Zašto naši građani godišnje u prosjeku popiju 110 litara flaširane vode, iako je ona 1000 puta skuplja od vode iz javnih vodovoda te, s obzirom na to da se u pravilu radi o plastičnoj ambalaži, predstavlja i znatno ekološko opterećenje?

Odgovore je, navodi Faktograf, pokušao pronaći Tomislav Tomašević iz Instituta za političku ekologiju svojim višemjesečnim istraživanjem pod nazivom „Poruka u boci“ u kojem se bavi analizom javne politike koncesija za crpljenje vode radi flaširanja i prodaje na tržištu. Istom se problematikom bavi i film u produkciji Multimedijalnog instituta „Kome treba voda u boci?“, nastao u okviru projekta „Povećanje transparentnosti u upravljanju vodom i prostornim resursima – INTRA WASP” kojeg financira EU, a vodi ga Zelena akcija.

Velika potrošnja flaširane vode vjerojatno ima veze s podatkom da najveći igrač Jamnica d.d. na promidžbu svojih proizvoda troši 17 puta više nego što je košta plaćanje koncesije za crpljenje vode koja je opće dobro. U 2015. godini Jamnica je na ime koncesije u proračun uplatila ukupno 9,4 milijuna kuna, što u ukupnim troškovima poslovanja s vodom (660,3 milijuna kuna) čini samo 1,43 posto, dok je ukupni trošak reklama bio 162,7 milijuna kuna.

Tri lipe po litri

Plaćanje koncesijske naknade uređeno je Uredbom o uvjetima davanja koncesija za gospodarsko korištenje voda. Godišnja naknada je 30 kuna po metru kubnom, odnosno 3 lipe po litri. Tako je od 2010. godine, dok se prije toga naplaćivalo po postotku, odnosno 2,5 posto od prihoda od prodaje flaširane vode na tržištu. Prelaskom na novi način obračuna, Hrvatska je postala jedna od najjeftinijih zemalja u okruženju. Do izmjene načina obračuna došlo je na inicijativu Gospodarsko interesnog udruženja proizvođača pića (GIUPP), Hrvatske udruge poslodavaca i Hrvatske gospodarske komore koji su apelirali da im se u uvjetima krize olakša poslovanje. Vlada je donijela odluku kako će „radi povećanja konkurentnosti domaćih gospodarstvenika te izjednačavanja uvjeta za sve proizvođače koji stavljaju mineralne i prirodne izvorske vode na tržište“ promijeniti sustav naplate naknada.

Prihodi privatnih koncesionara koji flaširaju mineralnu i izvorsku vodu procjenjuju se godišnje na milijardu kuna, dok se u javnoj vodoopskrbi prihodi koji obuhvaćaju i dovod i odvodnju i pročišćavanje voda 1,8 milijardi kuna.

Najveći je igrač je Jamnica d.d. u vlasništvu Agrokora koja je u 2015. crpila 314.500 kubnih metara vode. Slijedi je Podravka d.d. koja je crpila 73.395 kubnih metara i za to uplatila 2.173.419 kuna naknade (Studena i Studenac iz Lipika), a svi su drugi koncesionari poput Naturalisa, Svetog Roka i Cedevite d.o.o. Atlantic grupe bitno manji.

Samo na vodi, Jamnica je tijekom 2015. ostvarila prihod od preko 764 milijuna kuna te operativnu dobit od gotovo 104 milijuna kuna. Voda je najprofitabilniji biznis unutar Jamnice s operativnom profitnom maržom od 13,5 posto, tri do četiri puta većom od operativne profitne marže u segmentima sokova i vina.

Kolika je profitabilnost nekih proizvođača u industriji flaširanja vode najbolje pokazuje podatak da se Jamnica d.d. po ukupnim prihodima nalazi otprilike na 40. mjestu rang liste hrvatskih poduzeća, objašnjava Tomašević, ali se na ljestvici poduzeća po ostvarenoj dobiti od preko 231,5 milijuna kuna nalazi na devetom mjestu, samo dva mjesta niže od Konzuma d.d. koji je po prihodima drugi u Hrvatskoj.

Varanje na tehnološkim vodama

Prema podacima do kojih je došao Dario Juričan snimajući film „Gazda“, Todorićeva Jamnica pritom i malo vara državu u svom pogonu u Svetoj Jani.

Naime, prema odluci Vlade kojom je u srpnju 2002. Jamnici dodijeljena koncesija za crpljenje termalnih voda za tehnološke potrebe i za prodaju na tržištu na lokaciji Svetojanske toplice, Jamnica je dobila dozvolu za crpljenje 200.000 kubnih metara godišnje za prodaju i 66.000 metara kubnih za tehnološke potrebe. Tehnološke vode su one koje služe kao sirovina za druge proizvode te za potrebe hlađenja u tehnološkom postupku, pranje pogona te slične namjene. Crpeći s istog vrela u Svetoj Jani i mineralnu i tehnološku vodu Jamnica je registrirala:

2012. – 105.124 kubnih metara za tržište i 78.812 kubnih metara za tehnološke potrebe
2013. – 99.218 kubnih metara za tržište i 67.413 kubnih metara za tehnološke potrebe
2014. – 106.183 kubnih metara za tržište i 74.887 kubnih metara za tehnološke namjene

Osim što je iz godine u godinu prelazila dozvoljenu količinu crpljenja tehnološke vode, zanimljivo je primijetiti kako je, primjerice u 2013., gotovo jednaka količina vode crpljena za stavljanje na tržište, dakle za osnovni posao, kao i za pomoć u tehnološkom procesu. Tajna je u bitno nižoj naknadi za crpljenje tehnološke vode i to je vjerojatni razlog zašto se mineralne vode crpilo gotovo dvostruko manje nego što to koncesija dopušta, dok se tehnološke crpilo više nego što to koncesija dopušta.. Prema uredbama, koncesijska naknada za tehnološke vode iznosi 16 lipa po metru kubnom za podzemne mineralne vode, odnosno 8 lipa po kubnom metru za podzemne vode u dobrom stanju. Dakle, umjesto 30 kuna po kubnom metru, plaća se 16 lipa, odnosno 187 puta manje.

Izrada sokova od jeftine vode

Za prijavljenu mineralnu vodu s tog lokaliteta Jamnica je 2013. trebala dakle platiti gotovo 3 milijuna kuna, a za tehnološku manje od 11 tisuća kuna.

Tehnološke vode koje ne služe za sami proces proizvodnje, tumači Tomašević, koriste se za izradu sokova, a moguće i aromatiziranih voda, iako se ti sokovi i vode reklamiraju kao proizvod na osnovi prirodne mineralne vode.

Treba napomenuti kako se radi o istoj kvaliteti vode koja se crpi iz istog zdenca.

U svojim preporukama koje proizlaze iz analize Tomašević sugerira kako bi trebalo jasnije urediti pravni okvir na način da proizvođači napitaka koji u reklami navode da kao sirovinu koriste prirodnu mineralnu ili izvorsku vodu u tom slučaju i plaćaju koncesijsku naknadu za crpljenje prirodne mineralne ili izvorske vode, a ne koncesijsku naknadu za korištenje tehnološke vode koja je 187 puta manja.

Umjesto zaključka, treba napomenuti kako je Slovenija u svoj Ustav upisala vodu kao jedno od temeljnih ljudskih prava. To je na tragu odluke UN-a koji je (tek) 2010. pravo na vodu odredio kao temeljno ljudsko pravo. Prilikom glasanja, Hrvatska je ostala suzdržana.

Cijeli tekst o ovoj temi pročitajte na Faktografu.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter |Facebook | Instagram.