Povjerenica za ljudska prava Vijeća Europe Dunja Mijatović dala je intervju našoj Ivani Dragičević s kojom je među ostalim razgovarala o ugrožavanju ljudskih prava u doba koronavirusa, o najugroženijim skupinama, o pitanju novih tehnologija i korištenju umjetne inteligencije kao i o slobodi medija i migrantima, te drugim temama.
Vrlo ste aktivni ovih dana i često upozoravate na važnost zaštite ljudskih prava u izvanrednoj situaciji u kojoj smo. Objavili ste i godišnje izvješće o stanju ljudskih prava u zemljama članicama Vijeća Europe i u njemu napomenuli kako je pandemija na površinu iznijela dugotrajne probleme i slabosti našeg sustava zaštite ljudskih prava. Možete li nam na početku reći koja područja zaštite ljudskih prava ste detektirali kao ključno ugrožena u ovom trenutku?
Moramo gledati realnost, stvarnu sliku onoga što vidimo u Europi i globalno. Pandemija je već usmrtila više od 200 tisuća ljudi u svijetu od čega je više u pola umrlo u Europi. Ovo govorim samo zbog toga da se shvati ozbiljnost situacije jer u mnogim nastupima vidim da ljudi nemaju točne informacije i ne shvaćaju koliko je situacija ozbiljna. Kada gledamo ove brojke, meni kao povjerenici za ljudska prava, nije teško razumjeti zašto vlade moraju uvoditi izvanredne mjere poput karantena i zabrane kretanja. Ti napori u nekim zemljama pokazali su ohrabrujuće rezultate i neke vlade počinju s postupnim popuštanjem restrikcija, no ono što mislim da je ključno, da u tom procesu popuštanja restrikcija nemamo situaciju da se neki izvanredni zakoni i mjere nastave provoditi dalje. Moj godišnji izvještaj koji ste spomenuli za prošlu godinu je samo još jedan dokaz da je sadašnja situacija još kompleksnija i kompliciranija zato što vlade i naša društva nisu ranije učinile onoliko koliko su trebale u poštivanju ljudskih prava i sloboda. Slika koju sam dobila za moje dvije godine rada jest ta koju sam i opisala, dakle da Europa kruži oko svoje osi, nesigurna kojim smjerom se kreće i isto tako nesigurna oko svojih obaveza po pitanju ljudskih prava oko kojih su se države članice Vijeća Europe dobrovoljno složile, dakle nitko ih nije tjerao na to da se slože da se ljudska prava poštuju. Nekada smo samo dobri za usvajanje određenih pravila, ali problem je kada ih treba implementirati i kada trebamo istinski pokazati što znači poštivanje ljudskih prava. Kao i uvijek u bilo kojoj kriznoj situaciji, skupine koje su najviše ugrožene su upravo skupine koje su marginalizirane, ljudi koji su i prije COVIDA-19 imali probleme. Govorimo o pravima romske populacije, LGBTQ, migranata, prava žena i svih ostalih skupina koje su uvijek fokus nas koji se borimo za ljudska prava.
