Ugledna liječnica Nela Sršen progovorila je u Pressingu N1 televizije o svom odrastanju i putu koji ju je doveo do toga da postane jedna od najuglednijih liječnica i najmlađa članica tima za transplataciju. Počasna je konzulica u talijanskoj regiji Veneto, a nominirana je i za Nobelovu nagradu za mir.
“Hvala za ovo najmlađa. To je bilo nekad davno. Put do Padove bio je trnovit. Da nije bio takav i da nisam proživjela sve ono što sam proživjela…”, rekla je dr. Sršen.
“U samostanu sam počela upoznavati jedan entitet s kojim sam imala prisan odnos. Taj entitet se zove Bog, Crkva, kako su nas već učili… U meni je to nekako sazrijevalo i ponovno sam otkrila Boga putujući po cijelom svijetu, zapravo putujući u samu sebe. Shvatila sam da je Bog uvijek bio u meni…”, rekla je o svojim putovanjima naglašavajući kako nije imala nikoga s kime bi mogla promijeniti probleme i promjene koje je doživjela u mladosti.
“Pretpostavljam da je moj život bio malo drugačiji i to je uvjetovalo moje sazrijevanje. Normalno je da dijete odraste u obitelji, a ja to nisam imala”, kaže i dodaje da ne nemogućnost imanja normalnog života uvjetovala njezin život i na kraju je dovela do Padove.
Kad se upisivala na medicinu imala je, kaže, afinitet prema psihijatriji, a ne prema kirurgiji.
“Fascinirala me profesorica kirurgije koja je slovila za jednu od najboljih kirurga za bolesti štitnjače. Bila je jako pametna žena. Bila je dosta nevina kao kirurški interes s obzirom na sve novitete… Ona je postala jedna od svjetskih kirurga. Tako sigurna u sebe, čvrsta, stroga… Na kraju ispita je rekla da ako netko preko ljeta želi doći na odjel i u salu i malo upoznati kirurgiju… Rekla sam da bih ja došla, a ona je rekla da me čeka u osam ujutro 1.8. Došla sam, odvela me na odjel i nakon tri dana su me zvali u salu. Profesorica me htjela u sali. Držala sam instrumente, ali to je za mene bio poseban svijet”, ispričala je kako je došla u doticaj s kirurgijom.
Jako puno učinila je za ljude koji dolaze na transplataciju.
“Kraj 90-ih je bio teško razdoblje i bio je problem uopće doći i napraviti dijagnozu, stabilizirati pacijente u hitnim slučajevima. Osobito pedijatrijske pacijente. Rat je devastirao i domovinu i ljude, nije bilo uvjeta. Puno je kolega za vrijeme rata bilo na bojištima, ja im skidam kapu. Ponekad pričaju o svojim iskustvima, slušam ih i mislim kako su dali svoj život”, rekla je dodajući kako je poslijeratni period bio težak za sve.
“Nije bilo materijalnih mogućnosti da se usavrše strukture i dijagnostika. Lako je napraviti dobru operaciju kad imaš sve što ti je potrebno. Lako je meni govoriti o tome kad su svi političari koji su dobili izbore uložili puno novaca u zdravstvo. Svi mali pacijenti koji su dolazili u Padovu je za mene bila važna bitka zbog mog djetinjstva. Svako to dijete sam bila ja. Svako dijete je bilo Krist koji nije smio sići s križa”, rekla je.
Dotaknula se i svog vjerojatno najpoznatijeg pacijenta, pjevača Arsena Dedića.
“Arsen je posebno biće. Dok je bio hospitaliziran pisao je, crtao… Usprkos svojoj bolesti bio je jako produktivan. Zašto je došao u Padovu? Tada se transplatacija mogla izvesti i u Zagrebu. Vrlo poseban karakter. Možda se opet vraćam na knjigu… Koji put treba najprije ući u dušu čovjeka. Arsen je bio jako poseban”, rekla je.
“Važno mi je da pacijent ozdravi, da se problem riješi i da bude dobro. Nije mi važno da to napravim baš ja”, kaže prepričavajući kako je u jednom slučaju koji je se posebno dojmio zvala šefa u pomoć.
“Pacijent je biće koje imam problem svog tijela. Bilo kome od nas se u jednom trenutku dogodi bolest. U tom trenutku tek shvatimo cijelu našu fragilnost i tada se osvijestimo”, kaže.
Koliko je važan pozitivan stav?
“Jeste li ikad vidjetli osobu koja je našla ravnotežu duha i tijela i koja je sretna da obolijeva od onkoloških patologija? Ne”, kaže dr. Sršen.
Cijeli razgovor pogledajte uskoro…
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
