Riječ je o peptidu čija sinteza u tijelu ovisi o vitaminu K, koji je odavno poznat, ali su posljednjih godina znanstvenici stali otkrivati njegovu zaprepašćujuću ulogu u organizmima sisavaca.
Guardianov novinar suradnik iz znanosti, David Cox, koji iza sebe ima i plodnu karijeru istraživača neurologa s Harvarda, napisao je da je početkom 1990-ih tada mladi znanstvenik Gerard Karsenty vjerojatno bio očajan kad mu nije uspio pokus s osteokalcinom.
Dotični protein, bilo je jasno odranije, igra važnu ulogu u izgradnji kostiju, kako pri rastu do odrasle dobi, tako pri zacjeljivanju. Karsenty je pomislio, ako je taj protein ključan za uklanjanje starog i rast novog koštanog tkiva, da bi bilo zanimljivo vidjeti što će se dogoditi s miševima ako bi im uklonio gen odgovoran za stvaranje osteokalcina u tijelu.
VEZANE VIJESTI
To je učinio i gledao što se događa s njegovim glodavcima. Miševi nisu pokazivali baš nikakve očite probleme s kostima.
“Njemu je to bio totalni neuspjeh. Jer tih dana bilo je krajnje skupo raditi modifikacije genoma miševa”, objasnio je Coxu Mathieu Ferron, u to vrijeme Karsenyjev student koji mu je pomagao u proučavanju biologije kostiju na ICRM-u u Montrealu.
Nakon nekog vremena ispalo je da pokus nije bio promašaj. Kosti miševa doista su se normalno razvijale, ali su miševi postajali sve deblji i, činilo se, sve manje inteligentni.
“Miševi koji nisu imali osteokalcin, imali su povišenu razinu glukoze i činilo se da su postali malo glupasti”, kazao je Ferron.
“To može zvučati malo šašavo, ali nisu baš dobro učili, djelovali su kao da su na neki način depresivni”, rekao je i otkrio da su on i njegov mentor bili iznenađeni, pa čak i malo prestrašeni svime time što tada uopće nisu razumjeli.
#related-news_0
15 godina poslije, 2007. godine, Karsenty je objavio prvi u nizu znanstvenih radova o ovome. Ispostavilo se da osteokalcin po djelovanju nije vezan samo za procese u kostima, nego u još nekim organima, da djeluje i na apetit, zdravlje mišića, plodnost, metabolizam i u još mnogim drugima.
Danas je jasno da su kosti povezane mnogim procesima s ostalim organima. I u jednom trenutku ukazala se ideja da hormon s takvim djelovanjem na ostale organe nije i jedini takav u kostima. A pravo otkriće tek je slijedilo. Ispostavilo se da osteokalcin u organizmima utječe tako da povećava sposobnost mišića da se naprežu kod ljudi koji vježbaju, da u mozgu utječe na regulaciju nekih neurotransmitera koji su neophodni za očuvanje pamćenja.
Konačno, pokazalo se i to da se koncentracije osteokalcina u našim organizmima smanjuju, počev od srednje dobi, kako starimo, odnosno kako nam se vremenom smanjuje sposobnost tjelovježbe, kako opadamo i intelektualno i psihički.
Logično, prije nekoliko godina je Karsenty krenuo eksperimentirati s miševima, tako da je već ostarjelim, vremešnim glodavcima stao davati injekcije s osteokalcinom. Bio je to pun pogodak. Miševi su se preporodili, neki od simptoma starosti kao da su im nestali, u prvom redu oni koji se tiču mišića. Stvari su se u toj priči tada potpuno poklopile.
#related-news_0
“Ako redovito vježbate, stimulirate svoje kosti da stvaraju više osteokalcina, što onda pozitivno utječe na mišiće i na mozak. Iz epidemioloških istraživanja znamo da ljudi koji su izrazito aktivni, obično imaju manji pad kognitivnih sposobnosti uslijed starenja nego neaktivni ljudi”, kazao je Ferron za Guardian.
David Cox je u članku naveo još jedan hormon iz kostiju, DPP4, koji nastaje u vanjskim slojevima kostiju, a naziva se i osteoklast. Za taj hormon znanstvenici smatraju da bi mogao imati bitnu ulogu u to kako se iz kostiju regulira razina šećera u krvi. U vezi tog hormona, otkrilo se da lijekovi koji ciljaju DPP4, utječu i na osteoporozu, što je primarno, i na dijabetes, kao sekundarno pozitivno svojstvo.
Eventualna terapija osteokalcinom zasad bi bila krajnje nepraktična, što znači ekstremno neisplativa, jer je riječ o tvari koja je vrlo nestabilna, koja se, kao otopina za injekciju, vrlo brzo raspada. No, Ferron u svom laboratoriju sada radi na traženju nekog stabilnijeg oblika osteokalcina.
“To je ideja za budućnost”, rekao je i dodao: “Mislim da je evolucija izumila osteokalcin kao hormon preživljavanja. Jer, kako bismo pobjegli grabežljivcima, trebate kosti koje su u stanju poslati mozgu signal da se bježi, a u tome sudjeluje osteokalcin.”
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
