Dojučerašnji potpredsjednik Domovinskog pokreta (DP) Mario Radić i pristaše s kojima je napustio tu stranku nakon nedavnog raskola na izbornoj skupštini su održali sastanak inicijative za osnivanje nove političke stranke.
Time su se i oni pridružiti podužem nizu političara i frakcija koji su nakon sukoba i raskola u matičnim strankama napuštali iste i osnivali nove, u pravilu ideološki i organizacijski istovjetne onima od kojih su se rastajali. Domaći su birači, međutim, vrlo rijetko i ne baš izdašno honorirali takve nove stranke.
Pogledamo li unatrag, do devesedestih, prvi takav raskol, a s obzirom na važnost aktera dosad i najveći u nekoj od velikih stranaka, dogodio se 1994. kada su nakon sukoba s Franjom Tuđmanom oko politike spram BiH, HDZ napustili predsjednici obaju domova tada još dvodomnog Sabora – Josip Manolić i Stjepan Mesić. Osnovali su potom stranku Hrvatski nezavisni demokrati ne postigavši s njom značajnije rezultate. Tri godine kasnije s Tuđmanom se sukobio i Tomislav Merčep pa je nakon odlaska osnovao Hrvatsku pučku stranku najavljujući da će s njom preuzeti vlast. To se, naravno, nije dogodilo.
Niz raskola u HDZ-u i SDP-u
HDZ je pretrpio još nekoliko raskola, najprije nakon Tuđmanove smrti, poraza na izborima 2000. i dolaska Ive Sanadera na čelo stranke. Uvjetno rečeno, lijeva frakcija HDZ-a predvođena Matom Granićem i Vesnom Škare Ožbolt osnovala je Demokratski centar, a desna predvođena Ivićem Pašalićem Hrvatski blok. Obje nisu dosegle dalje od parlamentarnih margina. Slično je bilo i nešto kasnije sa strankom Hrvatski istinski preporod koju je osnovao Miroslav Tuđman. Stranka se godinama kasnije ugasila, a Tuđman se vratio u HDZ i do smrti 2021. bio saborski zastupnik.
I SDP je prošao kroz nekoliko burnijih i manje burnih raskola. Najveći je bio s odlaskom Milana Bandića i gotovo cijele zagrebačke organizacije stranke koji su osnovali Stranku rada i solidarnosti, a koja se donekle održavala u Saboru do smrti svoga osnivača. SDP su napuštali i Ivo Josipović – osnovao je stranku Naprijed Hrvatska, te Mirando Mrsić koji je osnovao Demokrate. Obje su stranke također bile marginalne, a nakon nekog vremena njihovi su osnivači vratili se pod skute SDP-a.
Neki su plesali samo jedan mandat
Brojem raskolnika najveći odlazak iz SDP-a dogodio se nakon parlamentarnih izbora 2020. kada su, dolaskom Peđe Grbina na čelo SDP-a, stranku napustili dotadašnji predsjednik Davor Bernardić i desetak saborskih zastupnika. Stranka koju su osnovali – Socijaldemokrati – čak je imala brojniji zastupnički klub od samog SDP-a, ali proljetos na parlamentarnim izborima ipak nije prešla izborni prag.
Raskol u HNS-u 2010. rezultirao je osnivanjem stranke Laburisti koja je u jednom mandatu Sabora bila čak četvrta po snazi, ali je već na sljedećim izborima potonula i praktički nestala sa scene. I svojedobni čuveni raskol u HSLS-u nakon političkog razlaza Dražena Budiše i Vlade Gotovca rezultirao je Gotovčevim osnivanjem Liberalne stranke. Ta je bila dio vladajuće koalicije lijevog centra od 2000. do 2003. godine, ali se već 2006. ponovno udružila s HSLS-om. Možda jedini uspješni primjer obrnutog scenarija dogodio se odlaskom Ruže Tomašić iz HSP-a, kada je osnovala HSP Dr. Ante Starčević, stranku koja je tada preživjela u Saboru dok HSP ondje više nije bio.