VEZANE VIJESTI
Ono na što vi i mnogi drugi upozoravaju u ovom trenutku jest da se izvanredne mjere ne zloporabe, da ne ostanu važiti zauvijek, da imaju ograničeno trajanje. S druge pak strane postoji jedan trend koji vidimo u nekim državama da se u vrijeme pandemije, koja zaokuplja svu pozornost javnosti, donose neki zakoni koji su restriktivni. Imamo takve primjere u Poljskoj sa zakonom o sudovima i Mađarskoj…
Na žalost, to je situacija s kojom smo se susreli na samom početku pandemije, i osim slučajeva Mađarske i Poljske, tu su još mnoge države koje su krenule tim putem koji nije ohrabrujući za dobrobit stanovništva. Takve mjere i mjere koje se donose u ime sigurnosti, pristupa zdravstvu i svim ostalim stvarima koje su bitne u ovim teškim vremenima, jedna su vrsta zavjese i načina na koji države žele da na najgori mogući način ponovno idu u pravcu restrikcije ljudskih prava. Ovdje govorim o slobodi izražavanja, kretanja, i svega ostalog što vidimo kao nešto što vlade pokušavaju određenim dekretima koristiti kako bi naša društva učinili puno kompliciranijim i da bi se ljudska prava stavila pod tepih. Ono što ja nastavljam raditi u ovom kriznom razdoblju vrlo je važno, a to je praćenje svega što se događa, jer mi konstantno dobivamo informacije iz nevladinog sektora iz svih 47 država članica Vijeća Europe, oko svih potencijalno problematičnih zakona i mjera koje vlade poduzimaju kako bi došlo do restrikcije ljudskih prava. Mislim da će ta analiza nakon što ovo prođe biti od velike važnosti zbog puta kojim ćemo krenuti poslije. Na koji način ćemo prepoznati greške, na koji način će i civilno društvo i svaki građanin imati jači i direktniji glas u smislu poštivanja ljudskih prava i zahtijeva prema vladama zemalja članica Vijeća Europe.
Dugo razgovaramo o novim modelima u svijetu, jedan od njih jest i pitanje uporabe digitalne tehnologije i umjetne inteligencije. Do korone imali smo veliku raspravu o korištenju svih tih tehnoloških alata koji su nam na dispoziciji u demokraciji i pitanju nadzora. Danas u pandemiji vidimo konkretne postupke država, Rusije, gdje se uvode nadzorni sustavi, a s druge strane na razini Europe se kod pitanja facilitiranja slobode kretanja, govori o uporabi aplikacija. Vi ste ovih dana objavili uvodnik u brojim europskim medijima, među ostalim i na N1, u kojem upozoravate da pandemija ne smije biti carte blanche za nadzor ljudi…
Pitanje novih tehnologija i korištenje umjetne inteligencije jest nešto o čemu smo počeli razgovarati puno prije pandemije. Važno je naglasiti da je umjetna inteligencija nešto što se mora prihvatiti kao element koji puno može pomoći čovječanstvu, jer mislim da previše slušamo o strahovima od AI-a, brigama kako će to biti korišteno. To jest bitno, ali moramo prepoznati zašto su ona i važna u kriznim vremenima poput ovog kroz koje prolazimo. Ako govorimo o sustavima nadzora, to je jedan primjer za koji možemo reći da može doći do zloporabe. Mnoge europske zemlje se okreću digitalnim uređajima koje pokušavaju koristiti kao pomoćno sredstvo za provedbu karantene, kako bi pratili kretanje zaraze i informirali ljude o potencijalnoj izloženosti zaraženim osobama. Ako govorimo o tome, to ne bi trebalo biti problematično, jer je cilj da se spriječi bolest i zaraza, čime se smanjuje pritisak na zdravstven sustav, omogućava se nastavak normalnog rada bolnica. No imperativ zdravstvenih razloga se ne smije ni u kojem slučaju tumačiti kao nešto što daje odriješene ruke za špijuniranje i ulaženje u privatnost života ljudi. To je nešto što je iznimno važno, dakle dizajn, razvoj i uporaba tih digitalnih aplikacija trebaju biti napravljeni na transparentan i demokratski način. Na žalost ono što vidimo sada jest da neke države nisu krenule tim putem nego samo pokušavaju pojačati praćenje, ne samo podataka o građanima, već i nadzor, što je sve ono s čime smo se susretali i ranije. Važno je reći da će i Vijeće Europe i sve druge međunarodne organizacije ovo nastaviti pomno pratiti, a mislim da je tu civilno društvo vrlo uključeno i direktno. Mi ćemo osim upozoravanja nastaviti i objašnjavati, jer u kriznim vremenima često zaboravljamo na ljudska prava. Kao da se kaže – u redu, sada ona nisu bitna, brinut ćemo o njima poslije, ali to poslije je uvijek kasno i onda nas može koštati puno više. Ovo je vrijeme kada se treba ukazati kako hitno trebamo krenuti prema usvajanju novih mjera, da ne bi došlo do kršenja ljudskih prava. Nadam se da će države članice imati razumijevanja, jer u ovom razdoblju se upravo vidi koliko su slobode bitne. Od slobode izražavanja do slobode kretanja i svih onih sloboda koje mi shvaćamo kao nešto što je normalan dio života. Vidimo koliko su nam bitne tek kada postanu ugrožene.
