Global Fokus donosi posebnu emisiju – Pussy Rusija, u kojoj je autorica Ivana Dragičević razgovarala s članicama skupine Pussy Riot.
MARIA MAŠA ALJOHINA
Vremena nikad nisu bila dobra, ali ova su vremena gora nego što smo mogli zamisliti. Zašto ste odlučili krenuti na ovu turneju?
Maria-Maša Aljohina: Odlučila sam krenuti na ovu turneju jer smo kao Pussy Riot htjele poslati poruku da smo uz Ukrajinu. Napisale smo antiratnu pjesmu u koju smo utkale sve misli i stavove o ratu koji je Vladimir Putin pokrenuo protiv Ukrajine. Ova je turneja također naša poruka europskoj publici jer mi, i ja osobno, znamo da sve strašno što se u Rusiji događa već barem 10 godina, događa se zato što ti ljudi, takozvani ljudi, Putin i cijeli sustav, imaju novac, a taj novac dolazi odavde. Poanta je u tome da Rusija ništa ne proizvodi, samo Zapadu prodaje resurse, uzima novac i taj novac koristi za invaziju na druge države te provođenje represije nad onima koji se ne slažu s državom. Puno toga mogu reći o represiji jer sam već dugo u svemu tome. U posljednjih godinu dana bila sam suočena sa svojom drugom optužnicom za kazneno djelo koja je podignuta protiv mene i mnogo drugih ljudi. Ja sam optužena zbog objave na Instagramu, napisala sam da idem na prosvjed podrške Alekseju Navaljnom i političkim zatvorenicima. To je bilo nakon godinu dana najstrožega kućnog pritvora. Osim kućnog pritvora, šest sam puta klasično uhićena i strpali su me u zatvor. Nešto što je čak i mene iznenadilo, u prosincu 2021., dakle nedavno, uhićena sam, mislim, četvrti put, ali razlog je bio prilično neobičan. Obično u policijskom izvješću napišu da se osoba opirala policiji, a taj su put napisali da širim nacističku propagandu, što je vrlo rijetko, uopće to nisu koristili. Ostavimo li moje osjećaje postrani, bila sam prilično tužna jer je to potpuno strašno, nakon toga sam vidjela da je uhićen još jedan aktivist koji je završio u zatvoru na 15 dana iz istog razloga. Počeli smo razgovarati zašto koriste te nacističke besmislice protiv oporbe, a za samo dva mjeseca, čak i manje, započeli su invaziju i prozvali cijelu Ukrajinu nacističkom državom. Baš na dan kada je Putin objavio rat, 21. veljače, bila je 10. obljetnica naše “punk molitve”. Bila sam u pritvoru u samici po peti put. Bila sam sama, slušala sam radio i čula taj govor. Dakle, čak i uz moja očekivanja i činjenicu da sam čitala vijesti tijekom siječnja dok su misije EU-a i diplomate povlačili iz Kijeva, bila sam u potpunom šoku, a nakon dva dana započela je invazija. Pa sam odlučila krenuti na ovu turneju da ispričam što se sve trenutačno događa u mojoj zemlji i da to zaustavimo.
S obzirom na vaše iskustvo, i ne samo vaše, prominentna ste grupa, cijeli svijet zna za vas… Kako biste opisali trenutačnu situaciju u Rusiji? S jedne strane imate golemu propagandnu mašineriju i dezinformacije, što znamo da je bilo u pogonu prije rata, a, dakako, i sada tijekom rata, jer je rat igralište za propagandu. Kako biste opisali potencijal u Rusiji da razmišlja o sebi u vremenu nakon Putina? Aktivistica ste, Navaljni je oporba. Postoje ljudi koji su dovoljno hrabri da dignu glas, neki se obični ljudi, dakako, boje jer je strah normalan ljudski osjećaj. Kako trenutačno razmišljate o budućnosti Rusije? Znamo što Ukrajina želi i tko je započeo rat, sve je to jasno. Ali kako vidite tu budućnost nakon svega što ste osobno učinili?
