Uz velike napore vatrogasaca koji su branili Split i okolicu od velikog požara, s vatrom su se borili i brojni volonteri. Jedan od njih je i Splićanin Marin Mikulić koji je svoje iskustvo podijelio na Facebooku.
Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:
Preksinoć sam, ka i masu drugih ljudi, izaša gasit vatru oko Splita – niko od nas nije bia ni posebno dobar ni posebno pametan vatrogasac, al ono, di vidiš vatru tu baciš vode i ideš dalje.
Relativno je dobro ispalo na kraju.
Jučer i danas vidin puno bijesa po društvenim mrezama – psuje se premijer, predsjednica, ministri. Nešto od toga stoji, nešto ne, a mišljenja se minjanju kako koga pitaš.
Kažu ne dolivaj ulje na vatru, al ja ne mogu odolit pa ću pridodat još samo jednu stvar svom tom bijesu i nepravdi – ali neću je usmjerit prema apstraktnim političarima i inima, jer oni su kakvi su bili i prije. Usmjerit ću tu jednu stvari prema samome sebi, a onda i prema ostalim građanima ovoga grada.
Pričan o gumama, sudoperima, lavandinima, wc-školjkama, staklenim bocama, plastičnim bocama, kadama, žicama, željezu i ostalom smeću koje bacamo iza prvog grma, vodeći se valjda onom – daleko od oka, daleko od srca. Samo šta svo to smeće ne nestaje kad ga bacimo već čeka da nas zajebe prvom prilikom.
A prilika je došla:
Plamen je zapalia svaku gumu bačenu u makiju i draču na području Kile, Dračevca, Mostina, Bilica, i vjerojatno svih drugih područja zahvaćenim plamenom. Svi koji su bili na terenu su iz prve ruke mogli vidit šta znači gasit bukteću gumu od traktora ili auta koja, ne samo šta ti prijeti opeklinama ako se približiš, vec ti truje pluća i grize oči – iz svake gume suklja crn plin pun cijanida, ugljičnog monoksida i sulfurovog dioksida. Ne punim ovaj tekst kemijskim spojevima da bi se pravia svojim znanjem iz dotične kemije — bila mi je 3, nema tu nekog posebnom znanja — nego jer nije teško nać informaciju na Wikipediji.
Dovoljno je znat da ni jedan od tih spojeva ne želin ni da mi najgori neprijatelj udiše, a kamoli moji ili tvoji bližnji. A udisali su ga vatrogasci, Tordica, i svi ostali Splićani koje volim i koje ti voliš.
A o plastici, staklu, željeznim žicama neću ni pisat… svi koji bili na požarištu znaju kako je izbjegavat zarđale žice i željezo za koje shvatiš da postoje tek kad ti se zabiju u nogu i pokidaju kožu. Ne triban dalje. Svi sve znamo.
I zato, za kraj, samo ovo:
Odluka oću li bacit gumu, ili bilo koje drugo smeće, iza prvog grma ne ovisi ni o Plenkoviću, ni o Grabar-Kitarović, ni o Bogu, ni o Ultri, ni o kolokvijima, ni o državnoj maturi, ni o Opari, ni o tome je li vruće, je li dere bura, je li Hajduk dobia ili izgubia, ni o Kerumu. Ne ovisi čak ni i o kvalitetnim deponijima. Ovisi samo o meni i o tebi.
Nemoj bacit gumu, plastiku, staklo, željezo ni bilo sta drugo di mu nije misto. Nađi službeno odlagalište (kakvo je da je). U protivnom, ta će se guma zapalit jednog dana i otrovat ti nećaka. To staklo će ti porizat susida, ili mater. Zbog tog željeza ćeš trčat sa svojim ditetom na hitni prijem, nadajući se da nije dobilo tetanus.
Šta god da misliš bacit iza prvog grma – nemoj.
Neću ni ja.
