Bojana Genov, koordinatoirica Ženska mreža Hrvatske, u Novom je danu komentirala položaj žena u hrvatskom društvu, izazove s kojima se susreću kao i instiucionalni okvir i zaštitu koju država pruža.
Komentirajući koji bi bili najveći pomaci u ravnopravnosti spolova od osamostaljenja Hrvatske, Bojana Genov je rekla: “Najveći pomak je uspostavljanje institucionalnih mehanizama za ravnopravnost spolova – pravobraniteljica i drugi mehanizmi, te postojanje zakona. No, ti mehanizmi nemaju baš neku preveliku moć. Mogu samo upozoravati, nema kaznene odredbe u Zakonu o ravnopravnosti spolova, nema sankcija i taj Zakon se jednostavno ne poštuje.
U Hrvatskoj imamo dobar institucionalni okvir, ali praksa je prilično diskriminativna za žene, posebno na području nasilja – žene umiru, ubijaju ih najbliži, a naša praksa uglavnom predviđa prekršajne kazne i one su male, novčane, te najčešće pogađaju žene koje se brane tako da žene velik broj nasilničkih djela ne prijavljuju ili su i same kažnjene. Preventiva ne postoji jer prepoznati nasilje, sve oblike nasilja kao štipkanje, udaranje po stražnjici i slično, to nije šala, događa se od vrtića do odrasle dobi i završava nasiljem. Tu smo vrlo loši.”
Žene i dalje u prosjeku imaju 16 posto nižu plaću od muškaraca, a majčinstvo je često glavni izvor diskriminacije na tržištu rada. Komentirajući ulogu žene u današnjem društvu, žongliranje između poslovnih i obiteljskih obaveza, Genov je rekla:
“Poslodavac gleda ima li žena malu djecu. Majčinstvo je često razlog otkaza i poslodavac će još uvijek pitati ženu imaš li djece i misliš li rađati iako se zna da se to ne smije pitati i to ne smije biti razlog nezapošljavanja. Često i nakon porodiljnog dopusta žene dobiju otkaz.”
“Promjene se neće dogoditi spontano jer ne postoji razlog da bi netko tko ima privilegirani položaj, od njega dobrovoljno odustao. Žene se bore same. Potrebne su ne samo zakonske promjene, nego i promjene u praksama ponašanja”, dodaje.
Premda je odavno najavila, Hrvatska još nije donijela nacionalnu strategiju protiv nasilja nad ženama: “Hrvatska je već davno najavila da će napraviti nacionalnu strategiju protiv nasilja nad ženama, no još to nije učinila. Kasnimo s donošenjem programa ravnopravnosti spolova. Prošle godine je stavljen Nacionalni plan za ravnopravnost spolova u javno savjetovanje. Dokument je loš, više od 90 posto mjera nisu namijenjene samo ženama. Jedna od mjera je povećanje dostojanstva radnika, što god to značilo, i za to je predviđeno 12.000 kuna.”
Hrvatska čeka i novi zakon o pobačaju. Na pitanje zašto je teško postići konsenzus, objašnjava:
“Politička trgovina je nažalost realnost pa i u ovom slučaju. Bilo bi dobro da pobačaj uđe u Ustav, to su žene na ovom području nekad imale. Jasno je zašto su veliki otpori, crkva ima izrazito snažan utjecaj na politiku u Hrvatskoj. Pobačaj je teško dostupan, brojke o pobačajima su sve manje što ne znači da ih ima sve manje.”
Upitna zakonitost molitve na Trgu
Prokomentirala je i molitelje, muškarce koji svake prve subote u mjesecu kleče na glavnom zagrebačkom trgu:
“Da nije opasno, rekla bih da je redikulozno. Ali opasno je jer je to praksa koja ide na omasovljavanje protiv ženskih prava. Doslovno se naglas mole da se ženska prava reduciraju. Za mene je upitna uopće zakonitost takve molitve i poruka na javnim mjestima jer je to nešto što traži diskriminaciju žena.
Ne mole u tišini jer njihove su molitve odjeknule medijima. Oni mole u javnom prostoru i vrijednosti koje zagovaraju su potpuno patrijarhalne, protiv ravnopravnosti žena i rekla bih da su na neki način nasilne. Ako netko kaže – nemoj se skidati jer me tako izazivaš, ja to osjećam kao prijetnju. Žena koja ima kratku suknju ili dublji dekolte ili ne odgovara standardima uzorne žene, može biti izložena nasilju, silovanju, što se i događa.”
“Hrvatska potpisuje što se nudi pa to ne provodi”
Dotaknula se i provođenje Istanbulske konvencije. Prošle je godine, naime, 13 žena ubijeno od strane bliskih osoba.
“Nema pomaka u zaštiti žena”, ističe Genov. “To je način na koji hrvatska država pokazuje svoju pripadnost civilizacijskom krugu. Potpiše sve što se nudi i onda to ne provodi. Da bi se Istanbulska konvencija provodila, potreban je novac, konkretne mjere, konsenzus u Vladi, snažna politička volja. Nakon potpisa se nije dogodilo doslovno ništa.”
Na koncu je poslala poruku za Dan žena.
“Poruka ženama je da se ne uljuljkaju u lažnu sigurnost koju imamo, naša borba još traje. Trebamo se dosljedno boriti za potrebno i ravnopravnost spolova nije ukras ni floskula nego nešto temeljno što život žena može učiniti kvalitetnijim.”
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
