Zakašnjeli epitaf akademiku Dragi Ikiću.

Virusi, epidemija, pandemija, imunitet, cjepivo najtraženije su riječi na internetskim tražilicama u doba korone. U trenutku u kojem smo se našli kažu, povratilo se povjerenje u znanost, pa se do određenog trenutka proteklih tjedana i mjeseci u znanstvenike toliko klelo da se perpetuiranje matrice idolopoklonstva i fatalizma gotovo približilo vjeri. Posezalo se i za pojmovima historijskog i revolucionarnog vremena, promjene paradigme. Inflacija mišljenja u borbi za opstanak dosegnula je nikad viđene razmjere. Čovjeku je prirođen strah, ali i želja za opstankom, pa aktivno radi i da se suoči sa strahom i da preživi. „Nevidljivi neprijatelj“ izazvao je našu budućnost, naše zdravlje, naše ekonomije, našu stabilnost, našu sigurnost.

Pljušte tekstovi, pljušte scenariji, traži se cjepivo, vani je džungla u kojoj se sve manje nazire drveće. U kakofoniji u kojoj živimo, u Hrvatskoj su ponovno počeli izranjati glasovi o revitalizaciji Imunološkog zavoda. Verzije 2.0. Mjesta koje je na bojnom polju interesa palanačke politike, sitne trgovine, klijentelizma i pikzibnereske korupcije odavno nestalo s globalne karte relevantnosti. Na fronti korone, ime tog zavoda razvlači se kao mrtva mačka od nemila do nedraga, od priviđanja vragova protagonistima njegova sloma, do poziva novokomponiranih suverenista za njegovom revitalizacijom jer je eto, kažu, upravo Imunološki izmišljao i prodavao cjepiva od Bliskog istoka do Sovjetskog Saveza.

AB OVO

Kada se koristite vrhunskim dometom suvremene istraživačke popularne metode, zvanim Google, nećete naći puno izvora o Dragi Ikiću. Na vrhu tražilice dominiraju dva in memoriam teksta nakon njegove smrti 2014., wikipedijski zapis od jedne rečenice i jedna referenca iz Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Drago Ikić, osnivač i prvi čovjek Imunološkog kroz godine njegove slave, umirovio se prije doba interneta, pa možda stoga njegovog imena nema ni na web stranici Imunološkog zavoda, www.imz.hr.

U rubrici nazvanoj „O zavodu“, stoji podnaslov „Genealogija Zavoda“ u kojoj je ispričana cijela povijest Imunološkog, ali bez spominjanja imena njegova osnivača i njegove uloge u toj povijesti. Onoj slavnoj, koju je on stvorio. Prije doba interneta. Iako bista Drage Ikića i dalje stoji ispred institucije koja je od globalnog pionira i lidera postala poput nekog mučnog virusa, koji se sezonski potegne u jalovim i površnim diskusijama periferne krčme. U doba korone, u doba digitalne revolucije, u doba kada se znanost podigla na pijedestal vjere, a da bi je vrlo brzo internetska kakofonija mišljenja počela dovoditi u pitanje ili se sama na koncu difamirala politiziranošću, učinilo mi se važnim da se u jednoj maloj zemlji na periferiji Europe progovori o imenu i prezimenu Drage Ikića. Njegovom životnom djelu i njegovoj globalnoj misiji. Njegova priča odavno bi negdje drugdje bila pretočena u bestseller ili blockbuster. Arhetipski, priča o Dragi Ikiću bila bi priča o onome što se danas naziva „leadershipom“, priča o našoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Priča o onome koji vodi, a ne koji slijedi. I o tome zašto to čini veliku razliku. Pedesete godine prošloga stoljeća bile su dinamično vrijeme. Svijet je poletom obnove izlazio iz mraka Drugoga svjetskog rata, uspostavile su se multilateralne institucije, iako je blokovska podjela već počela hladiti prostor novog bipolarnog svijeta i onih koji su se našli između…Bilo je to važno vrijeme za znanost, kojoj se otvorio prostor međunarodne suradnje, tehnološkog razvoja. Poslijeratno doba bilo je obilježeno velikim rastom broja zaraznih bolesti, epidemijama gripe, tuberkuloze, dječje paralize, ali i vrijeme kada su se poduzimali globalni napori za uspostavu sustava javnog zdravstva i pronalaska lijekova i cjepiva u multilateralnim formatima pod kapom Svjetske zdravstvene organizacije.

