Gost Ilije Jandrića u Pressingu bio je ratni fotoreporter Zoran Marinović. Govorio je o tome zašto ne prestaje odlaziti na najopasnija mjesta na svijetu, što je sve doživio kao ratni fotoreporter u Siriji i na drugim svjetskim ratištima.

“Ne brojim više putovanja u Siriju, imam neki osjećaj da mi je to već domaći teren. Čini mi se da je najgore prošlo, ali nikada se ne zna.
Plan je uvijek dosta ambiciozan, pronaći zatvorenike, udovice i ljude s Balkana u sirijskim zatvorima, ali planovi lako mogu propasti. 
Govorimo o ISIL-ovcima, džihadistima iz BiH i Kosova, par cura iz Srbije i Hrvatske koje su se udale za džihadiste i koje su u kampovima s obiteljima. Ne znamo dok ne probamo, a možda doista postoji šansa da ih nađemo.

Kurdi sada kontroliraju najviše zatvora u kojima su ISIL-ovi borci. Održavanje zatvora je skupo, novaca nemaju i nastaje kaos. Oni problem žele riješiti, žele pustiti ljude. Trump i Erdogan već dugo prijete Europi tim zarobljenim ljudima govoreći da će ih sve jednostavno pustiti iz zatvora, što bi prouzročilo velike probleme”, kazao je Zoran Marinović.

ISIL je poražen, ali je li i ‘ubijen’?

“Sigurno nije, svaka je radikalna skupina ni pored svih padova nikada nije nestala. Oni rade planove kako će se svima suprotstaviti, ali i oni ovise o donatorima. Onakav kakvog ga znamo već 10 godina ISIL više ne postoji, ali samo je pitanje hoće li nastaviti djelovati kroz terorizam ili kroz gerilsko ratovanje”, kazao je Marinović.

Što Vas vuče u opasna područja?

“Teško je dati jednostavan odgovor. To je često pitanje koje mi se postavlja, a uvijek mogu dati drugačiji odgovor. Loša vremena su dobra za fotoreportere. To je i adrenalin, ovisnost, egotrip, sve je to moguć odgovor. Ja se svaki put kada odem mogu naći u raki i pitati se što se to zbiva oko mene, ali kada postigneš eho svojim fotografijama, ti dođeš u situaciju da dođeš natrag u Hrvatsku i jedva čekaš ponovno otići na ratište”, rekao je fotoreporter.

Koliko treba čekati posebnu fotografiju?

“Iračko-Sirijski rat rat je s najviše poginulih novinara nakon Vijetnama, preko 400 reportera je poginulo. Pripreme su duge. Svijet je prepun pisaca, putopisaca, kulinarstva… No fotografija je ostala bit novinarstva.

Da bi bio na takvim mjestima moraš imati određene financije, pripremu. Treba imati fiksera, domaćeg novinara koji poznaje teren i ljude i omogući ti dolazak na teren. Mladi novinari sloni su improviziranju, kao što smo i mi bili prije 20 godina, a to je najbolji način da se upropasti nešto dobro. 

No fiskeri i koštaju i po nekoliko stotina dolara na dan, jer on mora biti pouzdan, treba ti pickup da bi mogao skočiti u njega kada krene pucnjava, i treba ti keš, jer tamo ne prolazi ni kartica ni nakit”, kazao je Marinović.

Na pitanje kolika je tendencija mladih fotoreportera da steknu slavu odlascima na takva ratišta, Marinović kaže kako je to čest slučaj, ali uglavnom se pokušaji brzo okončaju.

“Ta slava je kratkog daha, ona traje samo onoliko koliko je taj papir s fotografijom na nekom stolu. Kada si na terenu, vidiš da ta romantika nije baš realna, posao je grub, fizički težak. Ljudi pokušaju i kada vide kako to izgleda polako nestanu. Uvijek se vrti 20-30 istih fotografa na takvim pričama.

Što se tiče vjerodostojnosti i etičnosti fotografa, ona je uvijek donekle upitna. Fotografiji se beskrajno vjeruje, a fotograf je sklon manipulaciji. Jedna riječ, zarez sve mijenja. Fotografije su započinjale ratove, ali i utjecale na javno mnijenje i vojne akcije.

Etična granica fotografije je sporna. Treba li zadirati, jesi li samo odsutni promatrač ili ćeš fotografijom nešto sugerirati. No etični je momenat taj da ne možeš utjecati na krajnji objekt. Ja sam u kontaktu s onima koje fotografiram, ali ne tako da se fotografija kreira. Ipak, i najveća su imena fotografije bila u jednom trenu bila sklona manipulaciji”, kazao je Marinović.

Gdje je granica hrabrosti i ludosti?

“Jedan je odgovor u Zagrebu, a drugi kada ste u rovu. Odlasci na terene moj su izbor i ja sam stabilniji u odnosu na vojnike ili civile koji to nisu odabrali. Samim time lakše se nosim s problemima. Nema sumnje da se plašim, ali to je strah koji te tjera dalje, ne paralizira nego inspirira.

Pretenciozno je pričati da su kraj mene zujali meci ko rojevi pčela – normalno je ako si bio 10 puta u ratnoj zoni da će se nešto desiti, ali pričati o fijucima metaka i kiši bombi bilo bi previše. Sve te može izdati, i fikser i vrijeme, ali trebaš se okrenuti svom instinktu.

Ovaj posao je disanje izvan zone komfora. U šali kažem da je svakodnevica najopasnija – kada si opušten i sve je kako treba biti, vrijeme prolazi drugačijim tempom”, kazao je iskusni fotoreporter.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.