Povodom 75. obljetnice Ujedinjenih naroda, u Global Fokusu gostovao je Jan Eliasson, bivši zamjenik glavnog tajnika UN-a, bivši švedski ministar vanjskih poslova, pionir borbe za UN-ove ciljeve održivog razvoja, čelni čovjek Stockholmskog međunarodnog instituta za istraživanje mira. S Ivanom Dragičević razgovarao je o izazovima multilateralizma, globalnom vodstvu i svjetskim krizama.

Doista mi je čast ugostiti vas na ovu posebnu obljetnicu UN-a. Budući da vam je East River bio dom tijekom praktički cijele karijere, kako je vama bilo vidjeti prazne hodnike na East Riveru prvi put u povijesti, 75 godina nakon II. svjetskog rata i sve te predsjednike i državnike dok se obraćaju virtualnim putem?

Bio je to vrlo čudan osjećaj. Nadam se da to ne simbolizira nedostatak dijaloga i povjerenja kojem svjedočimo u današnje vrijeme. No bilo je to prilično artificijelno iskustvo. Iako su neki govori bili vrlo dobri, to ipak nije pružalo dojam diplomatskog života, komunikacije, razgovora na hodnicima, početka posredovanja i sličnog, kao što je to obično slučaj. Bilo je to jedinstveno iskustvo, ali u prilično negativnom smislu. Nadam se da ćemo se u budućnosti vratiti normalnim sastancima i dijalogu.

Kažete da je osjećaj na neki način negativan. Od glavnog tajnika čuli smo snažne poruke, znamo što je pandemija učinila svijetu, o čemu nas je navela da razmišljamo. No naglasio je da se ne bismo trebali naći u situaciji potencijalnog novog hladnog rata, u kojoj će dva najveća gospodarstva, dakako, misleći na Kinu i SAD, podijeliti svijet i voditi se vlastitim pravilima u pogledu trgovine i financija, s kapacitetima interneta i umjetne inteligencije… Znamo da će Xi Jinping doživotno biti predsjednik, a predsjednika Trumpa za mjesec dana očekuje mogući reizbor. Što mislite, kako će se situacija razvijati, s obzirom na to da je pandemija narušila multilateralizam? Ili možda nije?

Mislim da smo u ozbiljnoj situaciji i suočeni smo s golemim izazovom vraćanja vjere u multilateralnu suradnju. I čini se da je pred nama dug put jer postoji nedostatak povjerenja, posebice između SAD-a i Kine, te se čini da sve više raste. Svjedočimo i jasnim primjerima napuštanja međunarodnih sporazuma u korist takozvanih nacionalnih rješenja. To, nažalost, povrh svega vrijedi za vrlo važnu demokraciju SAD-a, koji je napustio nekoliko područja suradnje. Posljednji je primjer čak i povezan s aktualnom pandemijom kada je SAD napustio Svjetsku zdravstvenu organizaciju. Držim da smo u ozbiljnoj situaciji, koju moramo veoma ozbiljno shvatiti. Na dnevnom su redu brojna pitanja, ne samo COVID-19 nego i borba protiv klimatskih promjena te različiti sukobi koji nam zadaju goleme glavobolje, osobito ljudima pogođenima ratom. To dovodi i do velikog kretanja izbjeglica i migranata, kao što svjedočimo u Europi i drugdje. Dakle, ovu situaciju moramo shvatiti vrlo ozbiljno. Obično se nazivam optimistom, ali sada bih svakako rekao da spadam u kategoriju veoma zabrinutog optimista.

Govoreći o onom što nas danas zabrinjava… Na početku pandemije glavni tajnik UN-a pozvao je na prekid svih svjetskih sukoba jer nam je pandemija pokazala da imamo jednoga drugog neprijatelja, kako je nazvao virus. No realnost nije takva. Prošli vikend opet smo vidjeli rast sukoba u Gorskom Karabahu, a sukobi u Siriji i drugim žarištima i dalje traju. Cijelu ste se karijeru bavili rješavanjem sukoba. Nakon karijere u UN-u postali ste čelnik Stockholmskog međunarodnog instituta za mirovna istraživanja (SIPRI). Vojna je industrija snažna, svjedočimo novoj nuklearizaciji svijeta. Mislite li da svijet razumije kako je koncept sigurnosti nešto više od vojne snage i onoga čemu svjedočimo u tom smislu?

