Punih 27 godina radio je u pošti, na broju 988, okušao se zatim, djelomično uspješno, u privatnom biznisu, a onda mu se »dogodila situacija koja mu je osigurala egzistenciju« i došao je u priliku da ispuni obećanje koje si je zadao dok se još, kao i većina ljudi, mučio kako izvući mjesec. Pomaže brojnim bolesnima, djeci, siromašnima...

A jedno od njegovih dobrih djela ovih dana pomoć je mladoj šahistici Anamariji Radiković da otputuje na svjetsko prvenstvo u Urugvaj.

‘Anamariji i mami koja mora biti u pratnji plaćam 25 tisuća kuna. U tom iznosu su dvije povratne aviokarte za Montevideo i smještaj za mamu. Anamariji smještaj plaća šahovski savez, jel’ tako? Jesam dobro shvatio? ‘Ko joj kupuje sportsku opremu?’, pita anonimni dobrotvor novinara Novog lista kojega je kontaktirao kad je saznao da Anamarija nema novca za odklazak na svjetsko prvenstvo.

‘Nemam pojma. Šta ja znam’, odgovara mu novinar Robert Frank.

‘OK, ja kupujem! Pa neće cura iz Rijeke na svjetsko prvenstvo u Urugvaj, a da nema hrvatsku opremu! Reci roditeljima da ću joj kupiti trenirke, dresove sve što treba’, uzvraća dobrotvor.

Nije to bilo jedino dobro djelo koje je on napravio u tim danima.Ono je samo kap u moru, u oceanu njegove pomoći ljudima. Do njega svakakvim putevima, nekad to bude zaobilazno, a nekad direktno, dođe informacija da nekome treba pomoć. I on reagira. Tih je dana jednoj obitelji u Rakovici, obitelji s dvoje djece u teškim stanjima, sam od sebe kupio i poslao perilicu. Naprosto mu je došlo da pomogne.

Tko je ON? Tko je taj čovjek koji tako nesebično dijeli svoj novac? Zašto to radi? Odakle tolika količina i empatije i građanske, ljudske odgovornosti onoga koji ima da pomogne onima koji nemaju?

On je filantrop i dobrotvor. Koliko god to u današnje vrijeme zvučalo suludo i nevjerojatno, njegova je misija – pomaganje. Pomno pobrojen, popis njegovih financijskih donacija napunio bi cijelu jednu novinu! Nebrojeno je to ljudi i situacija u kojima uskače u pomoć ne pitajući gotovo ništa, osim: za što vam treba i koliko vam treba. To je njegov modus vivendi. Bezrezervno pomaganje u kojem ništa ne traži zauzvrat.

A modus operandi? Negdje nekako sazna ili pročita nešto o nekome i odmah, bez zadrške, nema tu previše premišljanja, kalkuliranja i procjenjivanja, odlučuje pomoći.

Ostvarivanje sna

‘Znaš, nisam ja oduvijek imao novaca. Tek zadnjih pet godina mi je krenulo. Dogodila mi se situacija koja mi je osigurala egzistenciju. I onda sam došao u priliku da pomažem, da ispunim obećanje koje sam sebi dao još prije, dok sam se, kao i većina ljudi, mučio kako izvući mjesec. A obećao sam si – ako ikada budem imao novaca i ako bilo kome tim novcem budem mogao pomagati, to ću i činiti! Ja sam svoj san i svoje obećanje ispunio i ispunjavam ih svakog dana’, kaže za Novi list anonimni Riječanin koji je nakon jednog posla života otprije pet godina dobar dio svojeg imetka podijelio drugima.

On se, pak, a autor teksta dobro ga poznaje i otprije, nimalo nije promijenio. Ostao je isti: živi na istom katu, u istom neboderu, u istom riječkom kvartu. Druži se s istim ljudima. S istim ljudima igra karte. Istim rutama šeće gradom i Opatijom. Jedino je opušteniji jer ga više ne opterećuju brige svakog prosječnog Hrvata oko plaćanja životnih troškova. I puno je, puno sretniji jer mnogima pomaže.

Njegova životna priča može se svesti na nekoliko zanimljivih i smiješnih crtica: punih 27 godina, sve do 2003. radio je u pošti, na telefonskim informacijama, onom znamenitom 988!

‘Uuu, dobar sam bio! Često rekorder po broju primljenih poziva. Jednom sam, u samo jednoj smjeni, dao informacije o 1.200 brojeva! Čak 1.000 brojeva znao sam napamet! Ljudi ne bi ni završili svoj zahtjev, a ja bi ga izrecitirao’, prisjeća se sa smiješkom. Onda je poželio ući u privatni biznis: malo s nekretninama, malo posredovanja, razni razvojni projekti, no više mu je to, onako poštenom i otvorenom, išlo unatrag nego unaprijed. Upoznao je, kaže, puno dobrih ljudi, ali i loših, pa i onih jako poznatih koji su mu se zamjerili, prevarili ga i ostali dužni. Te, dvijetisućite, bile su godine teškog života.

‘U jednom trenutku žena, ja i dvoje djece živjeli smo od njenog malog prihoda, minimalne mirovine. I onda se situacija sretno preokrenula. Izvukli smo se. Otad pomažem i pomagat ću’, kaže.

I počeo je pomagati. Nije mogao ostati gluh na pozive onih kojima treba pomoći. Ubrzo se, narodnom predajom kako to uvijek i biva, saznalo da postoji taj čovjek koji ne odbija nikoga. Pomažući, shvatio je da svaka nevolja ima svoju priču, svoj kontekst, svoj prapočetak, svoju tugu i ponekad sretni završetak. A nema kome nije pomogao. Od konvencionalnih pomaganja i brojnih donacija Dječjoj bolnici Kantrida za opremanje odjela onkologije i kupnje inkubatora za transport novorođenčadi, što je samo manji dio onoga što im je omogućio, pa do pomoći u zbrinjavanju beskućnika kojima je uređivao prostore za boravak. Donirao je brojnim bolesnim ljudima, djeci, siromašnima, pomagao je braniteljima…

Sudjelovao je u raznim akcijama, za znane i neznane, javnosti poznatije i slučajeve o kojima nitko ništa nije znao pa ni danas ne zna. Pomagao je nepokretnima, slijepima, nemoćnima, starima, napuštenima… Srcu mu je posebno prirastao 74-godišnji riječki beskućnik Josip Vrkić poznatiji kao Pepić, koji je najviše njegovim angažmanom, nakon teksta u našem listu, sklonjen s riječkih ulica i iz šume iznad Bivija gdje je godinama živio pod vedrim nebom. Naprosto, svima kojima je to potrebno, on je pomagao i nastavlja pomagati. Iznosi kojima anonimni riječki dobrotvor pomaže su golemi, često nezamislivi kad je riječ o donacijama samo jedne osobe. O iznosima, razumljivo, ne želi. Kao ni o detaljima. Ne želi o imenima ljudi kojima je spašavao zdravlje i živote ili olakšavao život plaćanjem dugova i računa.

‘Puno je to novaca. S vremenom sam ipak malo oprezniji. Ni s kim se oko novca ne želim svađati. Jedino želim znati i biti siguran da sam pomogao onome kome je pomoć stvarno potrebna’, kaže za Novi list čovjek koji je nesumnjivo najveći riječki privatni donator.