Griješe prijatelji i kolege koji ovih dana vraćaju svoje nagrade Hrvatskom novinarskom društvu.

Slabo pratim zbivanja i odnose u hrvatskom novinarstvu, odavno se već ne osjećam dijelom tog sumnjivog Društva, najbliža trafika mi je dvadesetak kilometara daleko, radio ne slušam, a na televiziji gledam samo nogomet, pa ćete razumjeti kako se moglo dogoditi da – tako površno upućen u situaciju u branši – shvatim kako je cijeli skandal oko nagrada Hrvatskog novinarskog društva ispao kad se otkrilo kako je nagradu za televizijsko novinarstvo dobila urednica i komentatorica Nove TV Ivana Petrović, ista reporterka što je onomad sa suđenja hercegbosanskoj šestorici u Haagu izvještavala kao da je pred kamerom sama niža referentica čuvenog Odjela za IPD, Informativno-psihološku djelatnost HVO-a pod izravnim zapovjedništvom Slobodana Praljka, pa je na trenutak izgledalo da su na televiziji uskrsla mitološka Manjkasova Motrišta iz slavnih devedesetih.

Bila bi to, ne kažem, prilično neugodna stvar, da se svega par sati nakon dodjele otkrije kako je dobitnica strukovne nagrade za televizijsko novinarstvo – „komentatorica britkog i analitičkog stila“ – ne tako davno o suđenju šestorici i spektakularnom samoubojstvu ratnog zločinca Slobodana Praljka javljala kao o međunarodnoj antihrvatskoj zavjeri, najozbiljnije pred zgradom Haškog suda izgovarajući u mikrofon takve banalno glupe fraze poput one da je „Hrvatska u Haagu prošla najgore“, ili da je presuda „sarkazam pravde“ i „amnestija velikosrpskog plana“ usmjerena na „destabilizaciju Hrvatske“, mrtva se hladna na kraju svog dramatičnog javljanja uživo iz Haaga pitajući, citiram, „tko će nam, ako to tako nastavi, čuvati ovaj uski dio granice od Splita do Prevlake?“. Pa još mrtvije hladnije odgovorivši sama sebi, citiram: „Prema ovoj presudi, vjerojatno mudžahedini povratnici iz Sirije.“

Skandal bi bio utoliko veći i gluplji, ako gluplji uopće može biti koliko i veći, što slučaj s izvještavanjem iz Haaga nije neka Ivanina pretjerano mračna tajna – nije ona iz Haaga pisala statuse za Facebook niti blog za Dnevno.hr, već je izvještavala za Novu TV, dakle televiziju s nacionalnom koncesijom – niti su kolege koji su otkrili snimke njenih skandaloznih javljanja iz Haaga morali osobito tegobno rudariti po televizijskim arhivima: slaboumne priloge o „velikosrpskom planu“ s „mudžahedinima iz Sirije“ Ivana Petrović radila je prije samo pola godine, u kalendarskoj 2017., istoj dakle za koju je dobila godišnju nagradu Hrvatskog novinarskog društva za „britke i analitičke komentare“.

Ispala bi to, rekoh, prilično nezgodna stvar, i članovi žirija za televizijsko novinarstvo koji su nagradom odlikovali „komentatoricu britkog i analitičkog stila“ našli bi se u situaciji da javnosti i kolegama objašnjavaju a) kako nisu znali za Ivanina motrišta iz Haaga, što bi ih označilo stravično nekompetentnima, ili b) kako su znali, ali su ih našli ili b.1) nevažnima za ocjenu njenog rada, ili b.2) dijelom njenog osebujnog „britkog i analitičkog stila“. Što bi ih, jasno, označilo stravično nekompetentnima.

Tako sam, eto – blaženo neupućen u odnose i situaciju u takozvanom hrvatskom novinarstvu, sve se tupavo smješkajući nelagodi takozvanih kolega – razmišljao o najnovijoj aferi u takozvanoj branši, sve dok od jednog insajdera iz Društva nisam dobronamjerno upozoren kako žiri Hrvatskog novinarskog društva nije Ivanu Petrović ovjenčao slavom godišnje nagrade za televizijsko novinarstvo usprkos njenom sramotno neprofesionalnom izvještavanju iz Haaga, već upravo za to izvještavanje, dakle za javljanja uživo sa donošenja pravomoćne presude protiv Praljka i drugova.

