Nije incident u vjerskoj državi kad župnik u državnoj školi uči djecu da je Zemlju i sva živa bića stvorio Bog prije pet tisuća godina, već bi incident bio kad bi u državnoj školi fizičar učio djecu da je svemir nastao Velikim praskom prije četrnaest milijardi godina

Mračne se, tjeskobne distopije obično posreduju velikim riječima i monumentalnim freskama. Vjerska država, recimo, jedna od omiljenijih distopijskih tema, prikazuje se kao društvo u kojemu vjerski vođe sjede u prijekim vrhovnim sudovima, a rulja nevjernike pali na lomačama. U svom romanu „Država Božja 2053.“ Ivo Brešan ju je zamišljao kao teokratsku diktaturu s državnim Zavodima za mentalnu higijenu, Uredima za čistoću vjere i psihoemanatorima za kontrolu svijesti. U naravi, međutim, kad mračna budućnost postane sadašnjost, stvar će biti mnogo običnija, banalnija i svakodnevnija, toliko obična, banalna i svakodnevna da je nećemo ni primijetiti. Toliko obična, banalna i svakodnevna da je nismo zapravo ni primijetili.

Evo nekoliko takvih, nasumce pobranih sličica s margina Države Božje 2018., samo posljednjih par dana.

Slika prva: muzejsko vijeće Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku smijenilo je ravnateljicu Jasminku Mesarić zato što je jedna fotografija eksplicitnijeg naziva nego sadržaja – „Pičkin dim“ se zove rad autorice Ane Petrović – u selekciji radova studenata osječke Umjetničke akademije izložena u vrijeme Božića. „Nitko autorima ne osporava autorstvo, niti ograničava slobodu umjetničkog izražavanja“, stoji u mišljenju Muzejskog vijeća, ”međutim svakako je Muzej kao javna ustanova koja je ustupila svoj izložbeni prostor, a time i njegova ravnateljica, trebali povesti računa o tome da je predmetna izložba postavljena u vrijeme Adventa.“

Što točno znači formulacija uglednih stručnjaka iz Muzejskog vijeća kako „nitko autorima ne osporava autorstvo“, ostalo je nepoznato do kraja ovog teksta, za razliku od one kako „nitko ne ograničava slobodu umjetničkog izražavanja“, već samo „vodi računa o tome da je izložba postavljena u vrijeme Adventa“. Podsjećam, izložba fotografija. Studenata državne akademije. U državnom muzeju.

Slika druga: u splitskom Kliničkom bolničkom centru Firule, najvećem kliničkom kompleksu južno od Zagreba, ovih se dana privode kraju građevinski radovi na glavnom ulazu u bolnicu, na mjestu gdje se – prilično logično za glavne bolničke ulaze – nalazio centralni prijem pacijenata. Od sada, tu će se, jasno, nalaziti bolnička kapelica svetog Josipa. Iako je bolnička kapelica projektom bila predviđena u prizemlju nove zgrade Klinike za ženske bolesti i porodništvo, Nadbiskupija splitsko-makarska je odbila lokaciju zbog neposredne blizine kafića i trgovine donjim rubljem, pa će kapelica od sada biti na mjestu centralnog šaltera za upis pacijenata, a pacijenti će se upisivati u nesuđenoj kapelici u prizemlju Ginekologije, između kafića i trgovine rubljem.

„Razmatrali smo prostor s južne strane zgrade nove Ginekologije, no zaključeno je da bi taj prostor bio nedovoljno dostupan za pacijente, koji bi morali izlaziti iz bolnice na hladnoću i kišu kako bi došli na misu“, objasnio je monsignor Miroslav Vidović, generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije. Pacijenti tako više neće morati „izlaziti iz bolnice na hladnoću i kišu kako bi došli na misu“, već će na hladnoću i kišu samo kako bi sa šaltera prijema stigli na liturgijsku obradu. Jasno, jer – podsjećam – riječ je ipak o državnoj bolnici. Državnoj. Bolnici.

Slika treća: Damir Agičić, pomoćnik ministra poljoprivrede za veterinarstvo i sigurnost hrane, na adrese petnaestak veterinarskih inspektora poslao je službeni dopis tražeći od njih da „ne glume prerevnu inspekciju“ u danima prije Uskrsa. “S obzirom na to da je krajem ovoga mjeseca Veliki tjedan, i da mnoštvo naših stranaka na poseban način proživljava to razdoblje, preporučujem i molim vas da taj posljednji tjedan ožujka ne planirate nikakve inspekcijske nadzore u objektima“, piše pomoćnik ministra najozbiljnije, sa službenog maila, u dopisu ovjerenom ministarskim zaglavljem i potpisom, dodajući kako „nije primjereno dolaziti u nadzor objekata u vrijeme kad se u našem narodu tradicionalno dariva prijateljima i poslovnim partnerima“.

