Za uspjeh u obrazovanju važnije je roditi se u bogatoj obitelji nego s velikim talentima, pokazalo je najnovije znanstveno istraživanje i ukazalo na važnost osiguravanja jednakosti šansi za svu djecu, a na tom tragu već nekoliko godina rade riječke udruge te volonteri i volonterke u sklopu programa za siromašnu djecu "Moje mjesto pod suncem".
VEZANE VIJESTI
Nakon brojnih sumnji znanost je pokazala da je za uspjeh u obrazovanju važnije roditi u bogatoj obitelji, nego s velikim talentima – pokazali su to rezultati studije koje je objavio National Bureau of Economic Research, a prenio Index, prema kojima su genske predispozicije za talente podjednako raspoređene među djecom bogatih i siromašnih obitelji, ali isto ne vrijedi i za njihov akademski uspjeh.
Naime, autori studije Nicholas W. Papageorge i Kevin Thom pokazali su da su visoka obrazovna postignuća u snažnoj korelaciji s visinom plaća, zdravljem i životnim zadovoljstvom, osobito u razvijenim zemljama. “Ako nemaju obiteljske resurse, čak i vrlo bistra djeca, djeca koja su prirodno nadarena, morat će plivati protiv struje”, rekao je za Washington Post Kevin Thom, ekonomist sa Sveučilišta u New Yorku, a njegov kolega Nicholas W. Papageorge, ekonomist sa Sveučilišta Johns Hopkins, upozorio je da se potencijal nadarene djece iz siromašnijih obitelji trati.
“Najnovije genetsko istraživanje govori nam da, ukoliko želimo pravedno društvo, na prvoj razini trebamo osigurati istinsku jednakost prilika, kako meritokratska načela ne bi samo povećala privilegije određene genskim potencijalom i utjecajem okoline. Važnost načela jednakosti prilika, odnosno šansi, jedan je od najbitnijih ciljeva koje bi si donosioci odluka trebali zadati. Javne politike trebale bi biti sposobne stvoriti javno obrazovanje koje će svima nuditi jednaku kvalitetu, i tek tada možemo govoriti o jednakim meritokratskim načelima za sve pojedince, bez obzira iz koje okoline dolaze i s kakvim genetskim potencijalom”, komentirala je rezultate studije za Index sociologinja Dunja Potočnik iz Instituta za društvena istraživanja.
S obzirom na to da Hrvatska kao država ima još puno posla na tom polju, a može puno učiti od civilnog društva razgovarali smo s voditeljicom programa ‘Moje mjesto pod suncem” Sandrom Grozdanov i socijalnom pedagoginjom programa Anom Karakaš, koje su za N1 najavile i veliku kampanju kojom žele svratiti pozornost na pogubnost dječjeg siromaštva ne samo na tu djecu, nego i na čitavo društvo.
Doskočiti ograničenim socijalnim mogućnostima djece u Rijeci već neko vrijeme nastoji doskočiti par tamošnjih udruga Centar za kulturu Dijaloga i Šarolija programom ‘Moje mjesto pod suncem’ – o čemu je riječ?
Sandra Grozdanov i Ana Karakaš: Nakon što smo 2015. uspješno pokrenuli i proveli Inicijativu ‘Oslobodimo doniranje hrane PDV-a’, pokrenuli smo program ‘Moje mjesto pod suncem – intenzivni i svakodnevni rad s djecom ispod ruba siromaštva’. Gdje je veza? Naime, inicijativu smo pokrenuli zbog ogromnog broja ljudi koji dolaze u socijalne samoposluge. Razmišljali smo kako pomoći tim ljudima i shvatili smo da je najbolji način da pomognemo njihovoj djeci, da ih ‘iščupamo’ iz tog kruga siromaštva u kojemu se nalaze, da i oni ne moraju jednog dana odlaziti u socijalne samoposluge.