Spomenuli ste ranjive skupine u društvu koje su posebno ugrožene. Kako gledate na mjere koje su uvedene u nekim državama, poput Srbije i BiH vezane za starije građane?
Mislim da je bitno reći da se i u izvještavanju o starijoj populaciji vide problematične stvari jer stalno se govori „stari ljudi“ i ne obraća se pažnja na standarde koje ima Svjetska zdravstvena organizacija koji su puno drugačiji od onoga što čujemo u medijima i od država kada govorimo koja je to populacija o kojoj trebamo posebno brinuti u ovim trenucima pandemije. Mislim da vlade nisu to radile svjesno samo zbog toga o kojoj se populaciji radi, nego iza toga postoje jasni razlozi zašto, jer zdravstveni radnici govore o tome kako je to populacija koja je najranjivija jest ta i jedan od načina zaštite je i taj da ostanu kod kuće. Ono što nije napravljeno jest da se osiguraju svi mehanizmi da se toj populaciji pomogne da npr. ljudi ne bi stajali u redovima u pet sati ujutro kao u Srbiji i da bi jednostavno bili ostavljeni sami sebi bez ikakve mogućnosti da dobiju pomoć. Situacija se polako mijenja relaksacijom mjera, ali mislim da je problem što mi svi tapkamo u mraku i vrlo je važno prepoznati rade li stvari određene vlade u dobroj vjeri i namjeri ili je to neki prikriveni razlog koji dovodi do kršenja ljudskih prava starije populacije ili neke druge populacije, jer u BiH smo imali i problem s djecom koja nisu mogla izlaziti. Pitanje je tko će preuzeti odgovornost ako dođe do novog vala zaraženih ili smrtnih slučajeva.
Puno se pričalo o rodnoj ravnopravnosti i zlostavljanju žena nakon usvajanja Istanbulske konvencije. U krizi imamo porast crne statistike broja zlostavljanih žena s jedne strane, a s druge cijeli set pitanja koja se vežu za pitanje rodne ravnopravnosti od veće opterećenosti žena sada uz svoj posao, kućne poslove, skrb za bolesne, skrb za djecu tijekom školovanja kod kuće. Također vide se i tendencije da se pokušava u nekim državama progurati zakone koji su restriktivni za reproduktivna prava žena. Koliko je danas važno glasno o tome govoriti?
Jako važno. Od početka mog mandata jedan od prioriteta je upravo posvećen pravima žena iz mnogih razloga, vi ste spomenuli neke koji su vrlo bitni. Jedan od najrasprostranjenijih problema upravo je rodna nejednakost. Napredak je vrlo spor u premošćivanju razlike u plaćama između spolova, rješavanje diskriminacije na poslu, pitanje istinske zastupljenosti žena u odlučivanju… Žene se još uvijek na žalost suočavaju s preprekama koje sprječavaju njihov pristup punim uslugama za njihovo reproduktivno zdravlje i prava, a imamo i beskrajan protok seksističkog govora i govora mržnje, pogotovo u cyber prostoru. To je problem s kojim se nosimo u 21. stoljeću. To će se nastaviti događati i to ne smijemo ostaviti po strani. Informacije koje dobivamo u posljednjih mjesec i pol dana iz naših država članica vezanih za nasilje nad ženama i nasilje u obitelji jest nešto što je od velikog značaja. To je socijalni fenomen protiv kojeg se moramo boriti. Istanbulska konvencija je u tome vrlo bitan dokument, međutim dokument koji su mnoge države, uključujući i Hrvatsku ratificirale, ali ako govorimo o implementaciji, mislim da se nigdje ne krećemo. Mnogi dobri zakoni su usvojeni, ali ako pogledamo što se događa na terenu, što se primjerice događa u ruralnim dijelovima država članica Vijeća Europe, čak i u bogatim državama, jest vrlo problematično i nešto čega se moramo stidjeti, jer još uvijek se ne želi prepoznati da je to jedan od gorućih problema s kojim se i Europa i cijeli svijet mora suočiti. Konvencije su dobre i važno je da postoje međunarodni okviri na koje se možemo pozvati, no mora doći do istinskog prepoznavanja da je ovo nešto protiv čega se svi moramo boriti, ne samo vlade i civilno društvo, te da ovo nije problem žena, nego muškaraca, obitelji, društva, i u toj borbi je bitno da ne vidimo samo žene koje se bore za ženska prava. Ako je to problem koji direktno utječe na obitelji i društvo, to nije samo problem jednog dijela populacije.