Provjerio sam, i zaista: stručni žiri HND-a nagradu je Ivanu Petrović dodijelio baš za izvještavanje iz Haaga, za javljanja uživo sa donošenja presude šestorici, upravo dakle za onu naplavinu banalno glupih fraza o „sarkazmu pravde“ i „amnestiji velikosrpskog plana“. „Vrlo je jasno iz minute u minutu svojim britkim i analitičkim stilom izvještavala što se tamo događa, i besprijekorno povezivala sve logičnosti i nelogičnosti s povezanim postupcima“, stoji u službenom obrazloženju nagrade autorici teze kako će nakon presude ratnim zločincima odgovornima za koncentracijske logore „granice od Splita do Prevlake čuvati mudžahedini povratnici iz Sirije“, kojom je, sad to znamo, „objasnila kontekst postupka uključujući njegove ispravnosti i manjkavosti“.

Za potrebe profesionalnog konsenzusa složit ću se da je to strašno, ali nije skandal. Skandal bi, rekoh, bio da se otkrilo kako je dobitnica nagrade za televizijsko novinarstvo nekad davno – ili kad nedavno, svejedno – radila klasični štapski IPD za ratne zločince. To bi bila prilično precizna mjera licemjerja hrvatskog društva i njegova novinarskog Društva. Kad, međutim, to Društvo ne nagradi profesionalni „mirnodopski“ rad novinarke koja je nekad davno – ili kad nedavno, svejedno – radila klasični štapski IPD za ratne zločince, već nagradom ovjenča upravo taj, dakle klasični štapski IPD za ratne zločince, onda to nije licemjerje, već statut Društva.

I nije više skandal, već nesporazum. Pri čemu greška u sustavu nije nagrada Ivani Petrović, već sve ostale, dodijeljene proteklih godina i decenija novinarima koji su izvještavali, pisali i snimali ne usprkos statutu Informativno-psihološkog društva, već upravo protiv njega, izravno se suprotstavljajući konceptu Hrvatskog novinarskog društva kao IPD-a.

Je li pak moguće obrnuto, pa da – logikom iznimke koja potvrđuje pravilo – greška definira sustav? Pitanje, ako mi je dopušteno citirati poznatu hrvatsku teoretičarku medija Željku Markić, nije točno. Riječ je o načelu kojega čuveni filozof Claudio Battistelli naziva „paradoksom probušenog kondoma“: besprijekorno saliveni kondom od poliizoprena s jednom jedinom pažljivo izbušenom sitnom rupicom više nije prezervativ s greškom, već posve ispravan probušeni prezervativ: ne samo da takav više ne služi sprječavanju začeća, već iluzijom poliizoprenske zaštite upravo služi začeću.

Ili – da parafraziram trećeg jednog uglednog teoretičara, Johna Cleesea – novinarsko društvo s nagradom Ivani Petrović više nije.

Zato griješe prijatelji i kolege koji ovih dana vraćaju svoje nagrade Hrvatskom novinarskom društvu: one ne pripadaju Društvu koje ih je dijelilo, već onima koji su greškom ostali bez nje. Jednu takvu, nagradu za novinara godine koju sam grubim nesporazumom dobio davne 2004., ja stoga uz duboku ispriku i iskrene čestitke šaljem svom tadašnjem protukandidatu, još jednoj uredničkoj zvijezdi Nove TV – slavnom hrvatsko-francusko-ruskom referentu za IPD Robertu Valdecu, čovjeku koji je u našoj informativno-psihološkoj djelatnosti upravo i postavio standarde „britkog i analitičkog stila“.

Uz nadu da će zaslužena nagrada za novinara godine 2004. Robertu – baš kao i Ivani, ali i ostalim njihovim hrabrim kolegama – biti snažan poticaj za minuli rad.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.