Smrt od posljedica nasilja svaki dan u Europskoj uniji bude kraj groznog života sedam žena. Svaka treća žena u EU žrtva je nekoga od oblika nasilja. U Hrvatskoj je svakih 15 minuta zlostavljana jedna žena, tek svaka peta skupi hrabrost to i prijaviti. Svaka treća djevojka iskusila je seksualno zlostavljanje u vezi...
Brojke su, čak i kad ne pokušate zamisliti kroz kakva fizička i psihička mučenja prolaze te žene i djevojke, što, a najčešće to jest tako, gledaju njihova djeca, porazne… I samo su djelomično točne! Jer većina nasilja zapravo ostaje neregistrirana. Mi, koji smo kao susjedi, prolaznici, prijatelji, rođaci, često svjedoci nasilja i zlostavljanja – uglavnom okrećemo glavu i ne prijavljujemo ga.
Nasilnici su osobe svih profesija i socijalnih struktura, intelektualci i radnici, bogati i siromašni, političari, koji bi mehanizme koji štite zlostavljane trebali napraviti učinkovitijima. No, koji su zapravo korijeni zlostavljanja? Što tjera nekoga da nakon što je mjesecima bio zaljubljen, pažljiv i divan prema nekoj ženi, odjednom postane nasilnik koji uživa u njezinoj patnji? Događa li se to uopće odjednom? Je li za sve kriv odgoj? Obrazovanje? Sredina u kojoj smo odrasli? Društvo? Politika?
Vrlo jasno o svemu je za crol.hr. govorila predsjednica Udruge B.a.B.e., Sanja Sarnavka.
“Na ovakve dane, kao što je Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama (25. studeni) svi su jako suosjećajni, svi sve jako razumiju, a onda se raziđemo i sve je opet po starom. No stvarno treba govoriti o korijenima, trebamo reći kako uopće dolazi do nasilja i zašto, usprkos svim zakonskim odredbama, zašto to nasilje ne prestaje! Ono ne raste, ali se i ne smanjuje. Kako sam prošle godine radila Kurikulum o rodnoj ravnopravnosti, pokušala sam pokazati da se ne trebamo čuditi što ima toliko nasilja, zbog toga jer i žene i muškarci, u patrijarhatu u kojem mi živimo, gledaju na neke stvari kao da su normalne, kao da se ništa nije promijenilo u proteklom stoljeću, od trenutka kad su se sufražetkinje izborile za pravo glasa. Kad se u Hrvatskoj 1901., prva žena, Milica Bogdanović uspijeva upisati na Sveučilište. Danas je činjenica da u Hrvatskoj više žena stječe diplomu, više je žena s magisterijem i doktoratom, a u našim se glavama malo toga promijenilo”, kaže Sarnavka i nastavlja:
PROČITAJTE JOŠ
“Zapravo sve kreće od rođenja – mi insistiramo na razlici roza – plavo. Većini je žena nepojmljivo dječaku dati čak i roza dudu, eto do kojeg to apsurda ide. Obično na svojim predavanjima pokazujem sliku jedne slatke djevojčice, a to je zapravo Franklin Delano Roosevelt, jedan od najslavnijih, najmoćnijih i najznačajnijih predsjednika SAD-a, jer su početkom 20. stoljeća zbog pelena – nije još bilo Pampersa, i dječaci bili u haljecima. Osim toga , tada se tvrdilo da je roza boja za dječake, a plava za djevojčice, zato jer je roza nijansa na skali kad ideš do crvene, opet patrijarhalno objašnjenje, a crvena je boja vatre, snage, energije, plava je pasivna , pastelna , hladna boja, a takve su i žene, kao “ništa koristi od njih”. Djevojčicama od početka kupujemo sve roza, pa i igračke… tu su i štednjaci roza… naravno, tu je i zrcalo, sve one poruke koje šaljemo ženi – da treba biti vrijedna i poslušna i dodatno, trebala bi biti i lijepa, ako hoće da je netko uopće želi.
