Psihologinja Mirjana Nazor, gostujući u N1 studiju uživo, govorila je o tragedijama u Beogradu.
Na pitanje o tome što se to moralo dogoditi u glavi jednog dječaka da učini ovakav zločin u osnovnoj školi, kaže: “Bitno je to da svi govore kako je bio miran. Mi vrlo često ne prepoznajemo da je ta mirnoća i povučenost malo pretjerana i da se dijete nije uklopilo u okolinu i da se osjeća nesigurno i da u njemu raste nezadovoljstvo u toj sredini. Svi ističu i da je bio odličan učenilk. Vrlo često donosimo pogrešan zaključak da su odlični učenici zadovoljna i sretna djeca. Ima mnogo djece kojima su te dobre ocjene zapravo samo jedna fasada. Iza toga se skriva puno toga što ih muči i s čim se teško nose, ali to okolina ne primijećuje jer misli kada su dobre ocjene da je sve u redu”.
Dječak je lani premješten u drugu smjenu zbog maltretiranja i vršnjačkog nasilja. Na pitanje o tome jesu li roditelji trebali drugačije reagirati umjesto odvesti dijete u streljanu pucati, kaže: “Roditelji najviše borave sa svojom djecom i najbolje ih poznaju. Morali bi primijećivati razlike koje se pojavljuju u ponašanju djeteta kada ono pokazuje sitne signale da nešto nije u redu. Lakše nam je okrenuti glavu i praviti se da to nije pravi problem ili kazati – ma to su te godine odrastanja, sad je normalno da djeca budu nezadovoljna i da pokazuju neka čudna ponašanja. Kod dijela djece će stvarno proći, ali nikad ne znamo kod kojeg djeteta je to doista signal da moramo dobro otvoriti oči i pomoći djetetu koje se loše osjeća. Bilo bi zaista dobro znati zašto je dječak premješten u drugi razred. Koja su to ponašanja bila koja su toliko problematična bila da ga je trebalo maknuti. Je li to zaista zaključila stručna služba ili su samo roditelji tražili da se preseli. Taj je jako važan podatak, što je odradila škola, kako je reagirala na situaciju koja je očito predstavljala problem za tog dječaka”.
No, odlazak psihologu na našim je prostorima još uvijek stigmatiziran: “S jedne strane, zaista nema dovoljno psihologa. Mislim da je u Srbiji slično kao i u Hrvatskoj. Rijetko se spominje da treba u škole uvesti veći broj psihologa, čak i dva da stignu obaviti sve što treba. A to da je, nažalost, tražiti pomoć još uvijek stigmatizirano kod nas, to nam samo pokazuje da mi nismo usvojili neke socijalne vještine, a jedna od bitnih je traženje pomoći. Traženje pomoći nije pokazatelj da smo nesposobni, nego je pokazatelj zrelosti i opdgovornosti osobe koja uoči da ne zna riješiti problem i da treba potražiti nekoga tko je stručniji i tko će nam pomoći da ne mučimo i sebe i svoju okolinu i da ne dopustimo da problem poprimi prevelike razmjere”.
Govorila je o mjerama koje se poduzimaju u Srbiji nakon tragedije. Primjerice, Aleksandar Vučić je najavio raspoređivanje policajaca u sve škole. Psihologinja kaže: “Mislim da to nije dobar utjecaj na djecu i da je to skretanje s pravih tračnica gdje problem postoji. Relativno je jednostavno dovesti policajce pred školu, nego posvetiti mnogo veću pažnju odgoju i obiteljskom i školskom. Svi koji rade u školama bi morali razmisliti kako oni odgojno djeluju na djecu. To je glavni kanal po kojem bismo trebali ploviti. Policajci mogu doći da privremeno stvore dojam sigurnosti, ali to nam neće riještiti probleme”.
Profesori često prigovaraju roditeljima za loše ocjene djece. Pod pritiskom, roditelji svoju odgovornost prebacuju na nastavnike. Nazor kaže: “Ja sam isto dobila informaciju od mnogih nastavnika iz osnovnih i srednjh škola kako se na njih vrši neprimjeren pritisak vezan za ocjene. meni se čini da su roditelji izabrali liniju manjeg otpora kako će se brinuti o svojoj djeci. Umjesto da budu uz njih, razgovaraju s njima, stvaraju odnos povjerenja, njima je jednostavnije doći u školu i onda svoje nezadovoljstvo iskaliti na nekom nastavniku. To nije istinska briga za dijete. To je loš utjecaj na djecu jer pokazuju da ne poštuju školu i one koji se trude u školi da njihova djeca nešto nauče”.
Kad je riječ o drugom počinitelju koji je u četvrtak u pucnjavi ubio osam ljudi i ranio 13 ili 14 osoba, koji kaže da je to učinio jer je bio omalovažavan, prihologinja ističe: “I on ima samo 21 godinu. Bilo bi bitno znati što se s njim događalo, u kakvoj je obitelji odrastao, gdje se školovao, kako je do sada funkcionirao. Međutim, bojim se da je on pod utjecajem toga da nismo naučili ni teškoće ni probleme rješavati na jedan smireni način nego smo odmah skloni agresiji koja je nekad samo verbalna, nekad su to udarci, a nekad i oružje uzmemo u ruke. Jedna opća situacija u kojoj se previše tolerira agresivno rješavanje problema i teškoća, a zaboravlja se djecu učiti kako rješavati i suočavati se s problemima i frustracijama, jer toga je život pun. Moramo to od malih nogu naučiti da ne bismo jedino znali reagirati agresivno”.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Pridruži se raspravi ili pročitaj komentare