Poliklinika za zaštitu djece i mladih u Zagrebu već 16 godina sustavno liječi zlostavljanu djecu, a svake godine im dolazi između 1200 i 1600 djece i članova njihovih obitelji. Osvrćući se na zločinu iz okolice Zadra, u kojem su djevojčicu od 15 godina, prema navodima policije, grupno silovala sedmorica mladića, ravnateljica Poliklinike Gordana Buljan Flander napisala je tekst u kojem detaljno obrazlaže kako ovakav zločin utječe na žrtvu, te kakve su posljedice i postupak oporavka.
Kolumnu Gordane Buljan Flander prenosimo u cjelosti.
“Neću i ne smijem govoriti o konkretnim slučajevima seksualnog zlostavljanja, ali imam potrebu, s obzirom da sam radila sa stotinama seksualno zlostavljane djece i mladih, predočiti javnosti kako se djeca i mladi – žrtve seksualnog zlostavljanja osjećaju i kakva podrška im treba od nas odraslih: trebaju razumijevanje i podršku obitelji, ali i od svih institucija u sustavu koje sudjeluju u zaštiti djece – dječji vrtići, škole, centri za socijalnu skrb, zdravstvene ustanove, policija, sud – jer oporavak žrtava ovisi o načinu na koji obitelji i mi kao društvo reagiramo na pojedini zločin kada se dogodi. A civiliziranost društva se pokazuje upravo time na koji način se odnosimo prema žrtvama i prema počiniteljima.
Zašto žrtve seksualnog zlostavljanja šute o tome što im se dogodilo?
Žrtve seksualnog zlostavljanja dugo šute o tome što im se događa – od vremena kad se zlostavljanje događalo do vremena razotkrivanja u prosjeku prođe 10 do 16 godina. Često im se postavlja pitanje na način kao da ih se poziva na red zašto nisu prije rekli, čime im se dodatno nameće osjećaj krivnje i odgovornosti za ono što im se događalo.
VEZANE VIJESTI
A žrtve šute iz sljedećih razloga:
– strah da im se neće vjerovati,
– strah da će proizvesti probleme u obitelji,
– osjećaj krivnje,
– osjećaj srama,
– osjećaj obilježenosti, stigmatizacije,
– strah da će im netko reći da su sami krivi i odgovorni,
– strah od gubitka kontrole nad procesom ako pokrene pravosudni postupak…
Nažalost, mnogo puta su mi seksualno zlostavljana djeca i mladi rekli da su im se ti strahovi obistinili, da ih je, nakon što su progovorili, okolina obilježila, da su u institucijama sustava imali osjećaj da moraju dokazivati da nisu oni krivi za ono što im se događalo (čak i ako su žrtve bila mala djeca, a zlostavljači odrasli), a neka djeca su doživjela da su im odrasli rekli »ako si šutjela do sad, zašto ne šutiš i dalje, samo nam radiš probleme«. I zato se žrtve nikad ne treba prozivati zašto nisu prije rekli niti ih izlagati svim ovim pritiscima i osjećajima.
Koje su posljedice seksualnog zlostavljanja djece i mladih?
Neke od posljedica seksualnog zlostavljanja kod djece i mladih često su:
– osjećaj manje vrijednosti,
– niže samopoštovanje,
– depresivnost,
– anksioznost,
– suicidalnost je značajno češća kod ove nego kod drugih vrsta trauma,
– teškoće u stvaranju i održavanju odnosa s vršnjacima,
– teškoće u stvaranju bliskih i intimnih odnosa i romantičnih veza.
– osjećaj da su »roba s greškom«
te da ne zaslužuju da im se išta dobro dogodi u životu…
Te posljedice neće proći tek tako s odrastanjem, nego ih djeca i mladi nose u svoj odrasli život, a često ih se nikad ne mogu riješiti. Nedavno me je nazvala jedna 80-godišnja gospođa iz Njemačke koja mi je rekla da ima potrebu nekome ispričati što joj se događalo prije nego što umre. A događalo joj se seksualno zlostavljanje od bliske osobe kad je bila dijete, od kojeg se nikad nije oporavila. Nakon srednje škole je otišla raditi u Njemačku, nikad nije stvorila obitelj, niti je ikad stupila u romantičnu vezu ili imala intimne odnose. Cijeli život su joj se vraćale nametajuće slike zlostavljanja, još uvijek se i u toj poznoj dobi osjeća prljavo i obilježeno, liječi se od depresije i nekoliko puta je pokušala suicid. Ali zbog osjećaja srama i krivnje, nikad nikome nije rekla da je bila seksualno zlostavljano dijete.
