Klinička psihologinja, psihoterapeutkinja i predsjednica Zagrebačkog psihološkog društva Sena Puhovski u N1 Newsroomu govorila je o mentalnom zdravlju mladih i o tome kako razgovarati s mladima o traumatskim događajima poput masovnih ubojstava u Srbiji.
Danas su razrednici u svim hrvatskim školama razgovarali s učenicima o tragedijama u Beogradu, po naputku ministra obrazovanja Radovana Fuchsa. Na pitanje o tome je li to trebalo napraviti odmah prošlog tjedna, Puhovski kaže: “Mislim da smo svi nadojeni informacijama i to je bilo nemoguće izbjeći. Dobro je da se s djecom razgovara. Odlično je da dobiju priliku govoriti o tome kako se osjećaju i što ih brine. Međutim, problem se neće riješiti jednim razgovorom”.
Objasnila je kako bi se trebalo razgovarati s djecom o ovim pitanjima: “Moje iskustvo u razgovoru s učiteljima je da jako dobro funkcionira podrška od stručne službe, ali u nekim školama puno toga ovisi samo o senzibilitetu nastavnika. Ono što je ključno je da djecu ne traumatiziramo dodatno, nego da otvorimo prostor njima da oni govore, a mi ih slušamo. Izrazito je važno da osoba koja razgovara s njima bude dobro. Ako je osoba koja vodi razgovor uznemirena, to dovodi do dodatne uznemirenosti i kod djece”.
Treba li roditelj poticati razgovor ili čekati da dijete samo pokrene temu: “Kad se ovako nešto dogodi neobično je važno potaknuti tu temu i staviti je na stol. Dok je ne stavimo na stol, djeca mogu misliti da je to tema o kojoj se ne razgovara. Nećemo forisirati djecu da govore više od onoga koliko žele reći, ali jako je važno da inicijativa krene od odraslih. Drugo, jedan razgovor neće riješiti stvar, već je pitanje odnosa. Djecu ne trebamo pitati zašto si, zašto nisi, nego kako si. Inače nam se neće povjeravati”.
Poražavjući je podatak da roditelji sa svojom djecom dnevno razgovaraju samo 15 minuta. Psihologinja kaže: “Pitanje je i kakvih je to 15 minuta. To je vrlo često čista operativa. Pitanja koja postavljamo djeci samo su vrh. Ono na što psiholozi uvijek upozoravaju je izgradnja ondosa gdje moramo pokazati volju i interes biti dijelom njihovog života, a to uključuje čak i one aspekte života koje mi ne odobravamo. Jednom kad uspostavimo odnos da si mi važna i da mi je važno što se zbiva u tvom životu, ne moram svaki dan pitati kako je bilo u školi, jer neka baza postoji”.
Posebno je teško vratiti se u školu samoj djeci u OŠ Ribnikar u Beogradu. Povratak je predviđen već za srijedu, ali uz organiziranu stručnu pomoć za djecu i nastavnike. Na pitanje o tome je li to prerano, Puhovski odgovara: “Povratak se mora dogoditi i sigurno je da će biti težak, kad god da se dogodio. Provest će se krizna intervencija koja se provodi u ovakvim situacijama i dobro je da će ju sva djeca proći. Tim razgovorom se želi postići da se prevenira razvoj ozbiljnijih traumatskih reakcija“.
Ističe da već godinama psiholozi upozoravaju na to da je mentalno zdrvalje djece sve gore: “U odnosu na pretpandemijsko vrijeme, u 2022. je za 298% narastao broj djece koja imaju dijagnozu emocionalnog poremećaja u djetinjstvu. Paralelno viidmo sve manje stručnjaka u sustavu. Primjerice, dječjih adolescentnih psihijatara ima 46, a treba nam 120”.
Ministar je najavio da će se psiholozi vratiti u domove zdravlja nakon ove tragedije. No, ovakve se promjene najčešće događaju kad se tragedija već dogodi: “Ja se nadam da će ovo što čujem od ministra biti realizirano. Mediji, stručnjaci i građani imaju moć da vrše pritisak da se to i realizira. Situacija je mnogo kompleksnija od toga tko je kriv, a to je ono čime se bavimo često, umjesto da osvijestimo svoju ulogu i ono kako mi sami možemo pomoći“, kaže Sena Puhovski.
Mediji jako utječu svojim izvještavanjem kod ovakvih tragedija: “Poznat je Wertherov efekt u kojem kad su tako publicizirani ovakvi događaji, za vjerovati je da će se ovakve stvari ponovno događati. Nažalost, mi živimo u svijetu profita i to je jedino kako ja sebi mogu objasniti ponašanje medija u cijeloj ovoj tragediji. Sve ovo što govorimo o tome kako ova vrsta senzacionalizma utječe na sve nas, nije nešto što je nepoznato. Nažalost, vidimo i svjedočanstva ljudi koji nisu uopće dovoljno pri sebi da bi mogli donositi odluke o svom izlaganju medijima, privatne informacije, vrlo detaljne opise samog događaja, sve ono što se ne smije jer je opasno. Ono što znamo o ljudima je da kada se dogodi traumatski događaj, onda se aktiviraju strahovi i taj sav kaos dovodi do toga da tragamo za informacijama jer se tada osjećamo sigurnije. Ta količina kaosa kao da se smanji i osjećamo više kontrole. Međutim, ovo što dobivamo ovdje je upotrebljavanje tih strahova nas kao konzumenata od strane medija. Naši strahovi nisu umanjeni i nemamo više kontrole, a vrlo vjerojatno smo dodatno traumatizirani”.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!