#related-news_0
Pitanje koje se otvorilo pred svima nama u ovim vremenima jest pitanje prava radnika. Izvanredne mjere dovode do pitanja o budućnosti rada, velikog vala otpuštanja, stavljanja ljudi na minimalac, smanjivanja plaća. Puno se priča o konceptu ekonomije, jer u različitim državama se različito pristupa, a različite države imaju i različite socijalne mreže i mehanizme koji na neki način drže ljude na površini. Koliko će ta refleksija i nejednakosti koje vidimo fundamentalno utjecati i na pitanje ljudskih prava?
U ovom trenutku je vrlo teško reći na koji način će se to reflektirati dalje, no vrlo je bitno prepoznati da ljudi gube posao, više od pola populacije na globalnoj razini je u opasnoj poziciji da izgubi radno mjesto ili mu se ono promijeni. Na koji način će se to fundamentalno očitovati u pravu na rad je veliko pitanje, na koje ja nemam odgovor u ovom trenutku. Pratimo mnoge druge organizacije koje imaju mandat da se više bave ovim pitanjem, no važno je također da moramo prepoznati koje su to profesije koje su na neki način bile gurnute u stranu i koliko nismo razmišljali o važnosti zdravstva u našim državama. Koliko je bitno da postoji sustav koje je u mogućnosti boriti se s ovakvim problemima. Malo se govori i o pravima medicinskih radnika, doktora, sestara i svih onih koji se nalaze u zdravstvenim ustanovama i sada spašavaju sve nas. U ovom trenutku ja sam jako fokusirana na njih i pokušavam dobiti sve informacije s terena i dobila sam ih puno iz Italije, Španjolske, Francuske, zemalja koje su jako pogođene i u kojima jedinice intenzivne skrbi nisu mogle iznijeti probleme s kojima se suočavaju i to iz različitih razloga. Države članice bi trebale dugoročno prepoznati i naći načina da se shvati koliko su važni svi ti ljudi u cijelom krugu u kojem se vrtimo. Tu su još i škole, obrazovni sustavi u državama, da shvatimo koliko im se stvarno posvećuje pažnja. Tu su i novinari. Bliži nam se Svjetski dan slobode medija 3. svibnja i uvijek je važno ponoviti koliko je važno da imamo i neovisno i istraživačko novinarstvo koje će se uhvatiti u koštac s kriminalom, korupcijom… Posljednjih dana vidimo toliko vijesti i o tome, a oni su na svjetlo dana izašli upravo zahvaljujući novinarima, mogućnostima koje su oni dali građanima kako bi saznali što se događa u državama članicama. Čak i u ovom razdoblju kada bismo svi trebali pokazati više empatije i razumijevanja i želje da pomognemo nekome kojima je pomoć potrebnija nego nama. Tako da mislim da je to jedan kompleksan sustav u kojem se sada nalazimo i iznimno je važno prepoznati prioritete. Hoćemo li, kada nađemo cjepivo, opet krenuti starim putem ili ćemo iskoristiti ovu pandemiju kako bismo otvorili put prema nekom boljem svijetu u kojem će se ljudska prava zaista poštivati istinski, a ne samo na papiru.