Bilo je to i doba rizika, konkurencije, natjecanja novostvorenih velikih sila na znanstvenom polju. No i tada, kao i danas postojali su ljudi i prostor koji su shvaćali da su čovjek i čovječanstvo u utrci za zdravljem i javnozdravstvenom dobrobiti, važniji od blokova, država, nacija i politike. Danas, dok su se granice zatvarale, koristila ratna retorika, tražila nacionalna rješenja, govorilo o biotehnološkoj utrci, svjetska zdravstvena zajednica otvorila je granice, datoteke i uspostavila globalnu suradnju, kažu, nezabilježenu u povijesti. Sa strane su stavljeni normativni imperativi akademskih zasluga, dijele se znanja o virusu, stotine svjetskih laboratorija rade klinička testiranja. Cjepivo, kažu, mora biti dostupno svima. „Nikada nisam čuo istinskog znanstvenika da govori o mojoj ili tvojoj naciji, mom ili tvom jeziku, mojoj ili tvojoj geografskoj lokaciji. To je nešto što je toliko daleko od istinskog vrhunskog svjetskog znanstvenika“, rekao je za New York Times dr. Francesco Perrone koji vodi klinička testiranja koronavirusa u Italiji.

POVIJESNI OPATIJSKI SUSRET

Dinamično doba povijesti bilo je i ono sredinom prošloga stoljeća. Najpoznatiji svjetski stručnjaci htjeli su korak dalje. Zbog visoke stope smrtnosti od zaraznih bolesti, razvojem stanične biologije, virologije i imunologije, mali broj njih rasutih na različitim stranama svijeta shvatio je kako napretka u imunizaciji ne može biti bez razvoja istraživanja na ljudskim stanicama. Ikona američke i svjetske virologije Leonard Hayflick bio je jedan od njih. Njegovo otkriće da se ljudske stanice dijele ograničeni broj puta u in vitro uvjetima, nazvana je – Hayflickovim ograničenjem. Otkrio je etiološki agens atipične gripe, prvi je kultivirao mikroplazmu, a 1959. razvio je prvi invertirani mikroskop ključ za istraživanje stanične kulture. Svi suvremeni mikroskopi tog tipa, potiču od njegova prototipa koji danas stoji u institutu Smithsonian. Hayflicka, sada već u dubokoj starosti, prije dvije godine intervjuirao je jedan američki novinar, tema su bila ključna globalna zbivanja u imunologiji 50-ih i 60-ih prva ideja o uporabi kulture iz ljudskih stanica za cjepiva. Hayflick kaže: „Puno se stvari tada događalo simultano u svijetu.

No ona ključna u cijeloj priči bila je ta što je korištenje ljudskih stanica postalo interesom jugoslavenskog virologa Drage Ikića koji je vodio Institut za imunologiju u Zagrebu. Ikić je bio značajna osoba i postao je toliko uvjeren da će korištenje tih stanica zamijeniti one bubrega majmuna primata i drugih staničnih kultura koje su se koristile za proizvodnju cjepiva, da je na sebe preuzeo ulogu da tu ideju međunarodno promovira. Jedna od prvih stvari koju je napravio, a koja je bila od ključne važnosti, jest da je organizirao konferenciju u jugoslavenskom ljetovalištu Opatiji. To je bio iznimno važan i sada jako poznat sastanak, obzirom na sve ono što se iz njega posljedično dogodilo. Sastanak u Opatiji, okupio je vodeće svjetske figure staničnih kultura, uključujući Charlesa Pomerata, Harryja Eaglea i nekih drugih, dakle ključne figure u polju virologije. Sve ih je tu doveo Drago Ikić kako bi kreirao atmosferu globalnog pristanka na korištenje ovih stanica. I on je postigao taj cilj na toj konferenciji, stoga je ona i toliko važna. Ondje su bili proizvođači cjepiva koji su vidjeli budućnost koja uključuje uporabu ovih stanica, a to je također podcrtalo važnost te povijesne konferencije.