Zbog toga smo počeli svakodnevno raditi s 40 djece korisnika socijalne samoposluge, osiguravajući im besplatne instrukcije i različite radionice (informatika, kreativna, šivanje, gluma, kulinarska, plesna i Put oko svijeta), odlazimo s njima na razne kulturne sadržaje primjerice kino, kazalište i muzeje kao i na izlete, pratimo njihov uspjeh u školi – sve s ciljem da ih osnažimo, podignemo samopouzdanje, pomognemo razviti pozitivnu sliku o sebi te kako bi prekinuli krug siromaštva u kojemu se nalaze. Također, radimo i s njihovim roditeljima kako bismo ojačali njihove postojeće kapacitete i razvili im nove vještine da im damo nadu u budućnost njihove djece.
U praksi radite na onome što istraživanje o kojem smo ranije razgovarale ukazuje da je potrebno – omogućavanje jednakosti prilika.
Sandra Grozdanov i Ana Karakaš: Ovo istraživanje koje ste spomenuli reklo je ono što već znamo – djeca ne napreduju na temelju svojih sposobnosti, nego socijalnog konteksta u kojemu se nalaze. I ovo istraživanje je provedeno u SAD-u, koje imaju visoku stopu socijalnih nejednakosti pa bismo mogli reći – ništa novo pod suncem. No, u Hrvatskoj postoji drugačija vrsta problema. Desetljećima smo živjeli u sustavu koji je, usprkos svim njegovim i bitnim manama, gajio vrlo visoku stopu socijalne jednakosti. Primjerice, dijete iz nekog zabačenog sela moglo je, rekli bismo gotovo bez problema, dogurati do fakulteta u Zagrebu, završiti ga i postati uspješno. I čini mi se da svi mi još uvijek živimo u uvjerenju da je, budući da su škole besplatne, fakulteti su besplatni, takva situacija i danas. No, ispod radara nam prolaze tektonske promjene – da, sve je besplatno osim sadržaja koje podižu djeteovo samopuzdanje, daju mu dodatna znanja (pa i dodatne ‘bodove’ za upis na fakultete), umrežavaju ga s drugom i drugačijom djecom što rezultira puno opremljenijom i samopouzdanijom djecom. Znate li vi da se sve to plaća?
Ako ste u školi dobri u matematici, škole uglavnom ne mogu plaćati učitelje da dodatno rade s nadarenom djecom – dakle, ostaju vam instrukcije koje koštaju. Želite da vam se dijete bavi sportom? Nema više sportskih dvorana koje su dostupne, besplatno, učenicima cijeloga dana – njihov prostor je privatiziran i sportske aktivnosti se plaćaju. Možemo i dalje – engleski jezik, prirodne znanosti … A tko to može plaćati? Dobrostojeći roditelji. I na kraju osnovnoškolske i srednjoškolske balade – statistike kažu – u Hrvatskoj će se dijete slabije stojećih ili siromašnih roditelja sedam puta teže upisati na fakultet nego dijete srednje ili dobrostojećih roditelja. Jesu li ovi potonji pametniji? Naravno da ne – nego žive u kontekstu u kojemu se njihovi talenti mogu razvijati, a time i njihovo samopouzdanje, radne navike itd. Ili, podaci iz istraživanja – djeca koja su odrasla okružena knjigama, imaju puno razvijenije čitalačke, matematičke ili tehničke vještine. A tko može kupovati knjige? I jesu li ta djeca ‘zaslužna’ što su okružena knjigama?
Iz ovih smo razloga pokrenuli ‘Moje mjesto pod suncem’ – svakodnevno osnaživati djecu, besplatno im dati aktivnosti koje im roditelji ne mogu pružiti, a posredno, ovim radom, jasno reći da među sobom imamo ‘stoput prekriženu djecu’ – križaju ih socijalne okolnosti pa ljudi koji im govore da su sami krivi što su siromašni, a onda i sustav koji je, kao, besplatan. Ovaj program je jedinstven u Rijeci, a vrlo malo takvih je u Hrvatskoj jer cjelovito pristupa takvoj djeci. I jedini je takav u Rijeci, koji želi smanjiti broj od 500 takve djece u tom gradu.