#related-news_0
Upravo povodom Svjetskog dana slobode medija uputili ste priopćenje u kojem ste podsjetili na važnost medija danas. Sve je više i dezinformacija i manipulacija i svjesno diseminiranih laži, i dalje smo suočeni s političkim pritiscima, imamo nezapamćene slučajeve ubojstava novinara na teritoriju Europe posljednjih godina… Danas pak vidimo opasnost za slobodnjake koji su u prekarnom odnosu, problem novinara koji prate globalna zbivanja i koji zbog pandemije ne mogu ići na teren, problem za istraživačko novinarstvo jer u izvanrednom stanju su im često uskraćene mogućnosti da dođu do informacija. Koliko je važno stalno ponavljati zašto je novinarstvo važno, jer i dalje svjedočimo tome, evo primjera Hrvatske, da kada se god se povede neka akcija o važnosti novinarstva i medija, ispod tih objava na društvenim mrežama javlja se lavina govora mržnje prema novinarima…
Kada govorimo o slobodi izražavanja i pravima novinara, s obzirom na moj dosadašnji rad i u Vijeću Europe i u OESS-u, gdje sam radila kao predstavnica za slobodu medija, sve je vrlo jasno. Nema demokratskog društva bez slobode novinarstva, bez slobode izražavanja, koja je ljudsko pravo koje je u kriznim vremenima od krucijalne važnosti. Ne možemo reći da smo slobodni ljudi ako se ne možemo slobodno izraziti. Novinari su ti koji nam daju informacije s raznih strana kako bismo mogli doći do razumijevanja određene tematike. Napadi na novinare su nešto što je nedopustivo za demokratsko društvo. Situacija je, na žalost takva, kakvom ste je opisali, puno složenija. Daphne Caurana Galizija je ubijena na Malti i još uvijek ne vidimo rezultate istrage. Jan Kuciak u Slovačkoj. Lyra McKee u Sjevernoj Irskoj. Sve se to događa u Europi, u mjestu koje smo desetljećima nazivali i razumijevali mjestom koje je sigurna zona za rad novinara. To više nije slučaj. Nisu samo ova stravična ubojstva razlozi za to. Način na koji se vlade odnose prema novinarima, narativ i retorika koje neki političari usmjeravaju prema novinarima je nedopustiva. Javne osobe koje na bilo koji način pokušavaju spriječiti informacije koje su od značaja, također je nešto što je nedopustivo u zemljama članicama Vijeća Europe. I to ne samo zbog dokumenata koji postoje, nego upravo radi toga što je to pravo koje jednostavno moramo zaštititi. Novinari su u ovom trenutku u teškoj situaciji, ne mogu izvještavati onako kako bi mogli, no ja ipak ne vidim da postoje prepreke u izvještavanju o problemima koji nam se događaju u društvu. Naprotiv. Pratim jako puno medija i vas među ostalim i pokušavam analizirati koliko su novinari slobodni. Mislim da postoji pluralizam općenito, ali to nije dovoljno. U jednom od mojih izvještaja odmah nakon početka pandemije, govorila sam o novinarima koji pokušavaju govoriti i pisati o korupciji u zdravstvu, nabavkama opreme i da tu dolazi do pokretanja sudskih procesa, čak i do pokretanja procesa protiv novinara, poput slučaja kolegice u Srbiji o čemu ste i vi izvještavali. U ovom trenutku i ovim vremenima to pokazuje da vlade još uvijek pokušavaju kontrolirati medije. Imamo i problem s načinom izvještavanja o migrantima u doba pandemije, gdje se koristi jezik koji je nedopustiv, većinom od strane političara. Sve to utječe na opću atmosferu. Ljudi u ovakvim vremenima traže krivca. I ako nemamo točne informacije i ako nemamo mogućnost da novinari i medijske kuće obavljaju svoje poslove na slobodan način, onda imamo još veći problem i mislim da će nas to udariti kao bumerang kada sve ovo prođe i kada vidimo koja su sve prava najviše stradala. Ja se nadam da sloboda izražavanja neće biti među njima i da ćemo imati još snažnije novinarstvo u Europi.
