Mnogi vole reći da Slavonija može hraniti pola Europe, no stvarnost je sasvim drugačija. Hrvatska ne proizvodi dovoljnu količinu hrane za potrebe vlastitog stanovništva i to je činjenica, a podbačaj u proizvodnji hrani mnogi vide u državi.
Malo koja grana gospodarstva je bila pod toliko velikom “brigom” države i politike kao poljoprivreda, a, osim možda u brodogradnji, nema grane gospodarstva u kojoj su rezultati manje katastrofalni.
Kako smo već pisali, stupanj samodostatnosti jedan je od važnijih pokazatelja stabilnosti i razvijenosti poljoprivrednog tržišta neke zemlje. On pokazuje u kojoj mjeri domaća proizvodnja pokriva sve potrebe, kako za ljude, tako i za stoku i industriju.
Ako je vrijednost 100, odnosno više, to znači da proizvodnja zadovoljava domaće zahtjeve, odnosno da prelazi domaće zahtjeve koji se pohranjuju ili izvoze, ako je manji, to znači da proizvodnja ne pokriva domaću proizvodnju. A mnogi se pitaju kakvo je onda stanje u hrvatskoj poljoprivredi po stupnju samodostatnosti?
Na našu veliku žalost, Hrvatska ne proizvodi u dovoljnoj količini većinu poljoprivredno-prehrambenih proizvoda za potrebe vlastitog stanovništva. Nedostatna nam je proizvodnja kod svih kategorija mesa, mliječnih proizvoda, voća, povrća, biljnih ulja, jaja, meda, vina. Odnosno, smanjena je samodostatnost gotovo u svim kategorijama proizvoda.
Situaciji nije pomoglo ni zatvaranje gospodarstva i pravaca nabave tijekom pandemije koronavirusa, a s nedavnom pojavom afričke svinjske kuge, moguće je da će proizvodnja mesa u Slavoniji se i smanjiti.
“Dolazi do okrupljavanja proizvodnje”
Naš sugovornik prof. dr. sc. Ivo Grgić sa Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu kaže da se već dugo, ne samo u Slavoniji, već i u cijeloj Hrvatskoj, ako govorimo o proizvodnji i uzgoju svinja, kao i nekih drugih poljoprivrednih kultura smanjuje broj manjih proizvođača.
Ipak, naglašava, dolazi do okrupljavanja proizvodnje i u tome vidi jedan od problema.
“Pitanje odnosa države prema bilo kojoj proizvodnji sigurno se opravdano postavlja, međutim postoji i nešto drugo, a to je razlog zbog kojeg nestaju manji proizvođači općenito. Uzmimo primjer svinja koje su sad u centru pozornosti javnosti. Naime, mali proizvođači ne mogu opstati, jer je nestao onaj jedan oblik poslovne suradnje između većih i manjih proizvođača, a to je kooperacija. Nje više nema i proizvođači s manjim brojem svinja snažno se orijentiraju na lokalno tržište za plasiranje svinja za određene prigode”, objašnjava profesor Grgić.
Kaže kako iskorak postoji, ali da je to ipak tek usitnjena proizvodnja. Grgić nam svrće pozornost na preradu i proizvodnja prerađevina po kojima je poznata Slavonija poput kulina, kulinove seke, čvaraka itd.
“I ta proizvodnja koja se temelji na autohtonim svinjama kao što je fajferica (crna slavonska svinja) je nažalost mala da bi pojedinačno zauzela neki veći udio na tržištu pogotovo u velikim trgovačkim lancima. Tako da to je jedan neminovan proces jer nije došlo do okrupljavanja, povezivanja proizvođača koji bi mogli imati zajednički nastup. Uzmimo kao primjer proizvodnju kulina, kojeg, koliko god proizvedemo, prodamo lokalno od Slavonije do Zagreba”, kaže naš sugovornik.
Kaže i kako država ima određene mehanizme gdje može djelovati.
“Nadam se da djeluje. A to je da meso i prerađevina od mesa koje se pojavljuje na hrvatskom tržištu bude zdravstveno ispravna. Sve drugo je djelovanje tržišta i mi ne možemo na to previše utjecati”, kaže profesor Grgić i naglašava kako veliki dio odgovornosti leži i na samim proizvođačima.
“Stočarstvo, uzgoj svinja, jako je povezano s proizvodnjom glavnog inputa kod uzgoja životinja, a to je kukuruz. Sigurno da mnogi koji proizvode kukuruz, zbog njegove cijene na tržištu, a gledajući i sve ostale benefite, jer se radi o proizvodnji koja traži malo radne snage, se odlučuju isključivo na proizvodnju kukuruza, a zanemarujući preradu na vlastitom gospodarstvu, odnosno zanemaruju mogućnost proizvodnje svinjskog mesa kao dodatnog benefita”, kaže naš sugovornik.
Komentirao je i pojavu afričke svinjske kuge.
“Veliki je problem, barem takav dojam dobivamo kroz medije, a nije bezazlen, kojeg država zasada uspješno kontrolira, a to je pojava afričke svinjske kuge, koja nije opasna za ljude, ali je opasna za svinje i imamo sreće da do sada da ASK nije ušla u krug velikih proizvođača”, kaže Grgić. Također podsjeća da se na tom području Slavonije i Baranje, nalazi skoro 2/3 registrirane proizvodnje svinjskog mesa.