Tko je dakle bio Drago Ikić, čovjek koji je u tadašnjem Grand hotelu u Opatiji mogao okupiti cijeli svijet i revolucionarno preokrenuti tijek znanstvene povijesti?

ZNAM DA NIŠTA NE ZNAM

Sokrat je ironijom svog poznatog „znam da ništa ne znam“ sugovornicima pokazivao kako je njihovo znanje temeljeno na lažnim i neprovjerenim pojmovima i varljivim ljudskim opažanjima. Život s virusima i bakterijama, rad na razumijevanju nevidljivog svijeta koji je postojao prije ljudi, a koji na njih toliko utječe, znači vječno shvaćanje činjenice da se ništa ne zna i da se stečeno znanje stalno akumulira i da se tako radi za dobrobit čovjeka.

Tu negdje počinje i priča akademika Ikića rođenog pred kraj Prvoga svjetskog rata. Nakon studija medicine usavršavao se na područjima bakteriologije, higijene i vakcinologije u Parizu, Ženevi, Zurichu, Londonu i Kopenhagenu, a zatim je od 1953. pa do osnivanja Imunološkog 1961. bio voditelj kontrole i ispitivanja imunobioloških preparata u Centralnom higijenskom zavodu, direktor Zavoda za kontrolu i ispitivanje imunobioloških preparata, direktor Ustanove za priređivanje seruma i vakcina…Na čelu Imunološkog bio je otkada ga je osnovao do umirovljenja. Ikić je vrlo rano shvatio kolika je važna javnozdravstvena uloga i uz svoje obrazovanje i stvaranje globalne mreže, uvijek je generacije mladih znanstvenika slao u inozemstvo i gradio bazu na kojoj će uspjeh biti moguć. Kupio je prvi elektronski mikroskop, inovirao je i u svaku bitku ulazio je s argumentima na svojoj strani.

U opsežnom članku profesorice Renate Mažuran, objavljenom u Periodicum Biologorumu posvećenom Ikiću, sažeta su sva njegova globalna dostignuća. Sredinom 40-ih godina prošlog stoljeća, pred kraj i nakon Drugoga svjetskog rata Ikićeva pažnja, zbog velikih epidemija difterije i tifusa, bila je usmjerena na bakterijska cjepiva. Kao član Jugoslavenske komisije za ispitivanje cjepiva protiv trbušnog tifusa, u prvom velikom i planskom ispitivanju, Ikić je laboratorijskim testovima potvrdio zaštitnu vrijednost inaktiviranog cjepiva protiv tifusa. No, on je vidio poboljšanje bakterijskih cjepiva u razvoju živih, oralnih cjepiva, što je postala i budućnost bakteriologije. No, koncem 50-ih, uoči već spomenutog sastanka u Opatiji, sve su ga više intrigirala virusna cjepiva, jer je shvatio i prepoznao potencijal diploidnih staničnih kultura humanog porijekla za razvoj novih virusnih cjepiva.

Protiv virusa nema lijeka. Jedino rješenje je cjepivo. Nakon Opatije stvari su se revolucionarno promijenile, a Ikić uz još petoricu najvećih svjetskih stručnjaka, Plotkina, Eaglea, Koprowskog, Hayflicka i Perkinsa potpisuje sada već enciklopedijski članak u magazinu Science 1969. godine, u kojem propisuju principe za selekciju diploidnih staničnih supstrata. Upravo je Hilary Koprowski razvio prvo cjepivo koje je sadržavalo živi, ali oslabljen virus, ono protiv poliomijelitisa, a Drago Ikić proveo je jedno od najvećih terenskih ispitivanja cijepivši milijun i tristo tisuća osoba. Nijedan postvakcinalni polio nije zabilježen. Ikić se s timom Imunološkog baca na ubrzani razvoj virusnih cjepiva. Iskustvo i razumijevanje biološke standardizacije i kvalitete omogućilo je Ikićevom timu da iznimno težak i delikatan proces proizvodnje virusnih cjepiva dovede u svjetski vrh. Vjerojatno najveće postignuće cjepivo je protiv ospica – Edmonston-Zagreb. 1963. imao je originalni soj virusa Edmonston-Musser iz SAD-a i krenuo je s procesom temeljnih istraživanja na humanim diploidnim stanicama koje je pažljivo subkultivirao. Četiri godine kasnije svijet je imao cjepivo koje je prihvatila Svjetska zdravstvena organizacija u velikim cijepnim kampanjama za iskorjenjivanje ospica, te koje je bilo globalno distribuirano preko UNICEF-a.