Spomenuli ste migrante i narative o njima. Puno ste posljednjih godina reagirali oko pitanja kršenja ljudskih prava izbjeglica, migranata i tražitelja azila, i u Hrvatskoj i u regiji. Prije pandemije imali smo situaciji da je zbog ljudi koji su došli na grčko-tursku granicu, Grčka kao članica i Europske unije i Vijeća Europe, odlučila na mjesec dana suspendirati međunarodno pravo na azil. Koliko je važno u ovakvim vremenima voditi računa o toj temi?
Tema migracija je vrlo visoko na listi mojih prioriteta. Bila sam u Grčkoj, na otocima, na kopnu, u izbjegličkom kampu Moria na Lezbosu i vidjela sam stvari svojim očima, razgovarala s ljudima, bila sam i u BiH i u kampu Vučjak koji je na svu sreću zatvoren. Bitno mi je reći da kada govorim o migracijama, govorim o svemu onome što sam ja vidjela i iskusila s migrantima, s civilnim društvom koje pokušava pomoći i s vladama država. Način na koji se odnosimo prema migrantima i migracijama u Europi jest nešto što će otprilike zapečatiti našu sudbinu. Na dobar ili loš način. U mnogim istupima govorila sam da me sram kada vidim na koji se način odnosimo prema migrantima. Za to mnogi nisu imali razumijevanja, no to je i dalje moj osjećaj, ne samo kao povjerenice za ljudska prava nego i kao ljudskog bića. Ovdje su i mediji jako bitni i jezik koji se koristi. Cijelo vrijeme slušamo termin ilegalni migranti. Koristeći taj termin mi u stvari govorimo da su ti ljudi nezakoniti, migracije se označavaju kao nezakonita aktivnost. To je i diskriminirajuće i stvara percepciju javnosti da su migranti ljudi koji rade nešto loše. Općenito stvara se percepcija da se radi o ljudima koji ne zaslužuju da imaju prava. To nije tako jednostavno. Puno toga je potrebno napraviti da bi se napokon pokazala solidarnost prema zemljama koje, da tako kažem imaju najveći udar, poput Grčke i Italije, Malte i Španjolske. Ono što vidimo jest totalni nedostatak solidarnosti i nerazumijevanje, kao i narative koje koriste političari u Europi i retorika koja je zastrašujuća i nedopustiva. Trenutno, bez obzira na to što ne govorimo puno o migracijama one se i dalje događaju. Ovaj tjedan sudjelovala sam u raspravi odbora za ljudska prava u Europskom parlamentu gdje se upravo govorilo o situaciji na Sredozemlju i činjenici da i dok mi razgovaramo ljudi umiru ili brodovi ne mogu pristati u luke da bi se ljudi spasili. Ključna je solidarnost i prepoznavanje da za europski kontinent migracije nisu nepoznanica. Nisu pogotovo nepoznanica kada govorimo o Zapadnom Balkanu i Hrvatskoj kao članici Europske unije, znamo da su ljudi s ovih prostora uvijek išli trbuhom za kruhom i pokušavali naći bolji način života. Mi nemamo pravo i zbog međunarodnog prava nikome sprječavati njihove snove, ali u isto vrijeme države moraju učiniti puno više oko azilantske politike, pristupa azilu, registracije migranata. To je sve poznato, ono što je meni nepoznanica jest način na koji se odnosimo prema tom pitanju, količina rasizma, količina ksenofobije i količina nedemokratskog ponašanja kada govorimo o ovoj temi, te upiranja prstom u migrantsku populaciju za sve probleme koji postoje u našim društvima za što mislim da je vrlo problematično i skreće pozornost s pravih pitanja i problema u društvima.