Moramo se suočiti sa stvarnošću, da problemi na svijetu koji utječu na narode… A prisjetite se, Povelja UN-započinje riječima “mi, narodi”, a ne “mi, vlade”. Ljudi silno pate i sad sigurnost moramo shvatiti itekako ozbiljno. U pogledu onoga prvog što ste spomenuli, mislim da veoma uznemiruje činjenica da su Vijeću sigurnosti trebala tri mjeseca da donese rezoluciju o toj veoma razboritoj zamisli o prekidu sukoba na vrhuncu koronakrize. To prvenstveno upućuje na manjak povjerenja između velikih sila, u ovom slučaju između SAD-a i Kine. No pokazuje i da ne shvaćamo ozbiljno činjenicu da Vijeće sigurnosti zapravo treba biti pregovaračko tijelo i prisiljavati se da iznađe rješenja. Pravo veta dosad je bilo poput “mokre krpe” pri rješavanju međunarodnih sukoba. Tijekom petogodišnjeg mandata na mjestu zamjenika glavnog tajnika najveća mi je frustracija bila nemogućnost da dođemo do rješenja po pitanju završetka rata u Siriji. Prvenstveno zato što su stane na terenu zauzimale vrlo različite pozicije, a oporba je bila vrlo podijeljena. No tu je bila i činjenica da je to postao regionalni sukob. U Siriji su bili suprotstavljeni interesi Irana i Saudijske Arabije. No u konačnici, u Vijeću je sigurnosti postojalo snažno razilaženje u mišljenju oko daljnjih koraka između SAD-a i Rusije. To je značilo da sjajni pregovarači poput Kofija Annana, Lakhdara Brahimija i Staffana de Misture nisu uspjeli prisiliti strane da sjednu za pregovarački stol i započnu ozbiljne razgovore o okončanju rata. Stoga prvenstveno trebamo ozbiljno shvatiti odgovornost glede sigurnosti, a to se posebice odnosi na pet stalnih članica Vijeća sigurnosti. No trebamo i sigurnost u širem kontekstu, kao što ste i spomenuli. Vrijeme je da shvatimo kako se sigurnost odnosi i na klimatski sigurnost, sigurnost od širenja pandemije, pitanja glede položaja žena i djece. Treba nam humaniji pristup sigurnosti. I nužno je da se Vijeće sigurnosti tomu što prije posveti. Kad sam predsjedavao Općom skupštinom, imali smo geslo “Nema mira bez razvoja i nema razvoja bez mira, a bez poštivanja ljudskih prava nema ni mira ni razvoja.” Moramo proširiti shvaćanje sigurnosti.

Nastavno na ovo o čemu govorite, prije ovogodišnje Opće skupštine UN-a pojavio se izvještaj Zaklade Gates u kojem se navodi kako se u 25 dana svijet vratio 25 godina unatrag u pogledu ciljeva održiva razvoja, koje ste i vi tijekom cijele karijere snažno zagovarali. Shvaća li svijet da s ovom pandemijom i onim s čime smo suočeni kao čovječanstvo, a što ste spomenuli: klimatskim promjenama, migracijama u širem smislu, sigurnošću opskrbe hranom, sigurnošću opskrbe vodom, i dalje prisutnom rodnom nejednakošću koja je u samoj srži socioekonomskih posljedica za svijet… Je li to nešto s čime se možemo uhvatiti u koštac ili ćemo izumrijeti, ako sam možda i preekstremna kad to kažem?

Imate apsolutno pravo! Proširili smo agendu. Moramo pokazati da ozbiljno shvaćamo riječi kojima započinje Povelja UN-a – “mi, narodi”. Ako ne usvojimo taj humani pristup sigurnosti, izgubit ćemo vjeru u međunarodnu suradnju. A budući da je multilateralni sustav pod pritiskom, osobito zato što se nacije zbog covida-19 okreću prema unutra umjesto prema van, uvelike riskiramo gubitak jednog od najvažnijih instrumenata koji imamo od kraja II. svjetskog rata: strukturu međunarodne organizacije koja ima mandat promicanja mira, sigurnosti, razvoja i zaštite ljudskih prava. Stoga je sada puno toga na kocki. Moramo pribjeći ovom humanom pristupu jer nedostatak nepovjerenja u institucije kojem svjedočimo na nacionalnoj i internacionalnoj razini veoma je opasan. Doveo je do polarizacije koja se produbljuje praktički iz dana u dan, u Europi, a poglavito u SAD-u.

Vidjeli smo da tehnologija igra golemu ulogu u polarizaciji svijeta. Trebala nam je pomoći da kao čovječanstvo napredujemo na području medicine i u pomaganju ljudima diljem svijeta. No vidimo i društveni utjecaj društvenih mreža koji dovodi do polarizacije među ljudima, utječe na svjetske procese. Tijekom pandemije svjedočili smo pokretu protiv javnog zdravstva, ako ga mogu tako nazvati. Kako vidite ulogu tehnologije u toj budućnosti koja iz vaše perspektive nije toliko optimistična?