Nekoliko komparativnih istraživanja globalno upotrijebljenih cjepiva protiv ospica pokazalo je kako je cjepivo Imunološkog uvijek dalo bolju serokonverziju. Drugi veliki uspjeh bilo je cjepivo protiv rubeole koje je prvo razvijeno u Americi. Ikić je sa suradnicima pak ostvario njegovu prilagodbu na diploidnu staničnu kulturu, te je cjepivo bilo registrirano u Jugoslaviji prije no u SAD-u. Američke regulatorne agencije tada su još preferirale primarnu staničnu kulturu kao proizvodni supstrat. No, humane diploidne stanice postale su svjetski referentni standard u proizvodnji virusnih cjepiva. Ikić i njegov tim nižu uspjehe koji su zapisani u imunološkoj povijesti. U dvadeset godina provode masovnu kampanju za iskorjenjivanje velikih boginja. S cjepivom Berna-Zagreb cijepljeno je više od trideset milijuna ljudi.

Stvorili su i proizvodili cjepivo protiv gripe i terensko istraživanje proveli 1964. i 1968. kada je Hrvatskom harala epidemija gripe. Od osnivanja Imunološkog Ikić je zbog svoj iskustva sa životinjskim antitoksinima radio na razvoju lijekova na bazi ljudske krvi i plazme. Imunoglobulin registrira u Zagrebu. Proizvodnja i klinička uporaba humanog leukocitnog interferona domena je u kojoj je Ikić bio od samog početka. 1972. licenciran je u Hrvatskoj, a u iduće tri godine više od pet stotina pacijenata s malignim i virusnim oboljenjima bilo je pod interferonskom terapijom. Ikićev interes za interferon i dalje je živ i daje nadu u svijetu. Akademik Dragan Dekaris piše kako se uspjesi Imunološkog zavoda mogu pripisati prvenstveno Ikićevoj sposobnosti i viziji razvitka produkcije i kontrole cjepiva, seruma, antitoksina i interferona.

Skočimo načas u sadašnjost i mjesece u kojima Hrvatska predsjeda Vijećem Europske unije. Države članice Unije u travnju su podržale Akcijski plan nazvan „ERA protiv koronavirusa“, koji se naslanja na opće ciljeve i alate Europskog istraživačkog prostora. Među brojnim europskim mjerama milijuni su namijenjeni za istraživačke projekte, mobilizaciju inovacija, koordinacija financiranja, modeliranja kako bi se poboljšala spremnost na izbijanje zaraze, mobilizirani su milijuni eura u okviru Inicijative za inovativne lijekove, a radi jačanja globalne suradnje EU koordinira međunarodne inicijative u okviru Globalne istraživačke suradnje za pripravnost na zarazne bolesti, koja okuplja 29 tijela za financiranje s pet kontinenata i WHO.

Također daje milijunski doprinos Koaliciji za inovacije u području pripravnosti za epidemiju, te u okviru Partnerstva europskih zemalja i zemalja u razvoju u području kliničkih studija financira programe radi potpore istraživanju koronavirusa i jačanju istraživačkih kapaciteta u subsaharskoj Africi. U Global virus networku, koji okuplja vodeće virološke centre na svijetu, te kao najjača koordinacija svjetskih viroloških institucija radi i na novom koronavirusu, nema nijednog centra iz naše regije. Prvi kriterij za članstvo u GVN mreži jest da je voditelj instituta ili centra međunarodni ugledan virolog, drugi je da je centar u ovom trenutku produktivan. Hrvatska ima znanstvenika, timova, novu platformu za razvoj kao dio Europske unije i dalje bi, da ga je gradila, imala i povjerenje onog dijela svijeta koji se nekada odazivao na ime nesvrstani. Svijet je uvijek nepregledno područje za dobro i za akciju i za skok u taj bazen trebaju za prvu ruku samo ideje, znanje i hrabrost.