Mi nemamo ni jednu političku analitičarku, svi politički analitičari su – muškarci. Pojavljuju se žene, da. Kad se pojavi doktorica znanosti Smiljana Leinert Novosel, nju se više pita o komunikacijskim vještinama, je li koja kravata bila dobre boje, je li koji političar dobro gestikulirao i je li bio uvjerljiv. Ako ne budemo radili na tome da na drugi način počnemo odgajati djecu… ja stalno ponavljam, nisu se u skandinavskim zemljama ljudi rodili drugačiji zbog klime i zato prepoznali da nešto nije u redu u odnosima između muškaraca i žena, nego je netko svjesno provodio politike koje su dovele do promjena u načinu promišljanja”, smatra Sarnavka.
Ključni je problem, čini se, sam proces prijave nasilja koji, zbog svoje duljine, u jednakoj mjeri procesuira i žrtvu i počinitelja. Tu je čak i tzv. “dvostruko kažnjavanje” u kojem, ukoliko je žrtva pružala otpor nasilniku, i sama biva optužena….
”Institucije su opet druga strana… Ravnatelj jedne škole u Slavoniji premlatio je suprugu. To su bile teške tjelesne ozljede. Državna odvjetnica, dakle, žena, s njim sklapa nagodbu i on nije čak ni prekršajno kažnjen, nikako nije kažnjen, nego je uplatio 3.000 kuna humanitarne pomoći za Gunju i ostaje ravnateljem te srednje škole. I supruga je pristala na tu nagodbu! U maloj sredini… koja je to poruka mladim ljudima? Što vrijedi da u školi kažu da je Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, kad je tim mladim ljudima apsurdno, jer znaju jako dobro da je njihov ravnatelj premlatio svoju ženu! I sad, bez obzira što je ta premlaćena ravnateljeva žena pristala na nagodbu, jer joj je on zaprijetio da neće dobiti novac, pa je ona mislila na djecu, kako će živjeti…. ma, kako se može uopće nekome takvom, u takvoj poziciji, ponuditi nagodba?!
Da nema nas (B.a.B.e., Autonomna ženska kuća Zagreb,…) i sličnih organizacija ili časnih rijetkih iznimaka u institucijama, poruka ženama je – otrpi, odšuti, idi dalje… najčešće su prekršajne kazne, one su novčane, stradavaju svi i nema posljedica.
U nedavno objavljenom “Izvještaju o ravnopravnosti spolova” Svjetskog ekonomskog foruma za 2015. godinu, Hrvatska je, u odnosu na 2007. godinu, kad je zauzimala 16. mjesto među 145 analiziranih zemalja, sad pala na 59.
– Ono što je jako važno kod ovog istraživanja Svjetskog gospodarskog foruma je da ono u njemu uopće ne prati gospodarski rast i bogatstvo države, to nije bitno u ovom istraživanju. Po tome bismo mi bili…nigdje. Njih zanima određivanje mogućnosti žena unutar zadanih okolnosti, ma kakve one bile – znači pristup mjestima odlučivanja, politici, obrazovanju, zapošljavanju… Oni to ocjenjuju!
I tu se vraćamo na početak – zašto se Pipi Duga Čarapa, totalno otkačena djevojčica, mogla pojaviti samo u skandinavskim zemljama (Švedska, op.a)? S takvim modelom ti možeš nešto raditi, i slati neku drugu poruku! A ne onu – budi princeza i Gospa, a mi najviše volimo Gospu, jer je bezgrešno začela.
Island je na prvome mjestu. Island, država u kojoj dobivaš ime koje je na prvom mjestu, a nastavak je – kći oca… pa ide očevo ime ili sin oca… Dakle, jedna zemlja koja ni po čemu nije trebala biti na vrhu! Međutim, kao što su baš oni odbili EU, baš oni ostvarili fantastičan ekonomski rast nakon bankrota, jer su radili u participativnom, zajedničkom procesu sa svim građanka i građanima, pa su isto tako odlučili da nema potrebe da postoji neravnopravnost! Skandinavske zemlje odmah su iza Islanda…
Jasno se pokazalo i dokazalo – što je viša razina ravnopravnosti, to je ekonomski uspješnija zemlja, to je veći prosperitet te zemlje. A kod nas, evo, imamo sve institute, saborski Odbor za ravnopravnost spolova, Pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova, vladin Ured za ravnopravnost spolova, županijska Povjerenstva za ravnopravnost spolova, gradska Povjerenstva… a ne mičemo se s mjesta’, zaključuje Sarnavka.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.