Sudjelovao sam u pregovorima o globalnim ciljevima održiva razvoja. Imao sam osjećaj da trebamo širi pristup. Nadao sam se da će ti ciljevi biti standard kojeg se trebamo pridržavati. No sada smo izgubili velik dio toga prostora. Krenuli smo u nacionalističkom umjesto u internacionalnom smjeru. Držim da su društvene mreže, odnosno internetska revolucija, zapravo pokazale dva lica. Jedno se odnosi na shvaćanje da smo na svijetu svi zajedno, a drugo na to da postoji javna rasprava na internacionalnoj i nacionalnoj razini, što je otežalo dijalog. Koristimo mržnju i međusobni prezir te ne prihvaćamo normalan dijalog. Stoga sam ambivalentan prema internetskoj revoluciji i cijeloj priči oko društvenih mreža. Dakako, za mnoge je ljude to odličan katalizator za znanje i u tom smislu silno oslobađa. Ali ujedno je i instrument koji je pogoršao situaciju i otežao normalan diplomatski dijalog i tihu diplomaciju.

Nekoliko ste puta spomenuli riječi s početka Povelje UN-a – “mi narodi”, a i pročitala sam da Povelju svugdje nosite sa sobom. Isto tako, zanimljivo je…

Imam je ovdje pred sobom!

To je vrlo zanimljivo jer “mi ljudi” uvijek izlazimo na izbore i biramo one koji će vladati u naše ime, upravljati našim društvima. Prema vama je nazvana i jedna vrlo važna globalna nagrada za liderstvo. Na temelju vašeg doista golemog iskustva, kakvo liderstvo trebamo u ovim vremenima punim izazova? Već smo spominjali SAD i Kinu, znamo kakve regionalne probleme ima EU kao regija svijeta. Znamo da afrička populacija raste, vidimo što se zbiva u Latinskoj Americi, Aziji. Dakle, kakvo globalno liderstvo, odnosno globalno upravljanje trebamo kako bismo proveli ono o čemu govorite?

U posljednjih nekoliko godina postao sam snažno proeuropski nastrojen. Iako u Europi imamo probleme poput brexita, migracija i nedostatka rješenja za pitanje migracija, odnosno izbjeglica… U nekim zemljama čak postoji i oklijevanje u pogledu puta kojim demokracija treba ići. Ipak, europski projekt predstavlja golemo obećanje, a mi koji se sada snažno moramo boriti za zdravlje i snagu demokracije doista ozbiljno moramo shvatiti to da Europa mora preuzeti veću globalnu odgovornost i prihvatiti veću globalnu ulogu, posebice u predstavljanju demokracije. Nadalje, mislim da, dakako, trebamo liderstvo. Trebamo političko liderstvo koje je istovremeno vizionarsko i praktično. Trebamo liderstvo koje spaja strast prema međunarodnoj suradnji, čak i solidarnosti, ali koje također može navesti ljude da shvate kako je internacionalna suradnja ujedno i nacionalni interes. Stvorili smo umjetnu razliku između nacionalnoga i internacionalnoga. U današnjem svijetu s temama poput klime, migracija i trgovine dobro je internacionalno rješenje i u nacionalnom interesu. To je tip liderstva za koje se nadam da će se sada pokazati. I zato sam bio razočaran što nismo mogli imati živu, snažnu i osobu razmjenu mišljenja u New Yorku na sastanku UN-a u ovom ključnom trenu. Moramo mobilizirati drukčiji način razmišljanja koji spaja brigu o našim nacijama i bivanje dijelom internacionalne zajednice.

I pitanje za kraj, pripada li ta budućnost ženama liderima? Vidjeli smo da su iz ove krize proizašla neka jaka imena, čak i prije – od politike do pokreta vezanog za klimatske promjene.

O, da! Izuzetno sam impresioniran rastućom ulogom žena i mislim da je ovo povijesno najvažnije vrijeme za potpuno osnaživanje i oslobađanje žena. Do toga nikada nije zapravo došlo, ali sada stiže. Kada sam bio veleposlanik pri UN-u, bilo je 10 veleposlanica, a mislim da ih je sada 35 ili 40. Kad sam nedavno bio u UN-u, upoznao sam predsjednice i premijerke iz cijeloga svijeta, od Afrike preko Azije do Latinske Amerike. U nekim drugim zemljama pak nismo stigli do tog stupnja, ali i to će se dogoditi. Ono što tijekom koronakrize pokazuje novozelandska premijerka, premijerke u nordijskim zemljama, dakako, i Angela Merkel… Sve to pruža sjajan primjer mladima, osobito djevojčicama. Pokazuje da budućnost pripada njima. Ali držim i da tu budućnost trebaju dijeliti s muškarcima. Nekoć davno radio sam s premijerom Olofom Palmeom. Dobio je nacrt govora koji je pozivao na emancipaciju žena. Rekao je: “Nisi razumio naslov. Moraš ga promijeniti u ‘Emancipacija muškaraca’.” To je u interesu i muškarcima i ženama. Divno je vidjeti liderstvo koje u posljednje vrijeme pokazuju mnoge žene.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter Facebook | Instagram.