VIRUSI, BAKTERIJE I LJUDI

Imunološki je klinički mrtav. Sojevi virusa i stanica još se čuvaju, osim ogromnih ulaganja i hvatanja koraka s onima koji su modernizirali proizvodnju, koja je sama po sebi iznimno komplicirana, moralo bi se dubinski i suštinski zaorati. No za to je potreban netko tko će znati i moći preuzeti odgovornost, tko je globaliziran, tko u svojoj osobi ujedinjuje puno toga. Možda će mnogi povlačiti paralele i zaključke o različitim sustavima nekada i sada, međunarodnog okvira i relevantnosti Jugoslavije i današnje Hrvatske.

No, Drago Ikić bio je pionir sustava koji je danas relevantniji no ikad i ključan za moguću održivu budućnost u globalnim okvirima, koncept primijenjene znanosti koja je vezana za obrazovanje, istraživanje i razvoj, koja je financijski neovisna i profitna. Povijest je pokazala kako nijedan ravnatelj Imunološkog nakon Ikića, pogotovo nakon potpune raščlambe zavoda koji je stigao s borbom za slobodu, nije znao ni kako preživjeti s postojećim, a kamoli otići korak dalje. Grizlo se pomalo, radili su se potezi koji su svjesno ili nesvjesno činili štetu i onome što je od zavoda ostalo. Staro nije usavršavano, novo se nije stvaralo. Nitko nije imao ni ideju, ali niti sposobnost liderstva za adaptaciju na nove okolnosti. Ili se to jednostavno nije htjelo. Imena, potezi i kronologija raspada, nisu tema ovog teksta. Hommage je ovo jednom od ključnih svjetskih stručnjaka za cjepiva, koji je surađivao sa svim ključnim stručnjacima svijeta, imao slobodu i dijelio znanje. Nikada nikoga nije pitao za novce jer ih je sam stvarao. Osamdeset posto proizvedenog išlo je za izvoz. Nije da to nije izazivalo ljubomoru, ali autoritet znanja i sposobnosti upravljanja zavodom u kojem su zaposleni imali najveći prosjek plaća, partiji nije padalo na pamet ljuljati, jer Ikić je stvorio međunarodni ugled i globalnu konkurentnost koji su uspijevali opstati u samoupravljačkom okolišu.

Životno djelo akademika Ikića nastalo je temeljem njegovih ideja, znanja i ambicija, a cijeli tim radio je kao jedan. Prije mirovine namakao je novce da se gradi nova zgrada. Nje i dalje nema, a Ikić je u mirovini, kao član HAZU-a sam sebi našao posla. Osnovao je referentni centar za istraživanje i standardizaciju imunoloških supstanci akademije, aplicirao za američke fondove i često je tijekom svog umirovljeničkog života odlazio raditi u SAD. Primirio se kada je navršio devedeset. Samo naoko. Priča se kako ga je raspad Imunološkog teško mučio. Ali nije bio od velikih riječi. Umro je u trenutku kada je zavod službeno izdahnuo.

Na prepad su mu dvije godine prije smrti otkrili bistu ispred zavoda. Fotografije s događaja pokazuju visprene oči i iskreni, premda stidljivi osmijeh. Osim biste tih je dana dobio i orden Danice Hrvatske s likom Ruđera Boškovića za iznimna postignuća u znanosti. Stavio ga je u ladicu uz one koji su stizali ranije od ordena rada, ordena zasluga za narod, republičke nagrade za životno djelo i republičke nagrade Ruđer Bošković. Ikić je bio član Britanskog kraljevskog medicinskog društva, Američkog udruženja za unapređenje znanosti, tijela eksperata za biološku standardizaciju Svjetske zdravstvene organizacije kojim je i predsjedao, te počasni član Svesaveznog znanstvenog društva mikrobiologa i epidemiologa I.I. Mečnikov u Sovjetskom Savezu.