Maria-Maša Aljohina: Trebao bi biti uspostavljen tribunal, a zatim možemo razmišljati o budućnosti. Ne pokušavam povlačiti usporedbe s nacističkom Njemačkom, no nije moguće ići dalje bez suda, tribunala i imenovanja svih počinjenih zločina. Ali želim govoriti i o ljudima jer svaki dan imamo nove kaznene optužnice, pretresi i uhićenja obavljaju se svaki dan, i to nije nešto što traje dvije godine, nego puno dulje. Ali čak i u ovim uvjetima ljudi rade određene stvari. Ne radi se samo o organiziranju velikih prosvjeda nego i vrlo hrabrim gestama nepoznatih ljudi, onima koji ovo rade prvi put. Ne objavljuju to kao akciju, nego jednostavno idu i to rade. Recimo, 12 centara za novačenje spaljeno je u različitim dijelovima Rusije. Ljudi koji su to učinili nisu aktivisti ni političari, nego oni koji su vjerojatno prvi put učinili takvo što, ali učinili su to. Mnogi ljudi, osobito novinari koji žele nastaviti raditi te izvještavati o ratu i prosvjedima, trebali bi otići jer se dogodila promjena… Čak i u ovim strašnim uvjetima koji su već postojali u ovih 10 godina, a osobito 2021. godine, nakon početka rata u zakon su dodali nova kaznena djela. Recimo, protuzakonito je rat nazivati ratom i prenositi zapadnjačke vijesti, objavljivati slike iz Buče, Mariupolja te pisati išta o zločinima ruske vojske. To se smatra lažnim vijestima, a za objavljivanje lažnih vijesti možete dobiti od 5 do 15 godina zatvora. Dakle, mnogo. I to možete učiniti samo jedanput jer nakon toga će vas uhititi i strpati u zatvor. Navest ću sjajan primjer Saše Skočilenko, glazbenice, feministice i fantastične djevojke. Prosvjedovala je u okviru Feminističkog antiratnog pokreta otpora, mijenjala je naljepnice s cijenama u supermarketu. Primjerice, umjesto pravih cijena stavljala je veće cijene, od, recimo, pet tisuća, ispisane velikim brojkama s natpisom “Pet tisuća ljudi ubijeno je u Mariupolju. Zašto?” Zbog toga je uhićena i prijeti joj najmanje pet godina zatvora. Mogu navesti mnogo drugih primjera, kao što sam već rekla, pojavljuju se svakog dana, a na našim koncertima nastojimo progovarati o njima. Prikazujemo fotografije, na javnim tribinama razgovaramo o slučajevima i… Mislim da je to naprosto nepošteno jer kad sam završila u klasičnom zatvoru nakon prvog slučaja Pussy Riota, to je privuklo veliku međunarodnu pozornost. Dakako, nas se tri nismo osjećale samima, svakog smo dana osjećale podršku, pa je bilo lako. Dakako, bilo je potpuno nepošteno, bilo je fizički teško jer ste zatvoru, ali glavno je da imate podršku. A oni koji sada završavaju u zatvoru nemaju nikakvu podršku.
VEZANE VIJESTI
I nitko o tome ne govori na međunarodnom planu.
Maria-Maša Aljohina: Tako je. Jer je ruska propaganda plasirala tu strašnu informaciju da 80% ljudi podupire rat i takozvanu “specijalnu operaciju” te da nitko ne prosvjeduje. Ali ljudi prosvjeduju, već su ih tisuće u zatvoru, a mnogima prijeti zatvor, mnogima prijeti zatvor u različitim dijelovima svijeta. Mnogi moji kolege napustili su Rusiju kako bi pomogli Ukrajini i nešto poduzeli, jer ako ste u zatvoru, trebate tim koji će pružati podršku vama. No oni su odlučili da nije pravi trenutak…
Ali okolnosti su drukčije, bilo je teško kad ste prvi put završili u zatvoru, a sad je još gore. Očekujete li da ćete se ikad vratiti u Rusiju? Znam da vas svi pitaju o vašem bijegu, ali možete reći samo nekoliko rečenica. Ali nakon tog bijega, ne znam kako ga nazvati, možete li zamisliti da se vraćate?