#related-news_0
Spomenuli ste nedemokratsko ponašanje. Nakon prvih kritika koje su upućene potezima mađarske vlade i premijera Orbana u doba krize, gostujući u programu TNT N1 televizije hrvatski ministar vanjskih i europskih poslova upitan kako komentira to što se događa u Mađarskoj s obzirom na to da Hrvatska predsjeda Vijećem Europske Unije, odgovorio je kako je pitanje demokracije u Mađarskoj stvar percepcije. Je li demokracija stvar percepcije i jesu li onda i ljudska prava stvar percepcije?
To je mišljenje ministra na koje on ima pravo, ali za mene situacija koja se tiče ljudskih prava u Mađarskoj nije stvar percepcije nego stvar realnosti koja se zbiva posljednjih deset godina i to je nešto što je dokumentirano od strane mnogih međunarodnih organizacija. Mogu reći da je to krenulo 2010. s takozvanim medijskim paketom kada Europska unija nije pokazala dovoljno snage da se uhvati u koštac s promjenama koje su se dogodile s medijima u Mađarskoj i sada vidimo rezultate toga. Ondje nema gotovo nijednog neovisnog medija, civilno društvo je skoro nevidljivo, uz časne izuzetke, uz to ide i odnos prema migracijama, pa sada nove mjere usvojene za ove pandemije, kao i zakoni koji se tiču transrodne populacije. To su sve ozbiljni problemi i ozbiljna kršenja ljudskih prava zemlje koja je članica Europske unije. Ja s mađarskom vladom imam konstruktivan dijalog, oko mnogih stvari se ne slažemo, ali isto tako nemam nikakvu drugačiju percepciju osim ove koju sam vam prenijela.
S obzirom na zabranu okupljanja zbog pandemije ugroženo je i pravo na prosvjed građanima, kako na to gledati?
Imamo jedan pozitivan primjer iz Poljske, obzirom na situaciju koja se događa posljednjih mjesec dana. Vlada i parlament htjeli su usvojiti zakon kojim bi se potpuno zabranio pobačaj. To nije novina u Poljskoj. No, ono što se dogodilo jest da su bez obzira na karantenu žene i organizacije našle način da prosvjeduju. Na biciklima s transparentima, trubljenjem automobilima po centru grada… Ne znam je li to pomoglo da se zakon na određeno vrijeme stavi na stranu i pričekaju se vremena kada će biti moguće održati demokratsku javnu raspravu o takvom rigoroznom zakonu. Postoje mnogi načini koje ljudi sada pronalaze da izraze svoje mišljenje.
Temelj pravne države jest pravo zaštite građana pred sudom. U Hrvatskoj smo osim pandemije imali potres u glavnom gradu, mnogo sudova nije radilo, koliko je važno osigurati pravnu zaštitu u kriznoj situaciji?
Puno država članica Vijeća Europe poduzelo je mjere koje se odražavaju na vladavinu zakona. Uključujući i ograničenja rada pravosudnih organa. Zaštita javnog zdravlja jest vitalni interes koji zaslužuje zaštitu i može biti povod privremenog ograničenja nekih ljudskih prava, međutim izvanredne mjere mogu biti zloporabljene za određene političke ciljeve kako bi se na primjer ušutkala opozicija ili ograničila ljudska prava općenito. Upravo iz tih razloga jest ključno da imamo jasna ograničenja uvjeta i obujma ovlasti. Tu je iznimno bitan faktor sudstvo i jako je važno da sigurnost građana, uključujući i javno zdravlje mogu biti zajamčeni u demokraciji koja u potpunosti poštuje vladavinu zakona. Zato su najvažnija parlamentarna kontrola i sudska provjera uspostavljenog izvanrednog stanja su neophodne da bi se izbjegle zloporabe.
Živjeli smo u doba u kojem se dominantno pričalo o konceptu nacionalne sigurnosti, je li došlo vrijeme da se govori i lokalno i globalno o konceptu ljudske sigurnosti?
Ono što treba napraviti kada sve ovo prođe jest napokon shvatiti važnost slobode. Poštivanja digniteta ljudi i svega što guramo u stranu i zaboravljamo i slušamo narativ ako smo sigurni onda će sve biti u redu. Ako smo sigurni, a nemamo slobode, onda nemamo ni ljudska prava.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
