Sve češće smo svjedoci prizora smeća na plaži, no još uvijek nismo dovoljno svjesni da je ono posljedica načina na koji živimo i da nam se sve što bacimo vraća kroz zemlju, vodu i zrak. Nesvjesni toga ili možda jednostavno lijeni, rijetki su oni koji će ga sami skupiti, a iako taj "maleni čin" neće spasiti svijet, može spasiti nas od pasivnosti.
VEZANE VIJESTI
Jedna od njih je novinarka i fotografkinja Marina Kelava, biciklistkinja i ekološka aktivistkinja, koja nam je privukla pažnju fotografijama smeća prikupljenog na plaži u pet minuta pa je bilo teško ne zapitati se koliko bi ga svatko od nas mogao skupiti kad bi se poveo za njeznim primjerom, a što neminovno vodi i do razmišljanja o našem načinu života i posljedicama koje on ima po ljude i okoliš.
Ne želeći nikako preuveličavati svoje “skupljanje smeća po plaži”, kako nam je naglasila, Marina je ipak pristala podijeliti s nama neka svoja razmišljanja i fotografije pa je tako kad smo je pitali zašto skuplja smeće odvratila: “Odgovor je jednostavan, skupljam smeće u okolišu jer ga je netko drugi tamo bacio. Često putujem biciklom i skrećem na puteve dalje od prometnih gužvi, vozim se kroz šumarke i polja lubenica, tražim mjesta na kojima čovjek može jednostavno postojati i ne razmišljati previše o ničemu, no bilo gdje danas čovjek otišao o otpadu će morati razmišljati”.
“Stare cipele, strgane plastične patke, plastične boce, pakiranja od sira i salame i sve ostalo što se može kupiti u trgovini posvuda. Ovih dana sam u prolazu stala na jednom doista posebnom mjestu, na ušću rijeke Neretve, koje je i ornitološki rezervat, i mjesto na Ramsarskom popisu močvara od međunarodnog značenja. Tu borave tisuće ptica, pa sam skupljala otpad da ga barem te ptice ne moraju gledati i jesti, a ne zato što je rješenje problema u skupljanju smeća”, kaže Marina.
Pritom upozorava na ključnu stvar, naime, “smeće koje nalazimo u okolišu samo je krajnji proizvod loše politike gospodarenja otpadom i, šire gledano, načina života koji živimo, a temelji se na potrošnji. Problem, naravno, moramo rješavati uvođenjem sasvim drugačijeg pristupa prema načinu na koji uopće koristimo stvari, otpad ne treba samo zbrinjavati već prvenstveno ne treba ga stvarati. U tom smjeru idu politike Europske unije, koje kroz direktive o otpadu promiču približavanje Zero Waste društvu, društvu bez otpada, no Hrvatska je tu na dnu i nalazi se u skupini zemalja koje još uvijek više od 75 posto komunalnog otpada bacaju na odlagališta”.
“S druge strane, Zero Waste politike već godinama zagovara Zelena akcija, a i neke su se gradovi i općine uspješno krenuli tim putem, poput Krka, Preloga ili Čakovca. U zadnje vrijeme sve više pojedinaca i udruga upozorava i na specifičan problem plastičnog otpada koji se razgrađuje na mikroplastiku i trajno onečišćuje mora. Greenpeace tako provodi kampanju osvješćivanja o plastičnom otpadu, održano je i nekoliko izložbi na tu temu, udruge Terra Hub i Zona provode natječaj u kojem traže inovativna rješenja kako bismo zaustavili zagađenje mora plastikom. Ima, dakle, i u Hrvatskoj ljudi koji se ovim problemom bave na širi način i možemo ih podržati”, istaknula je te ukazala na još jednu stvar o kojoj se još uvijek ne razmišlja dovoljno premda je riječ o gorućem problemu.
“Ono što osim otpada upada u oči na obali je način na koji turizam na industrijski način koristi prostor kao da je riječ o nečemu za jednokratnu upotrebu, baš kako se ponašamo i prema otpadu, počevši od brojnih pakiranja hrane, vrećicama za jednokratnu upotrebu i slično. No, planet Zemlja jednokratnu upotrebu ne poznaje, ovdje sve funkcionira kružno i sve nam se vraća kroz zemlju, vodu i zrak. Svaka vrećica koju bacimo na plaži završit će u moru gdje će je pojesti ribe ili ptice, pa preko hranidbenog lanca i u našim tijelima. Sve što bacimo danas, pojest ćemo, popiti ili udahnuti sutra tako da je sve što gledamo oko sebe neizbježno ono što ugrađujemo i u same sebe”, upozorava Marina.
“Čini se dovoljno dobar razlog da ne bacamo smeće bilo gdje, ali također i da zahtijevamo politike koje djeluju na problem tamo gdje nastaje, otpad ne smijemo stvarati prvenstveno, a onda ga ni bacati ni na odlagališta ni u ornitološke rezervate”, dodaje.
“Što se tiče argumenta da nisam ja smeće bacio, pa nisam odgovoran za njega, nismo mi ni plaže napravili pa svejedno na njima uživamo”, preduhitrila je Marina mnoge koji bi mogli prigovoriti da nisu oni skupljači tuđeg smeća i zaključila: “Možemo skupiti smeće koje je tamo jer smo kao ljudi sposobni da to napravimo, čak i ako taj naš čin neće spasiti svijet, možda spasi nas same od pasivnosti i prepuštanja životu po modelu jednokratne upotrebe, prostora, stvari, plastičnih vrećica, ekonomije, drugih ljudi”.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