“Ne bi bilo dobro, dapače bilo bi opasno, radilo bi se o nacionalnom problemu, ako bi svinjska kuga ušla u te velike sustave. Podsjećam radi se o gospodarstvima koji imaju po nekoliko desetaka tisuća svinja, zamislite što bi bilo da tamo dođe do eutanazije životinja“, upozorava.
Proizvodimo manje od pola naših potreba voća, povrća, mliječnih proizvoda…
Na komentar da prema dostupnim podacima i bilancama imamo nedostatnu proizvodnju svih kategorija mesa, mliječnih proizvoda, voća, povrća, biljnih ulja, jaja, meda, vina, Grgić ističe da bi te proizvode netko trebao i proizvoditi.
“Nikome nije zabranjeno proizvoditi ili da se u proizvodnju uključi. Ne smijemo zaboraviti, da mi ne možemo ad hoc početi proizvoditi da bi namirili potrebe našeg tržišta. Jer distributeri, koji plasiraju primjerice agrume, imaju dugoročne ugovore, neke duge čak desetljećima, i oni moraju dobiti jamstvo da će domaći dobavljači kroz duže razdoblje moći alimentirati potražnju nekog proizvoda za te trgovačke lance. Ako on nema tog jamstva, a nema ga jer imamo usitnjenu proizvodnju, odnosno oni koji su veći proizvođači nečega, oni se sami pojavljuju na tržištu i uzimaju dio kolača, nema ni otkupa domaćeg proizvoda. A mi nemamo povezanu proizvodnju, odnosno mali i veliki proizvođači ne nastupaju zajednički prema trgovcima. Dakle ne radi se samo o cijeni, već i o jamstvu da će te vi imati ponudu tijekom godine kolika je potreba kroz taj plasman”, objašnjava Grgić.
Naglašava kako je jedan od razloga zbog čega trgovci teško kod nas nalaze proizvođače bobičastog voća je taj što za plasman takvog proizvoda u većim količina je potreban veliki broj radne snage, a radne snage kod nas nema.
“Mi imamo otvoreno tržište, postoje prilike, a i država radi određene okvire. Primjerice, postoje načini poslovnih organizizacija, poput zadruga od kojih su nažalost ljudi bježali zbog asocijacije na nešto što je bilo prije 100 godina. Međutim postoje proizvođačke organizacije, za čije utemeljene i pokretanje, kroz određen broj godina, država daje određen iznos sredstava koji se mogu ulagati u potrebnu opremu, strojeve, školovanje i menadžment”, kaže Grgić.
No, napominje, kako je dobivanje sredstava vezano sa vrijednošću prometa tijekom godine kojeg morate zadovoljit. “Ako ih ne zadovoljite, ne možete dobiti ta sredstva, a to iziskuje jednu ozbiljnost. To je jedino što država može učiniti. Bilo koje zabrane, vrlo teško mogu riješiti takav problem”.
“Bio bi bi sretan kad bi netko poljoprivredno zemljište kupio”
Naš sugovornik komentirao je i ukidanje sedmogodišnjeg moratorija na kupovinu poljoprivrednog zemljišta u Hrvatskoj.
“Nitko ne može prisiliti nekoga da nešto proda. Pitanje je ponude površina koje se eventualno mogu pojaviti u prometu prodaje zemljišta. Tu postoji jedan osigurač, a to je prvokup. Naime, Hrvatska je zakonski odredila da se u kontinentalnom dijelu poljoprivredne površine iznad 10 hektara, a u jadranskoj iznad jednog hektara, prvo moraju ponuditi Državi i to po tržnoj cijeni. I ako Država ne otkupi, onda to može kupiti tuđinac po toj istoj. Čak i onda ako se dio površina proda strancima, na tim površinama kontrolu ima Država”, naglašava profesor Grgić.
“Bio bi bi sretan da netko to zemljište kupio. Poljoprivredne površine teško je i sve skuplje privesti devastirano poljoprivredno zemljište kulturi. Također, ulazak stranog kapitala je poželjan iz drugih nekoliko razloga: donosi nove tehnologije, bolje sorte i pasmine, nova tržišta i slično, od čega koristi imaju i drugi proizvođači”, kaže naš sugovornik.
Također naglašava da nema straha ni od rasprodaje zemljišta u vlasništvu države. “Ona su većinom u dugogodišnjim koncesijama ili najmu velikih kompanija kao što je Fortenova. Te se površine ne mogu odnijeti, dapače, država ima mehanizam kojim tjera te tvrtke da na tim zemljištima proizvodi”, kaže profesor Grgić.
Osvrnuo se na još jednu stvar kojom nas često plaše, a to je da će proizvođač hranu na hrvatskom zemljištu proizvoditi za strano tržište.
“Ni sad ne postoje jamstva da će netko od proizvođača to prodati na hrvatskom tržištu. On će uvijek gledati gdje će ostvariti veću cijenu u odnosu na troškove. I ako će ostvariti veću cijenu u recimo Kuvajtu, on će prodati u Kuvajtu jer mu je to u interesu”, zaključuje profesor Grgić.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!