Maria-Maša Aljohina: Mislim da sada prvenstveno trebamo razgovarati o Ukrajini i pobrinuti se da se ovaj rat zaustavi. A kad kažem da trebamo zaustaviti rat… Želim biti jasna, želim da Ukrajina pobijedi. Ne želim samo da se zaustavi rat kao takav. Jer posrijedi je invazija, već su okupirali gotovo tri regije. To ne može ostati na tome, Ukrajina bi trebala pobijediti. Jer ako Ukrajina sada ne pobijedi, oni će krenuti dalje. Proslavit će to što su oduzeli te teritorije i krenuti dalje. A tužno je što sam od 2014. o tome stotinu puta govorila, da neće stati na aneksiji Krima. To nije samo pitanje Krima i takozvanoga “referenduma”, radi se o imperijalističkim glupostima koje će se nastaviti. Nažalost, čini se da nije bilo gotovo nikakvih sankcija, uvedene su blage sankcije i samo su osudili taj referendum.
Gledala sam početak vaše turneje u Berlinu s rečenicom “Gdje je revolucija?” ispisanom na ekranu iza vas. Ruska povijest je povijest vrlo teških promjena sustava i velikih akcija koje su se dogodile u nedavnoj povijesti. Što ta rečenica znači u konceptu ove antiratne turneje?
Maria-Maša Aljohina: Vjerujem u osobnu revoluciju, a naš je koncert poziv svim prisutnima na promjenu. Nemojte izbjegavati politiku i biti nezainteresirani za političke teme, treba shvatiti da svatko od nas ima pravo promijeniti stvari i svatko je od nas odgovoran za ono što se zbiva, ako govorimo o koncertima i našoj poruci. Ako pak govorimo o ruskoj povijesti, imate pravo… Prilično je mračna, osobito kad je riječ o 20. stoljeću, nije bilo nikakvog promišljanja o onom što je Rusija zapravo prošla. Primjerice, u Njemačkoj je proveden proces denacifikacije, što je dovelo do dubokog promišljanja u društvu o koncentracijskim logorima. U Rusiji je to počelo tek u 90-ima, radilo se o vrlo kratkom razdoblju, a, usput rečeno, to je razdoblje bilo vrlo teško u gospodarskom smislu: siromaštvo, kriminal, mnogo toga… I to je tek započinjalo… Primjerice, na Lubjanskom trgu, gdje se nalazi glavna zgrada bivšeg KGB-a, a sadašnjeg FSB-a, bio je golem spomenik Dzeržinskom, čelniku tajne policije Čeke, prethodnice FSB-a. U 90-ima su uklonili taj spomenik i postavili Solovecki kamen, spomenik žrtvama Gulaga. To je bila glavna gesta, ali ne i jedina. Promišljanje je započelo u cijeloj Rusiji. Centar Memorial, moji veliki heroji, naporno su radili kako bi našli imena i tijela zatočenika Gulaga. Recimo, Jurij Dmitrijev, koji se nalazi u zatvoru i vjerojatno će tamo i umrijeti, cijeli je svoj život posvetio tome. Našao je šest tisuća imena u masovnoj grobnici u Kareliji… Sve su to zaustavili, Memorial je sad gotovo ekstremistička organizacija, prekinuli su njegov rad. Postavili su nove spomenike Staljinu i Dzeržinskom. Vidjela sam portrete Dzeržinskog u policijskim postajama kad su me priveli. Staljin je Putinov heroj. Ne baš heroj, nego svojevrstan orijentir. Želi biti poput Staljina, uz vile, palače te dvije ljubavnice i skrivenu djecu. A bez procesa promišljanja nije moguće krenuti naprijed.
Možete li zamisliti Rusiju bez Putina?
Maria-Maša Aljohina: Naravno! Mi smo Rusija bez Putina! To nije pitanje teritorija, nego ljudi. Ljudi mijenjaju zemlju i ljudi su zemlja, a ti takozvani ljudi koji su sada na vlasti okupirali su našu zemlju. Dakle… Smatram se kozmopolitkinjom, no imam rusko državljanstvo, Ruskinja sam. Zapravo, rođena sam u Sovjetskom Savezu, ali Ruskinja sam i samo želim reći da postoje Rusi koji su protiv ovog rata i koji će se boriti protiv ovog rata do samoga kraja. Bilo bi nepošteno i licemjerno reći da me se to više ne tiče jer sam prešla granicu, za mene to tako ne funkcionira.