TRKAČ NA DUGE STAZE

Akademik Ikić vodio je Razred za medicinske znanosti HAZU-a. U zborniku izdanom godinu dana nakon njegove smrti, akademik Marko Pećina napisao je kako je Ikić „personificirao naš Razred u Akademiji i izvan Akademije, što nam je svima služilo na čast.“ Pećina dodaje: „Po privatnoj liniji slušao sam o veličini čovjeka i znanstvenika Drage Ikića i saznavao sam kakav je ugled uživao i uživa u cijelom svijetu. Tako sam saznao da je na primjer na dočeku akademika Ikića u Indiji bio prostrt crveni tepih uz odavanje državničkih počasti. Nisam poznavao profesora Ikića iz tog vremena, ali sam ga dosta dugo poznavao da bih se mogao doživotno diviti tom čovjeku od malo riječi, ali puno velikih djela. Bio sam uvijek sretan kada bih sreo akademika Ikića na stazi prema Kraljičinom zdencu. Tih nekoliko minuta razgovora bio je za mene veliki privilegij. Divio sam se i divim se osobnosti akademika Ikića.“ Ikić je u mladosti bio atletičar, trkač na duge staze, kasnije planinar, a na koncu samo šetač. Tadašnji predsjednik HAZU-a Zvonko Kusić, sada savjetnik premijera, za isti komemorativni zbornik 2015. godine piše: „Danas se čestita kad netko objavi rad u prestižnom časopisu, a akademik Ikić još je 1969. s Hilaryjem Koprowskim objavio rad u Scienceu. Razina koju je on postigao, koja je imala svjetske domete, vjerojatno je rijetko kad uopće postignuta u našoj znanosti…“ Nabrajajući pak fantastična Ikićeva globalna znanstvena dostignuća, Kusić u jednom trenutku za Ikića kaže: „Uspio je stvoriti znanstvenu, nastavnu i tržišnu bazu u proizvodnji cjepiva, što je tada na globalnoj razini bilo vrlo teško. Nezamislivo je da bi Hrvatska danas u nečemu mogla biti kompetitivna na svjetskoj razini.“ Čitala sam ovu posljednju rečenicu nekoliko puta. Ako netko tko je bio na čelu HAZU-a i premijerov je savjetnik za društvena pitanja, smatra kako je nezamislivo da Hrvatska u nečemu može biti kompetitivna na svjetskoj razini, možda bismo mu morali vjerovati. On je kao vrsni svjetski medicinski stručnjak za štitnjaču i predsjednik HAZU-a, nešto kasnije, prihvatio predsjedanje vladinim Vijećem za suočavanje s posljedicama totalitarnih režima. “Bez kvalitetnog suočavanja s prošlošću nema rekoncilijacije, a bez toga nema ni budućnosti“, izjavio je Kusić.

Za suočavanje s prošlošću važne su činjenice povijesne znanosti. A za hrvatsku budućnost bilo bi važno uhvatiti se u koštac sa sadašnjošću i pozabaviti se rakom hrvatske štitnjače, teškim klijentelizmom i korupcijom. Mala država, nužno treba biti otvorena i globalizirana. Ona mora moći naći svoju dodatnu vrijednost i konkurentnost jer inače umire. Estonija je na 31. mjestu je ljestvici svjetske konkurentnosti, Slovenija na 35., Hrvatska na 63. Kada listamo po stranicama hrvatske znanstvene misli u ovom trenutku, odaberemo među njima pokojeg predstavnika iste koji su rasuti po svijetu i onih koji se svim silama trude ostati ovdje i stvoriti neku dodanu vrijednost. Uz sve dužno poštovanje svim našim cijenjenim znanstvenicima koji predano, pošteno i temeljito rade svoj posao, i poput tima iz Zarazne ili KBC-a Rijeka, s izolacijom novog koronavirusa, pružaju nam i dalje nadu koja tinja, u današnjoj znanstvenoj zajednici nema takve biografije koja ima hrvatsku adresu.

