Varaždinski župan Radimir Čačić gostovao je u Novom danu i komentirao odluku arbitraže u slučaju Ina - MOL.

Vode li se pregovori o nagodbi s MOL-om unatoč izgubljenoj arbitraži?

Ja se nadam da se vode, iako nemam nikakve informacije o tome i ne znam tko ih vodi. Ovdje je očito izostanak bilo kakvog ozbiljnog napora da se postiže nagodba prije svega bila posljedica potpune nekompetentnosti i Vrdoljaka i Panenića i potpune neodgovornosti u Vrdoljakovom slučaju, koji je pokrenuo tu cijelu priču koja će nas koštati doslovno milijarde. Objektivno mala je šansa da mi arbitražu u Washingtonu dobijemo.

Je li pametno i moguće pregovarati s MOL-om uoči odluke arbitraže iz Washingtona?

Uvijek je pametno pregovarati. Ta vrsta razmišljanja: “Nije moje, idemo mi prikupiti nešto političkih poena, a ako se slučajno desi da dobijemo – fenomenalno, a ako izgubimo, te milijarde će platiti hrvatski grašani, ne prvi put.” Trebalo je otpočetka ići na sud, jer to nije način kako se stvari rješavaju. To je područje na kojem smo mi na najtanjem mogućem ledu i s najvećim mogućim opasnostima. Kad je u pitanju tako velika kompanija kao što je Ina u Hrvatskoj, s relativno većinskim dijelom MOL-a, ta kompanija protiv sustavnog rekao bih povećala ili dvostrukog povećala njezinog djelovanja i korištenja svih mehanizama koja jedna pravna država ima, ništa izvan zakonskog okvira, ali vrlo pažljivo i ozbiljno kao što je Slovenija uvela ozbiljnije kontrole za vrijeme sezine, naglo smo otkrili u sebi potrebu da sjednemo i razgovaramo i tražimo medijatora u EU, na što je Plenković ponosan, s razlogom. To je isto to, jedna ozbiljna, suvisla država zna koje mehanizme treba pokrenuti ako joj tako velika kompanija kao što je Ina zbog MOL-a čini bitnu štetu u odnosu na nacionalni interes. To se ne rješava arbitražom, to se rješava upotrebom mehanizama koje država ima. Za to treba biti pameti, sposobnosti, ne lupanje šakom o stol, to su kapilarni sustavi rješavanja, koje bi MOL vrlo brzo prepoznao. Svi su išli prema prikupljanju poena, a nitko nije išao prema odgovornom rješavanju problema.

O čemu će ovisiti rješenje krize? Tko će odlučivati o mogućem ulasku Rosnjefta u Inu?

Morat će odlučiti o tome Vlada, na čelu s Plenkovićem, čije spoznaje o tome ne mogu biti preduboke, ministar Ćorić, čije spoznaje o tome ne mogu biti preduboke, tim u Vladi koji se time bavi, čije spoznaje također ne mogu biti preduboke. Drugim riječima, mi nemamo kompetentne ljude koji mogu igrati s velikim igračima. To trebaju pod našim smjernicama i jasno određenim okvirima obavljati najbolji i te najbolje ja ne vidim. Što god mi govorili o Anti Ramljaku, mi smo dobili arbitražu u Londonu. Kad je Hrvatska ikad išta dobila? Nikad nije dobila ništa, ali arbitražu u Londonu je dobio Ramljak,  dobila je prvorazredna ekipa koju plaćamo da zaštiti naše interese.

Jesu li problemi u Agrokoru i Ini povezani?

Naravno da je, kad se radi o zemljama kakva je Rusija, to neizbježno tako. Rosnjeft je direktna politika, Sberbank je direktno politika. To nisu ni prikriveno državne tvrtke, ovo su direktno državne tvrtke o kojima odlučuje vrh politike. Da, postoji povezanost.

O čemu će ovisiti rješenje krize u Agrokoru i Ini?

O puno različitih faktora. Sasvim sigurno da je ozbiljno pitanje hoćemo li mi i dalje biti spremni svoje egzistencijalne interese, ozbiljne gospodarske interese potčinjavati nekim našim političkim okvirima koje smo sami sebi zadali, a koji su ponekad, blago rečeno, upitni. Sad imate dvije politike, politiku predsjednice i politiku premijera, koje baš nisu u potpunosti na istoj liniji. Imamo pojačan utjecan Amerike i pojačan utjecaj Europske unije. To sve skupa se u velikoj mjeri prelama u ovom segmentu u odnosu na Rusiju. Kako će se stvari razvijati pitanje je, no sasvim sigurno je na premijeru da procijeni. Ovdje vidim da postoji opći konsenzus i to je dobro. Ja isto nisam protiv, priklanjam se tome. Uvijek je isto. Rekao je Kissinger citirajući Metternicha: Ne postoji politika, postoji samo geografija. Rusi ovdje nemaju rafinerije, Rusi žele ovdje prerađivati sirovinu da bi opskrbili ovaj prostor, njihov je interes da Sisak i Rijeka rade i da ne budu skladišta, Rijeka za uvoz, a Sisak ugašen. MOL iz legitimnih interesa želi ugasiti Sisak i pretvoriti Inu Rijeka u točku za uvoz nafte. To smo znali i prije i ugovorom se pokušalo regulirati. Striktno je navedeno da se ne smije zatvoriti. Ništa se od tog ugovora nije ispoštivalo, gubili smo realna prava upravljanja, na arbitražama gubimo. Bilo bi dobro da shvatimo da je jedan igrač koji štiti svoje interese, a one su na istoj pozicij s našima, kao Rosnjeft, dobrodošao.

Tko je odgovoran za loše ugovore?

Ja bih rekao da su ugovori u trenutku kad je priča ugovorena bili jako dobri. Daj Bože da se po njima postupalo i da su i sada takvi, sve od načina upravljanja, koje se tržište pokriva. Taj bazični ugovor, kad je ulazio MOL u Inu, bio je korektan. Nakon toga je bio potpuno destruran. Cijela priča je u ovoj zemlji nažalost tako zagađena da je teško očekivati rješenja.

Jeste li znali za presudu suda koja je bila tako dugo skrivana?

Da. Znao sam suštinu. Tu se ne radi o tome je li Sanader kriv ili nije, oni vele da način kako je pravosuđe postupalo nije način kako postupa jedna pravna zemlja s funkcionirajućim pravnim sustavom i u tome su u pravu i tome je tako.

Je li dogovor s Rosnjeftom moguće učiniti prije arbitraže u Washingtonu?

Sumnjam. Mi ne donosimo tako brzo odluke, sumnjam da je cijela priča spremna. Ta naša sklonost lupetanju kad govorimo o milijardama novca građana. Ako zarađujete 10 posto na nečemu što radite, to je jako dobro. Mi imamo pred sobom opasnost od milijardi troškova. Recimo da su tri. Mi se s tim samo tako igramo. Da bi se 3 milijarde kuna zaradilo, mora se napraviti 30 milijardi kuna ozbiljnih poslova da bi ostalo 3 milijarde kuna čistog vrhnja. Mi ne razumijemo te dimenzije. Prekratko je vrijeme da bi se od arbitraže donijele takve odluke.