OLGA BORISOVA:
Koliko je komunikacija važna za budućnost? Jer nakon Putinove agresije vidjeli smo mnoge ljude iz Rusije: aktiviste, one protiv režima, one koji se konstantno bore, koji su pobjegli u inozemstvo, u dijasporu… Sada su na neki način odsječeni. Koliko je važno komunicirati i vidjeti tu drugu Rusiju i da postoji budućnost? Jer zemljopisne odrednice ostaju, kada rat završi Rusija će i dalje biti na istom mjestu.
Olga Borisova: Vrlo je važno shvatiti da Rusija nije Putin, nego mi. Istina, mnogo je ljudi pobjeglo iz Rusije, ali mnogi neovisni novinari koji su otišli u Litvu ili Gruziju i dalje se bave svojim novinarskim poslom, ali više nisu mogli ostati u Rusiji zbog novih zakona, zato što sve neovisne medije u Rusiji smatraju stranim agentima, nepoželjnim organizacijama ili pak ekstremističkim organizacijama. Ali nije kao da bježe iz Rusije i šute, ne! Nastavljaju se baviti novinarstvom ili aktivizmom, utječu na politiku, pomažu drugima, prikupljaju novac za Ukrajince, uvelike pomažu. Smatram da su općenito gledano zajednice snažnije od bilo koje vlasti pa je, dakako, vrlo važno komunicirati i ne zaboraviti da to nije njihova Rusija, činjenica da su okupirali našu zemlju ne znači da više nismo Rusi i da su oni “pravi” Rusi jer su ostali…. Da, tako stvari stoje.
O čemu je ova turneja? Antiratna je, ali ima i zanimljivu riječ u svom nazivu – “revolucija”.
Olga Borisova: Tako je, ovaj se nastup temelji na Mašinoj knjizi čija sam bila urednica. Dakle, ovo je njezina priča, oslanjamo se na njezin primjer. Radi se o njezinoj priči od prve akcije s Pussy Riot do posljednjeg dana u zatvoru. Naš su cilj i poruka nadahnuti ljude diljem svijeta bez obzira na to odakle su i tko su. Ovim primjerom želimo pokazati da imate glas, pravo da kažete “ne” i da prosvjedujete. A ove godine, dakako, stojimo uz Ukrajinu, prikupljamo novac za ukrajinsku bolnicu u Kijevu. Naša je misija pomoći Ukrajini i pružiti joj podršku te podsjećati sve medije na ono što se u Ukrajini događa, na rat koji je Putin pokrenuo, ratne zločine koje čini ruska vojska. Vrlo je važno to raditi na Zapadu, osobito sada, jer mnogo novca, u principu sav novac za naftu i plin dolazi sa Zapada. I vrlo je važno govoriti o europskom i zapadnjačkom licemjerju. Duboko su zabrinuti zbog situacije u Ukrajini ili aneksije Krima, ali izbjegavaju sankcije, kupuju naftu i plin u rubljima. Čak i sad, nakon tri mjeseca rata, u Europskom parlamentu i dalje govore o izbjegavanju sankcija i nastavku kupovanja nafte i plina. A to je vrlo opasno jer postajete ovisni o Rusiji u pogledu resursa. Shvaćam, svi trebamo naftu i plin. Neke se zemlje nisu spremne odmah prebaciti na zelenu energiju, ali ovo je vrlo opasno neznanje jer imate posla s teroristima.
Recite mi, za sve vas osobno, kao aktivistice ste bile simbol borbe protiv Putina, a običnim ljudima to nije lako, ohrabrivale ste ih da se suprotstave. Ali provele ste mnogo vremena u zatvoru, bilo je mnogo uhićenja… Vidjeli smo što je bilo s g. Navaljnim i što se događa s ovim novim zakonom na temelju kojeg možete završiti u zatvoru na 15 godina. Obični ljudi možda ne mogu biti dovoljno hrabri iako je situacija takva kakva jest. Kako vidite svoj život? Živite u Gruziji. Mislite li da ćete se ikad vratiti, očekujete li da će ikad doći ta nova Rusija ili ćete kao Pussy Riot ostati aktivni cijeli život?