“On se šeće okolo i nitko ga ništa ne pita, kao da sam ja kriva”
#related-news_0
Kad dijete i mlada osoba – žrtva seksualnog zlostavljanja i progovori i prijavi seksualno nasilje, često je izložena višestrukim ispitivanjima na različitim mjestima od strane različitih, često i nestručnih i neosjetljivih ispitivača-stručnjaka, što je za nju/njega izrazito traumatizirajuće. Brojna vještačenja kojima su djeca i mladi – žrtve seksualnog zlostavljanja izloženi, oni doživljavaju kao znak da im se ne vjeruje, da moraju dokazivati da nisu izmislili, k tome ih okolina počinje drugačije gledati pa se osjećaju još više stigmatizirano i izolirano. Stoga, ako sudski postupci predugo traju neki od njih, kako bi prekinuli tu za njih nepodnošljivu situaciju, povuku iskaz iako se seksualno zlostavljanje itekako događalo.
Jedna djevojčica mi je rekla »ja prolazim kroz razna vještačenja već četiri godine, a on se šeće okolo i nitko ga ništa ne pita, kao da sam ja kriva«.
Nekažnjavanje počinitelja je poruka djeci i mladima – žrtvama seksualnog zlostavljanja da to što im se dogodilo nije dovoljno važno niti ozbiljno
Ako počinitelji nisu kažnjeni ili budu kažnjeni uvjetnim ili blagim »kaznama« poput rada za opće dobro, poruka žrtvama je da to što se njima dogodilo nije dovoljno važno niti ozbiljno, da njihov osjećaj ugroženost ili nesigurnosti nije opravdan i da se moraju sami s tim nositi, iako stalno mi odrasli tvrdimo da ćemo djecu zaštiti, i pozivamo ih da progovore ukoliko im se tako nešto događa.
Žrtve osjećaju krivnju i sram zbog zlostavljanja koje im se dogodilo i zbog svog »pristanka« iako je ishođen ucjenom
Ako je počinitelja više, primjerice ako se radi o grupnom silovanju/zlostavljanju, posljedice po žrtvu su višestruke, a ako se još pri tome žrtvu ucjenjuje i prijeti dodatno njenom dostojanstvu, integritetu, javnim sramoćenjem, narušavanjem njenog odnosa s bližnjima i slično, time se čini i psihičko nasilje, teroriziranje, koje u psihološkom smislu može biti jednako štetno kao i seksualno zlostavljanje, a dugoročno stvoriti dodatan osjećaj nepovjerenja, ugroženosti i nesigurnosti.
Također žrtve koje »pristaju« na daljnje zlostavljanje pod prijetnjama, a i onako osjećaju krivnju i sram zbog zlostavljanja koje im se dogodilo, osjećaju dodatnu krivnju zbog svog »pristanka« bez obzira na to što je ishođen ucjenom.
Zašto je grupno počinjenje nasilja okrutnije od individualnoga?
Grupno počinjenje nasilja često je okrutnije od individualnoga iz nekoliko razloga:
#related-news_0
1. Događa se difuzija odgovornosti odnosno počinitelji osjećaju kao da dijele odgovornost za počinjenje djela pa je time odgovornost koju osjeća svatko od njih pojedinačno manja.
2. Ponekad osim odgovornosti počinitelji podijele i »zadatke« pa na primjer, jedan ima ideju, drugi zaključa žrtvu u sobu, treći ju skine, četvrti ima odnos, peti snima… Vođa grupe, primjerice, naređuje, a sad se ne osjeća odgovornim za zlodjela jer je on »samo govorio«. Izvršitelj se može osjećati neodgovornim za počinjeno djelo jer je on »samo slušao«.