U sklopu programa ‘Moje mjesto pod suncem’ uskoro kreće posebna kampanja kojom se želi svratiti pozornost na pogubnost dječjeg siromaštva, ali ne samo na tu djecu nego i na čitavo društvo – otkud ideja, kome je namijenjena, tko će je provoditi, koji je cilj, koliko će trajati i je li jednokratna, što je sve u planu i kako se ljudi mogu uključiti?
Sandra Grozdanov i Ana Karakaš: Da, u petak, 26. listopada 2018. na riječkom Korzu, postavljamo fotoizložbu kojom želimo svratiti pozornost ne samo na naš rad, nego i na problem siromaštva djece. Izložba će trajati do 5. studenog. Ideja je inicijalno potekla od nas i odmah su joj se priključili fotografkinja Milica Czerny Urban i njezin suprug Damir. S njima smo, doduše, planirali drugačiju izložbu o siromaštvu djece, kakvu ćemo organizirati druge godine. Ideja ove izložbe je fotografijom pokazati da svakodnevne blagodati o kojima djeca niti ne razmišljaju – svježa i svakodnevna prehrana, lutke, knjige, kompjutori, slobodne aktivnosti, nova odjeća – nisu dostupna svoj djeci. Dapače, sve je više djece kojima su oni luksuz.
Te fotografije će biti popraćene rečenicama na kojima zahvaljujemo sjajnoj studiji o siromaštvu djece autora Ivice Rubila, Paula Stubbsa i Siniše Zrinščaka, u kojoj su iznijeli izjave roditelja i njihovu muku što im ne mogu priuštiti ono osnovno. Rečenice su iznimno potresne, a u kombinaciji s fotografijama stišću želudac svakome imalo socijalno osjetljivom građaninu i pozivaju ga na promjenu. Sjajan posao osmišljavanja kombinacije fotografije i rečenica entuzijastično su i dragovoljno odradili sjajni ljudi iz Kreativnog kolektiva Kombinat iz Rijeke – Mirna Gurdon, Lea Jurin i Leo Kirinčić te fotograf Ivan Vranjić. I ovim putem im zahvaljujemo, kao i Maji Sever i Damiru Urbanu koji će nam se priključiti na konfeneciji za medije povodom otvaranja izložbe te Ani Džida, vlasnici jednog restorana u Rijeci koji je odlučio svojim kupcima jasno naznačiti da kupnjom njihovih jela pomažu naš program.
Ovom kampanjom, koja je samo dio cjelogodišnje ‘tihe’ kampanje koju radimo, želimo ljudima i sustavu osvijestiti taj problem jer ga preočito nismo svjesni. Nismo svjesni da se ne radi samo o toj djeci, nego i o našoj djeci, koja će studirati, ići kroz život, družiti se samo s djecom iz dobrostojećih obitelji – jer su ona druga djeca naprosto propala kroz sustav i usprkos njihovim talentima koji su jednaki kao i kod bogatije djece, u životu nisu uspjeli. A za to nisu oni krivi, kao ni njihovi roditelji. Također, pozornost želimo svratiti i na to da postoji udruga koja želi prekinuti taj krug siromaštva, pa makar i za 40 djece(a dugoročni nam je cilj dohvatiti gotov svu takvu djecu u Rijeci i da joj treba pomoći – riječju, financijama, organizacijsk i… da nastavi taj rad.
Sve to zahtijeva i sustavno financiranje što bi moglo biti i širok prostor za društveno odgovorno poslovanje tvrtki – ima li sluha u tom smislu?