“Disidente se u pravilu gleda kao izdajice”
Zašto raskolničke stranke i političari ne uspijevaju postići nešto više i čeka li slična sudbina još neosnovanu stranku otpadnika iz DP-a, pitali smo političkog analitičara Žarka Puhovskog. On smatra da se u patrijarhalnom modelu u kojemu živimo okretanje leđa “svojima” smatra najgorim grijehom.
“U formalnom smislu, bitna karakteristika hrvatskog biračkog tijela je konzervativnost. To ne znači nužno sadržajnu konzervativnost, iako se dijelom poklapa s njome, nego naprosto da se ljudi drže nečega što su ranije činili, što su činili njihovi roditelji ili djedovi i bake. U slučaju HDZ-a i SDP-a već imamo i po tri generacije vezane uz istu stranku. A s obzirom na patrijarhalnu strukturu porodice u Hrvatskoj, to onda jako utječe i na mlađe generacije koje se odlučuju povinovati onome što se ranije radilo. Nažalost, iz niza razloga, kod nas nema normalne socijalizacije u kojoj se djeca odgajaju nasuprot roditeljima. Ostaje se u istome i to je problem koji se onda vidi i u poltičkoj sferi – kad se pojavi nova stranka, bude sumnjičavo dočekana samo zato što je nova. Posebice ako je proizašla iz raspada stare, jer se na disidente u pravilu gleda kao na izdajice ili kao na drugrazredni izdanak iz istog stabla”, objašnjava Puhovski.
“Pismeniji su, ali se to ne usude naglašavati”
Stoga nijedna stranka koja je nastala iz neke druge nije dobro prošla. U tom smislu, kaže, ima razloga za očekivati da ni buduća stranka Marija Radića neće dobro proći. No, ne samo iz navedenih razloga.
“Nitko od njih ne može reći u čemu se oni razlikuju od ovih drugih, osim da je sada glavni ovaj, a ne onaj. Jedino je pitanje hoće li Radić nekako uspjeti “prodati” činjenicu da je uspješan poduzetnik, jer kod dijela biračke publike to uspijeva”, ističe.
Ta buduća stranka, dodaje Puhovski, kao legitimaciju ne može pokazati išta drugo nego da su njeni članovi bili slabiji na nekoj sumnjivoj skupštini.
“Oni ne mogu reći ni da su desniji ili manje desni od ovih. Dapače, rekli su da će i oni podržati Vladu. Dakle, da će, po svemu sudeći, biti u koaliciji s onima od kojih su se odvojili. Ta Radićeva frakcija ima ipak jednu prednost jer su “pismeniji” od ove druge frakcije. No, s obzrom na paradigmu domaće desnice, koja u najmanju ruku ne poštuje naročito obrazovanje, izgleda da su odlučili da to neće naglašavati u svojim dokazivanjima da su bolji”, kaže.
“Kod raspada na desnici narušava se autoritet”
Puhovski smatra kako je poseban problem raspada stranaka na desnici u tome što je desnica duboko ukorijenjena u koncept autoriteta.
“Onda kod raspada nastaje problem što autortet ne ostaje nedirnut. Dakle, oštećen je autoritet ideje ili stranke, čak i ako je podjela neravnomjerna. Kao što kod razvoda biva narušen autoritet oca. Taj autortarni element karakterističan je za desnicu, iako ga ima i na ljevici, ali tamo ga ima u statutarnom smislu sljedbe za vođom, dok je kod desnice to stvar programa. Bila je šansa za Radića i ekipu da se pozovu na neku vrst autoriteta države ili nacije pa kažu da Ivan Penava i društvo nisu nacionalna stranka, nego vukovarski tim, što je dobrim djelom istina. Ali oni se to ne usuđuju reći. Prvo, jer ne znaju dovoljno, a drugo jer se Vukovar i dalje implicite smatra, kako bi to rekao Penava, duhovnim centrom Hrvatske i prijestolnicom pijeteta. Pa se zato ne smije dirati kao što se u Rusiji dugo nije smio dirati Staljingrad. Kod nas se pokazuje najprimitivnija verzija općeg pravila suvremene desnice, a to je da si umjesto ciljeva postavlja neprijatelje”, ustvrdio je Puhovski.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!