Dvadeset šest godina je prošlo od međunarodnog priznanja Hrvatske. Osnovni vanjskopolitički ciljevi su u proteklih 26 godina su ostvareni i Republika Hrvatska je danas etablirana država sa svojim mjestom u svijetu.

No kakvo je to mjesto i kakve su hrvatske politike prema susjedima, Europi i svijetu? O tome su u ‘U mreži Prvog’ govorili potpredsjednik Odbora za vanjsku politiku Hrvatskoga sabora Joško Klisović i bivši ministar vanjskih poslova Davor Stier.

Klisović je rekao da bi vanjska politika trebala biti točka na kojoj se sve stranke u Hrvatskoj dodiruju i trebala bi imati komponentu dugoročnosti – jedino tako RH može izgraditi jednu kvalitetnu vjerodostojnost i svoj međunarodni položaj u svijetu, a posebno osjećaj pouzdanosti. Smatra da je RH možda ostvarila glavne vanjskopolitičke ciljeve koji su definirani u određenom trenutku u vremenu. Kada bi danas rekli da nemamo vanjskopolitičke ciljeve, to bi značilo da smo država bez cilja, bez ideja, vizija. Ciljevi se definiraju u odnosu na trenutak u kojem živimo, dodao je.

Govoreći o 26 godina priznanja RH, Klisović je rekao da je prvi cilj bio međunarodno priznanje RH na čemu su uz predsjednika Tuđmana, radili gotovo svi. Kazao je da je tu bilo suglasja svih političkih stranaka u zemlji, posebice između vodećih stranaka. Nakon toga su definirani i drugi ciljevi poput mirne reintegracije, ulazak u NATO, EU, a to su sve bile velike etape i pobjede i vanjske politike i združenog rada hrvatskog političkog vodstva, dodao je, javlja HRT.

Smatra da danas nismo bez cilja, a diplomacija bi trebala na sebe preuzeti cijeli niz novih ciljeva poput promicanja hrvatskog gospodarstva u svijetu. Pomoć gospodarstvu u izvoznim aktivnostima je nešto u čemu bi diplomacija trebala dati svoj obod, smatra Klisović. Kazao je da su odnosi sa susjedima dinamični, takvi su uvijek bili i uvijek će biti, drugačije ne može biti. Odnosi su imali padove i uzlete, Klisović kaže da smo sada opet u silaznoj putanji što se tiče odnosa sa susjedima i tome treba stati na kraj, Vlada treba promišljenije ući u odnose sa susjedima.

Govoreći o arbitraži i graničnim problemima sa Slovenijom, smatra da smo blizu rješenja, sada je potreban jedan državnički pristup, hrabrost i mudrost. Vlada bi nam trebala reći koliko je presuda komaptibilna u svom sadržaju sa našim interesima jer jedino državna tijela imaju potpunu informaciju i o našoj poziciji i o arbitražnoj presudi. Smatra da ovo pitanje RH i Slovenija mogu do kraja riješiti jedino bilateralnim putem, uz malo dobre volje, postoje načini da se dogovorimo.

Stier smatra da je Vlada ušla sa Slovenijom u jedan proces dijaloga, dobro je što je Miro Cerar došao u Zagreb u posjet i da je taj dijalog otvoren, on nema alternative i u tome treba biti ustrajan. Kazao je da mi ne priznajemo arbitražu, ali želimo riješiti taj problem, i arbitri su uputili RH i Sloveniju da se mogu dogovoriti. Mi imamo odluku Sabora koja nije pala s neba već je došla nakon što je Slovenija nešto učinila – prekršila arbitražni sporazum i to na grub način. Mi moramo ustrajati na dijalogu, a to je ono što Vlada i čini, kazao je Stier.

Klisović smatra da hrvatska vanjska politika mora staviti veliki naglasak na BiH, RH ju ne može zanemariti. Smatra da je dobra ideja da se RH zalaže za unapređivanje pravno političkog okvira BiH na način da bude poštivan ustav. Kazao je da je put koji je odabrala Kolinda Grabar-Kitarović loš, dobra je ideja, put je loš. Nije dobar put otići Erdoganu u Tursku i od njega tražiti da pritisne Bošnjake da omekšaju svoju poziciju prema hrvatskim zahtjevima. Značajnije bi bilo da su Grabar-Kitarović i Vlada pokušali uvjeriti EU da je izuzetno važno pitanje za daljnje funkcioniranje BiH jedan kvalitetan izborni zakon, rekao je Klisović.

Stier se s njim ne slaže, misli da je dobro imati otvorene kanale komunikacije sa glavnim akterima, neće Turska odustati od aktivne politike u BiH, kao što neće ni Rusija. Dobro je da je Grabar-Kitarović otišla i u Moskvu i u Tursku, to su dvije države koje su posljednjih godina intenzivirale svoju prisutnost na području JI Europe, posebice u BiH, a Hrvatska mora imati otvoren kanal komunikacije.