Sandra Grozdanov i Ana Karakaš: Sustavno financiranje je najveći problem – kod svih izdašnijih natječaja ne postoji kategorija siromašne djece. Natječaji se raspisuju za djecu s problemima u ponašanju, hendikepiranu, udomljenu djecu …, ali ne i za siromašnu. Zbog toga smo osuđeni tavoriti na rubu izdržljivosti, uzdati se u svoje volontere, kojih je također četrdesetak i u dobre ljude i firme koji tu i tamo uskoče donacijom. Primjerice, sada smo na muci sakupiti oko 30.000 kuna za pokazne karte za našu djecu kako bi mogla dolaziti na radionice. Pomažu nam dobri ljudi iz jedne riječke firme i nadam se da ćemo sakupiti taj novac. A taj iznos je samo desetak posto ukupnih godišnjih troškova. Ono što moramo napomenuti – kad god pitamo za pomoć, nefinancijsku, od kulturnih institucija, dobivamo pozitivam odgovor – besplatne karte za kino, članske iskaznice za knjižnicu, posjeti muzejima i tu služimo kao most između onih koji trebaju i koji žele pružiti pomo.
No, drago nam je da se ovom kampanjom svijest o pomaganju počinje mijenjati. Naime, kampanji se pridružuju i poznata riječki bistro pizzerija Maslina i bistro Mornar koji su odlučili dio zarade u narednom razdoblju od jela koje nude izdvajati za ‘Moje mjesto pod suncem’, a to će navesti i na svojim jelovnicima. Također, poznata kulturna institucija u Rijeci, ali i mnogo šire, antikvarijat Ex libris odlučio je od svake prodane knjige, idućih godinu dana, izdvojiti jednu kunu za ‘Moje mjesto pod suncem’. Svima njima hvala, tim više jer je ta vrsta društveno odgovornog poduzetništva gotovo potpuno nerazvijena kod nas. Poduzetnici još uvijek nisu svjesni, što je u zapadnom svijetu stara stvar da ovakvim socijalno odgovornim poslovanjem rade korist i sebi – kupci radije troše novac kod firmi za koje znaju da su svjesni zajednice u kojoj žive i nastoje joj pomoći.
Koliko je Hrvatska uopće usmjerena na ‘jačanje društva jednakih šansi u kojem sva djeca imaju priliku za uspjeh na temelju svojih sposobnosti, a ne konteksta u kojem žive’ – i nazadujemo li ili napredujemo na tom polju, gdje smo u usporedbi s ostatkom EU?
Sandra Grozdanov i Ana Karakaš: U Hrvatskoj je taj problem tabu. Jeste li čuli da se u Hrvatskoj govori o problemu siromaštva djece, osim prigodno u dramatičnim izvještajima ‘s terena’ gdje se svi čudom čude kako neki ljudi žive pa se svi snebivaju nad statistikama da 20 posto djece žive na rubu siromaštva ili u potpunom siromaštvu. No, problem je kod nas puno složeniji. Prešli smo iz jednog socijalno jednakijeg društva u ovo današnje i ova djeca su žrtva te tranzicije. Svi pa i sustav nije svjestan tog problema. Mnogi će reći da je to posljedica kapitalizma, no mnogo ‘kapitalističkija’ zemlja od naše, Njemačka, za razliku od Hrvatske gdje se siromašnija djeca sedam puta teže upisuju na fakultete, tu razliku drži na 1:3 – dakle ‘samo’ tri puta teže se upisuju na fakultete. Nažalost, takva djeca su ostavljena dobroti dobrih ljudi i humanitarnih organizacija.
Siromaštvo djece je postala ‘palijativna’ aktivnost, a svijest ljudi sve više ide u smjeru razmišljanja da su njihovi roditelji sami krivi što su siromašni. Pritom se nikada ne zapitaju – trebam li činjenicu što sam završio fakultet ili uspio pronaći dobar posao i ostati na njemu zahvaliti svojim sposobnostima ili sam živio u obiteljskom i društvenom kontekstu u kojemu je netko te sposobnosti poticao? Netko tko me učio radnim navikama, netko koga sustav nije slomio i oduzeo mu želju za radom, nadu u budućnost. I zato je tu moje ‘Mjesto pod suncem’ da i roditeljima i našoj djeci pružimo takve mogućnosti i nadu.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
