanosti mladih i drugih projekata. Čak je i politička pozornost koja se pridaje regiji svakako korisna. Na Berlinski proces treba gledati kao na nešto što je komplementarno procesu pristupanja. Moje je stajalište, a dat ću sve od sebe da u to uvjerim i sve s kojima se sastanem, da nova nada koja je u Makedoniji nastala kao posljedica ove krize, duboke moralne krize nekažnjavanja, da je to u principu prilika za sam proces pristupanja. Jer sada moramo ostvariti rezultate, moramo izgraditi sudstvo. To je i prilika za EK da ovo iskoristi kao primjer i pokaže državama članicama da ovaj proces zapravo može nešto promijeniti.

Kako gledate na važnost Berlina? Sastat ćete se i s njemačkim ministrom vanjskih poslova Gabrielom.

Njemačka je jedan od ključnih lidera demokratskog svijeta na globalnoj razini. U Europi je svakako vodeća nacija, koja će s Francuskom odrediti budućnost Europske unije. Mi u Makedoniji katkad imamo osjećaj da se pokušavamo ukrcati na vlak koji je iskočio iz tračnica. U principu ne znamo kakvoj ćemo se Europskoj uniji jednog dana priključiti. Za ovu regiju, a siguran sam da takvo stajalište dijeli i Berlin… Ako postoji regija u kojoj EU nešto može promijeniti, onda je to Balkan. Spremni smo dati sve od sebe, ali trebamo pomoć. Trebamo stare, snažne demokracije, kao i nove demokracije, da stanu iza Makedonije kako bi ovoga puta uspjela.

I na kraju, priča o geopolitici danas je prisutna u svim zemljama. Ekstremizam, terorizam, ruski utjecaj… O ruskom utjecaju puno se govorilo posebice u Makedoniji. Kako gledate na tu širu sliku jer smo na geografskom položaju gdje nas sve te stvari zaobilaze, no kako gledate na geopolitičku igru u Jugoistočnoj Europi?

Geopolitika se očito u određenoj mjeri vratila na Balkan. Ako su nam institucije snažne, ako nam je društvo inkluzivno, ako mladi ne moraju biti članovi neke stranke da bi dobili posao, bit će manje prostora za ekstremizam i smanjit će se izgledi da lideri zaigraju na kartu geopolitike. Mislim da za Balkan ne postoji strateška alternativa, ne vidim da se išta drugo nudi. Postotak varira od države do države, ali 60 do 80% naše trgovinske razmjene otpada na zemlje Europske unije, ovisimo o odlukama EU-a. Imamo slobodno tržište. Većinom putujemo u Europsku uniju. Mladi koji napuštaju naše zemlje odlaze u EU ili možda u SAD. Moramo se pomiriti s činjenicom da je to naš cilj, zacrtali smo si određeni put. I moramo uvjeriti druge da je to dobro za regiju. Ne bi trebalo biti „ili jedni ili drugi“, moramo biti otvoreni za suradnju sa svima koji žele surađivati s Balkanom, to je naš cilj i smjer u kojem idemo.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter |Facebook | Instagram.