Što točno znači formulacija kako „mnoštvo naših stranaka na poseban način proživljava razdoblje Velikog Tjedna“, ostalo je nepoznato do kraja ovog teksta, za razliku od eksplicitne službene preporuke, pače molbe, da se „posljednji tjedan ožujka ne planiraju nikakvi inspekcijski nadzori“. Podsjećam, službeni inspekcijski nadzori. Dakle kontrole mesa i mesnih prerađevina. Državnog inspektorata.

Slika četvrta: roditelji budućih prvašića Osnovne škole Jordanovac u Zagrebu ovih su dana od školskog ravnatelja dobili poziv za „roditeljski sastanak na kojemu će dobiti informacije vezane za upis djece u prvi razred“, „Na sastanku ćete dobiti termin utvrđivanja psihofizičkog stanja djeteta u OŠ Jordanovac“, pojašnjava se u pozivu, dodajući kako će „sastanku nazočiti i školska liječnica i župnik”. Ponavljam, župnik: niti dakle školski vjeroučitelj, što bi već samo po sebi bilo dovoljno skandalozno, već jordanovački župnik. Podsjećam, na upisu djece. U državnu školu. Župnik.

Ove su četiri slike, rekoh, probrane s margina javnog interesa samo posljednjih dana. Religijska cenzura, župnici u školama ili vjerski režim rada državnih službi u Hrvatskoj se događaju odavno i događaju se svugdje. Vjersko silovanje države je poput silovanja žene: na jedno prijavljeno događa se stotinu neprijavljenih.

Vjerska država ne objavljuje se, naime, u prekidu televizijskog programa i izvanrednom obraćanju naciji s Trga Svetoga Marka. Vjerska država je tu, danas, sada: ne u Saboru, ne na televiziji, ne na Vrhovnom sudu, već u državnim muzejima, u državnim bolnicama, u državnim školama, u jebenoj državnoj veterinarskoj službi. Suprotno distopijskim freskama, država je vjerska tek onda kad građani to prestanu primjećivati. Ona je odavno već naša banalna svakodnevica.

U svakodnevici vjerske države nije nezapamćeni incident kad se u državnoj školi iznenada pojavi župnik: u vjerskoj državi nezapamćeni bi incident bio kad bi se u državnoj školi iznenada pojavio – znanstvenik. Nije incident u vjerskoj državi kad župnik u državnoj školi uči djecu da je Zemlju i sva živa bića stvorio Bog prije pet tisuća godina, već bi incident bio kad bi u državnoj školi fizičar učio djecu da je svemir nastao Velikim praskom prije četrnaest milijardi godina. I to ne kad bi na pogubu znanosti u školi upozorio župnik ili nadbiskupski vikar, već političar. I to ne političar iz vladajuće konzervativne demokršćanske stranke, već iz opozicijske nezavisne liste.

Slika peta: vijećnik nezavisne liste Most u Gradskom vijeću Splita Josip Markotić dramatičnim je glasom upozorio javnost kako je dr. Ivica Puljak, znanstvenik poznat po sudjelovanju u lovu na Higgsov bozon u švicarskom CERN-u, viđen gdje po splitskim školama djeci drži predavanja iz fizike. „Veliki broj roditelja zamolio me da progovorim o ovoj temi, a o tome možemo čitati i u novinama, zbog predavanja profesora Puljka po hrvatskim školama, koji mimo znanja ravnatelja djeci bez sposobnosti kritičnog mišljenja nameće stav da Boga nema, i da je to u skladu sa znanstvenim činjenicama. To je ideološki pristup!“, u pravednom gnjevu zavapio je Markotić, najozbiljnije dodavši kako „znanstvenik poput Puljka ima veću odgovornost“, ali da „manipulira vlastitom strukom“.
Što točno znači formulacija da „znanstvenik poput Puljka ima veću odgovornost“, ostalo je nepoznato do kraja ovog teksta, za razliku od one kako je školsko predavanje iz fizike „nametanje stavova“, dakle „ideološki pristup“. Podsjećam, predavanje iz fizike. U državnoj školi.

U vjerskoj državi, naime, Bog je činjenica, a znanost je ideologija.

U vjerskoj državi mračna je, tjeskobna distopija Sekularna Republika, društvo u kojemu i pred Božić ili Uskrs, kao pred bilo koji dan, državni muzeji izlažu slike golih žena, a državni veterinarski inspektori obilaze mesnice, društvo u kojemu su na glavnim ulazima u državne bolnice umjesto kapelica nalaze centralni šalteri za upis pacijenata, a djeca u državnim školama umjesto katekizma uče fiziku.

Država Bezbožja 2053.