Biografije čovjeka, koji je, kažu oni koji su ga dobro poznavali, bio predan rješenjima i ispunjavanju ciljeva, čovjeka kojem je, kada je govorio svaka zvučala kao mudrost. Biografija koja je rasla bez namicanja vlastitog bogatstva. Biografija koja u sebi spaja ključne teme modernog svijeta i njegove budućnosti – multilateralizam, autentičnost leadershipa, slobodu misli i razumijevanje strateške važnosti i povezanosti istraživanja i razvoja i obrazovanja s proizvodnjom, industrijom, ekonomijom. Biografija koja predstavlja iskonsku važnost suverenosti koju samo znanje pruža i daje mu stoga i globalni utjecaj i relevantnost. Biografija koja nije bila vezana za režim, nego za vlastitu međunarodnu konkurentnost koja se oplodila za korist zajednice i društva.

LJUDI VOLE POPULARNE PRIKAZE

Nakon što je 1973. Svjetska zdravstvena organizacija imenovala tadašnji zagrebački Imunološki zavod svojim suradnim laboratorijem, a direktora zavoda Dragu Ikića glavnim istraživačem, u reviji Matica, autor potpisan inicijalima M.G. piše: „Takva značajna afirmacija jednoj znanstvenoj ustanovi koja se svrstala među prve ustanove te vrste u svijetu, kao i visoko priznanje njenom rukovodiocu, prošlo je skromno zabilježeno u našem dnevnom tisku. Iako je Imunološki zavod u Zagrebu jedan od rijetkih centara imunologije u svijetu, premda su rezultati istraživalačkih radova i otkrića svjetski priznata, sredstva javnih komunikacija u nas ne poklanjaju im odgovarajuću pažnju. Stoga, posjetivši direktora Zavoda prof. dra Dragu Ikića, nekako spontano upitasmo: Kako tumačite ovaj nedovoljan odjek djelovanja znanstvenih ustanova u sredstvima javnog informiranja?“ Ikić odgovara: „O čemu se najviše informira javnost?! O onome što ljude najviše zanima i što vole čitati, čuti…A većina ljudi ponajviše voli popularne prikaze. A teško je pisati popularno o znanstvenim stvarima. Stoga nije ni čudo što znanstvene ustanove i rad njihovih suradnika nije adekvatno obrađen u dnevnom tisku i svakodnevnim sredstvima informacija.“

Ako vas put ikada navede u Rockefellerovu ulicu u Zagrebu, razgrnite paučinu na bisti Drage Ikića koja stoji ispred zgrade s natpisom „osnivač Imunološkog zavoda“, položite ispred nje i cvijet ako vam je pri ruci. Možda samo kao simbol razumijevanja suštine životnog djela akademika Ikića, simbol razumijevanja ključa problema jedne periferne nekonkurentne europske državice, a taj ključ u jamu je ukopao razumijevanje važnosti slobode ideja, kreativnosti ljudskog uma. Ne u smislu stvaranja visokoprodukcijskih reklama za strane kompanije na hrvatskom tržištu, već za nešto što je autentično, strateški važno i visokom voltažom uštekano u svijet.

Netko vodi, netko slijedi. Vodstvo i liderstvo uzimaju se često kao sinonimi. No u slučaju Drage Ikića govorila bih o liderstvu kao nečemu što izlazi iz globalnog društvenog utjecaja, a ne moći. Liderstvo treba druge, ono uključuje cilj, a ne samo utjecaj bez ikakvog planiranog ishoda. Lider maksimizira napore drugih. U službi koju je 20. ožujka 1925. održao u Westminsterskoj opatiji u Londonu Frederick Lewis Donaldson, svećenik i poznati borac za socijalna prava i mir u anglikanskoj crkvi nabrojao je sedam društvenih grijeha: bogatstvo bez rada, ugodu bez savjesti, znanje bez karaktera, trgovinu bez morala, bogoslužje bez žrtve, politiku bez principa i znanost bez čovječanstva.

Mislila sam samo da je važno da u doba interneta na njemu stoji i jedan mali zapis o jednom za svjetsku znanstvenu povijest važnom čovjeku. Možda zaista više nije bitno što može ili ne može biti s Imunološkim. Ili s korakom naprijed za hrvatsku znanost. Iako ljudi i dalje vole samo popularne prikaze, kako je govorio Ikić, možda im je ipak važno i da kao dio čovječanstva u nečemu imaju inspiraciju.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.