3. U grupi se emocije i ponašanja puno lakše šire i intenziviraju. Sudionici grupe osnažuju jedni druge, racionaliziraju svoja djela, npr. »sama je to tražila«, »jesi li vidio kako te gleda«… Ako je grupa oformljena i održavana na temelju nasilja, a grupa im je važna i žele da opstane, nasilje se nastavlja kako bi grupa opastala.
Što mi kao društvo trebamo činiti?
Zadnjih godina je jako moderno i sveprisutno pozivanje na child friendly justice odnosno djeci prilagođeno pravosuđe, što se ne odnosi samo na postupak prema djeci u pravosuđu nego i u svim institucijama uključenima u zaštitu djece i mladih. Mislim da bi se svatko od nas tko radi s djecom trebao zapitati što on osobno čini u tom smislu i koliko surađuje s drugim institucijama u zaštiti djece.
Nažalost, svjedoci smo da zaista premalo surađujemo. Djeca se nepotrebno višekratno ispituju, pravosudni postupci predugo traju…, mnoga djeca i mladi – žrtve seksualnog zlostavljanja ne dobiju adekvatnu zaštitu niti obitelji niti sustava i doslovno ostanu sami na svijetu.
Neminovnost suradnje pravosuđa sa stručnjacima
Često citiram suca Rydera kojeg sam slušala na jednom skupu Vijeća Europe u Bruxellesu koji je rekao »Suci ne moraju biti eksperti u svim područjima, ali moraju znati gdje su eksperti i kako ih naći.« Dakle, jasno je uputio na neminovnost suradnje pravosuđa i drugih stručnjaka. Upravo sam prošli tjedan na kongresu pedijatara održala predavanje na meni uvijek interesantnu i za sve važnu temu »Gdje se susreću pravo i medicina u zaštiti djece«. Sretna sam da su pedijatri prepoznali da nemaju dovoljno znanja na tom polju i izrazili želju za dodatnom edukacijom. Javno sam obećala da ću otići kod ministra zdravstva i inicirati takvu edukaciju.
Naša Poliklinika već 17 godina, upravo s ciljem maksimalne zaštite djece, nudi pravosuđu besplatno da forenzički intervju s djetetom provode u našim prostorima, na način da naš ekspert bude sam u prostoriji s djetetom – žrtvom, a u drugoj prostoriji su sudac, državni odvjetnik, počinitelj, njegova obrana, djetetov opunomoćenik… Oni postavljaju pitanja našem stručnjaku putem audio i video linka, a on pitanja prilagodi djetetovom uzrastu, vokabularu i traumi… Cijeli intervju se snima, a sudac dobije snimku koja se može gledati na glavnoj raspravi tako da dijete izbjegava nelagodu i strah od odlaska na sud. Između ostalog i zbog toga smo primjer dobre prakse Vijeća Europe.
Prekršajni suci redovito koriste tu mogućnost, a zaista se nadam da će i kazneni suci koji sude u slučajevima seksualnog zlostavljanja djece i mladih, više i češće koristiti ovu mogućnost te da će se i u drugim mjestima u Hrvatskoj urediti ovakvi prostori gdje će djeca biti ispitivana u child frindly okruženju i od strane educiranih stručnjaka.
Ako zaista želimo razviti djeci prilagođeno pravosuđe – a na svim instancama stalno govorimo da želimo – tada stručnjaci mentalnog zdravlja moraju imati bazična znanja o pravosudnim postupcima, a pravosudni djelatnici – suci, državni odvjetnici, odvjetnici, djelatnici policije – moraju biti senzibilizirani i educirani o tome kako se djeca i mladi – žrtve seksualnog zlostavljanja osjećaju, koje su posljedice seksualne zlostavljanosti, te kako im pristupiti da ih se dodatno ne traumatizira. I tada se neće događati da mi se silovana djevojčica požali kako je 11 puta morala iznova pričati o onome što joj se dogodilo (ginekologici, učiteljici, socijalinim radnicima, policiji, sucu, vještacima…) te da se osjećala kao da joj nitko ne vjeruje i da je ona kriva za silovanje.”
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