VEZANE VIJESTI
Olga Borisova: Nadamo se da će se Putinov režim okončati. Tu se ne radi samo o nama, nego bi trebalo postojati jedinstvo ljudi diljem svijeta, osobito onih na Zapadu, zapadnjačkih političara, jer Putin uvelike ovisi o zapadnjačkoj politici. Dakako, svi se nadamo da ćemo se vratiti i… Ne volim razmišljati u kontekstu običnih ljudi. No možda imate pravo, obični ljudi koji nisu poznati bili bi manje zaštićeni u zatvoru jer nemaju svu tu pozornost medija. Ali tijekom svoga nastupa govorimo i o političkim zatvorenicima, prikazujemo ih na ekranu kako bi svi vidjeli te ljude koji su iza rešetaka. A onda me još jedan zapadni novinar pita: “Zašto Rusija ne prosvjeduje, zašto toliko ljudi ne prosvjeduje?” Odgovor je: “Spremni ste otići u zatvor na 15 godina zbog jedne objave?” Ali Rusija prosvjeduje, sada imamo mnogo inicijativa: Feministički antiratni pokret otpora, antiratni pokret, nove simbole i načine prosvjeda. Mislim da se civilno društvo sada uzdiže. Glupost je da 80% ljudi podržava rat. To je ruska propaganda, koja očito funkcionira i na Zapadu jer mi mnogi novinari postavljaju pitanje o tome. Ne, 80% ljudi ne podržava rat! Ne znam za svoje planove, imamo turneju… A i što se tiče hrabrosti… Mislim da bismo sada svi trebali biti hrabri, jer ako ne artikuliramo svoj stav, žalit ćemo do kraja života. Dakle, katkad… Svi smo mi ljudska bića, katkad se bojimo, normalni smo ljudi, nije kao da smo na jednoj strani mi, a na drugoj obični Rusi. Ali ako osjećate potrebu da nešto poduzmete i prosvjedujete, ako osjećate da ste protiv ovog rata, trebate nešto poduzeti, u protivnom ćete zažaliti i izgubiti sebe, a to je ono najstrašnije. Ne želim to uspoređivati sa zatvorom, ali činimo sve da pomognemo političkim zatvorenicima u Rusiji. Pomažemo im da dobiju pozornost medija, govorimo o njima i pomažemo da budu, ne znam, sigurniji, možda je to loš odabir riječi. Iskazujemo im potporu i pokazujemo da nisu sami. Divim se njihovoj hrabrosti i odvažnosti. Nisu toliko poznati kao Pussy Riot… Dakle, jesu li obični ljudi ili ne? Mnogi koji se sad uključuju u politiku i antiratne pokrete dosad nisu bili aktivisti. Dakle, kao što ste rekli, “obični ljudi” koji nisu bili uključeni u politiku sada su postali aktivisti.
Pussy Riot otpočetka ima snažnu feminističku agendu. Svjedočimo tomu kako ti snažni muškarci odlučuju o našoj sudbini u politici, vojsci… Mnogo ste mlađi od mene, mislite li da ćemo doživjeti budućnost u kojoj vladaju žene, što će možda biti drukčija stvarnost od ove u kojoj sada živimo?
Olga Borisova: Na Zapadu se situacija već mijenja, postoji veća raznolikost. Recimo, u Finskoj i Švedskoj, mnogo je primjera. Ali kad je riječ o svim ovim ratnim narativima, ne možete ih odvojiti od patrijarhata općenito, jer svjedočimo istom patrijarhalnom narativu: snažan muškarac, heroji koji odlaze u rat i sve to. A u Ukrajini vidimo da su mnoge žene otišle na prvu crtu kako bi obranile svoju zemlju. Svakako se nadam… Vjerujem da budućnost pripada ženama. Zapravo, raduje me što u Rusiji postoji toliko feminističkih inicijativa, primjerice Feministički antiratni pokret otpora. Mnogo je fantastičnih žena, možete ih vidjeti na prosvjedima. Zapravo, žene su izuzetno angažirane glede prosvjeda u Rusiji. Mislim da je to znak da trebamo veću raznolikost. Isto tako, treba spomenuti da su žene u ratu uvijek ranjivije, uvijek su ranjivije od drugih skupina. Puno smo čuli o silovanjima, a čula sam priče da su žene silovane kao izbjeglice čak i na Zapadu zato što su slabe i iskorištavaju njihov slabiji položaj jer su izbjeglice. Dakle, strašno je, a budućnost 100% pripada ženama.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!